PETRA DŽIDARA hrvatska je reprezentativka u padobranstvu. Iako se godinama opirala da krene stopama svojih roditelja, koji su poznati padobranci, Petra je čari tog sporta otkrila tek u 20-im. Ipak, ubrzo nakon prvog skoka otkrila je taj svoj urođeni talent i vrlo je brzo krenula na natjecanja. Danas je ona članica hrvatske padobranske reprezentacije u skoku na cilj, a nije joj stran ni para-ski, posebno zanimljiva padobranska disciplina u kojoj je Petra također postigla odlične rezultate. Osim što živi za natjecanja, Petra s nestrpljenjem očekuje i zagrebački aeromiting, točnije proslavu 100 godina zrakoplovstva u Hrvatskoj, koja će se održati 28. kolovoza na Aerodromu Lučko, na kojem je i Petra godinama "brusila" svoje umijeće.
Kakav je bio tvoj prvi skok padobranom?
Prvi skok sam imala s 20 godina. Za pojam padobranca, ja sam već bila malo starija. Inače, počinje se skakati sa 16 godina, no u to vrijeme o tome nisam previše razmišljala. Zapravo sam počela skakati na nagovor prijatelja koji je bio jako zagrijan za to. Dugo me "napadao" da ga odvedem u klub i tako je i bilo. Na kraju sam i ostala. Što drugo? Sve mi je bilo poznato od mame i tate koji su godinama bili padobranci. Bio mi je strašan taj prvi skok. Sjećam se da smo oko ruke imali onaj mjerač otkucaja srca jer je jedan dečko radio magisterij baš na tim ekstremnim uzbuđenjima. Sjećam se da sam negdje na 700 metara pogledala na taj "satić" i puls mi je bio 160. Samog iskoka se uopće ne sjećam. Sjećam se da se padobran otvorio i bio je žut. To je šok za organizam, to je nešto totalno neprirodno. Drugi put kad skačeš, već znaš što te otprilike očekuje. Kod mene je samo jedan dan prošao između prvog i drugog skoka, što je zapravo jako dobro da se to tako dogodilo. Kad skočiš srce ti je u peti, ali kad se padobran otvori jedino što osjećaš je totalno zadovoljstvo i ubrzo počinješ promatrati sve oko sebe. Treći skok je već onaj kad počinješ shvaćati što radiš. Iako nisi na "ti" sa svojim tijelom, mozak već zna što slijedi. Najljepši dio padobranstva je u svakom slučaju slobodan pad.
Kada se kod tebe javila želja za natjecanjima?
Odradila sam obaveznu padobransku obuku i krenula dalje skakati kada se pojavila mogućnost u klubu da se okušam u skoku na cilj. Pitali su me želim li probati, pristala sam i vidjela da mi to dosta dobro ide. Ubrzo su mi predložili da idem na natjecanje i to u onom dobu koje ja zovem 'zlatnim dobom' jer je bilo puno manjih natjecanja, što je u svakom slučaju bilo super za nas koji smo tek počinjali jer smo mogli okusiti što je to uopće natjecanje i kroz ta natjecanja učiti. Naime, upravo se tada najviše uči jer si na natjecanju deset puta više fokusiran.
Osjeti li se i u padobranstvu konkurencija među sportašicama?
U Hrvatskoj, što se tiče ženskog dijela padobranstva, jako nas je malo. Mislim da je na domaćim natjecanjima puno više prijateljska atmosfera, nego neka klasična natjecateljska. Više se ili manje sve međusobno bodrimo. Posebno zato što je većina nas žena, koje skačemo 'klasiku' u Hrvatskoj, u reprezentaciji i jako se dobro poznajemo. No, prije kad je bilo više ekipa onda je na državnim natjecanjima postojala ta konkurencija. A u svijetu, što se tiče klasike, obzirom da to više nije neka atraktivna disciplina, začuđujuće je to koliko se ljudi bavi time. Recimo, na svjetskim kupovima postoji konstantno povećanje broja natjecatelja. Primjerice, na zadnjem natjecanju na Bledu bilo je oko 45 ekipa iz raznih dijelova svijeta. Svaka ekipa broji pet članova, što znači da je bilo 200 i kusur natjecatelja, a to nije malo.
Natjecanja vani koštaju, kako se vi snalazite?
Nama stvarno maksimalno pomaže naš matični klub, Aeroklub Zagreb. Izlaze nam u susret gdje god može i daje sve od sebe, no sve ostalo moramo sami. Treninge, za razliku od prije, plaćamo sami. Skok na cilj je dosta specifična disciplina jer, kad naučiš tehniku skakanja, potrebne su ti još samo neke finese koje moraš doraditi. Prije ste u sezoni mogli skočiti 150 i više puta, a sada je ta brojka dosta manja. No, nećemo odustati, bit će bolje.
Koje doba godine je tebi najljepše za skakanje?
Moram reći da najviše volim skakati u proljeće i kasnu jesen. Tada su najljepši sutoni, temperatura je savršena. Niti je hladno, niti je vruće. Ima puno oblaka i nebo nije dosadno. Jednostavno je zanimljivo i lijepo. Iako, moram priznati, ima svojih čari i skakanje u zimu. Ja se bavim i para-skijem i to je poseban osjećaj kad skočiš, a sve je ispod tebe bijelo. Jedino što vidiš jele i smreke. Osjećaj je stvarno prekrasan, a jedini nedostatak je što je stravično hladno i zbog toga mnogo ljudi odustane od ove discipline. Para-ski disciplina je zapravo nešto poput biatlona gdje postoje dvije skijaške utrke i šest ili osam skokova na cilj. To se onda boduje na način da se prvo odvoze dvije trke, a onda se ide skakat. Na koncu se svi rezultati zbrajaju. Sama disciplina je vrlo lijepa jer puno padobranaca inače skija, a skijanje je isto totalno luđački sport. Tako da, nije nam stran taj osjećaj nabrijavanja i brzine.
Kako ljudi reagiraju kad čuju da si padobranka?
Općenito to ne govorim zato što ljudi svakako reagiraju. Ne govorim to ni na poslu ni u nekom društvu jer mnogi prema padobranstvu gaje nekakve negativne misli. Vjerujem da je u tome razlog i što ovaj sport i nije toliko medijski popraćen. Ljudi ne razumiju poantu ovoga sporta, što govore i njihove reakcije u smislu: Jao, vidi ove luđakinje, skače padobranom i slično. Zato sam dosta oprezna u otkrivanju toga čime se bavim.
Na što si najponosnija u svojoj karijeri?
Moj najbolji rezultata je na para-skiju gdje sam bila 4. na svijetu, ali svojim najvećim uspjehom smatram što sam još uvijek tu i što se još uvijek bavim padobranstvom. Mislim da mi je uspjeh to što još uvijek u tome čime se bavim pronalazim svaki dan nešto lijepo. Recimo, radiš cijeli tjedan i dođeš vikendom na aerodrom i iznova se oduševiš i napuniš baterije. To je stvarno prekrasno. Svi ti ljudi koji su tamo, to je neopisiv osjećaj. Mi smo svi nasmijani, veseli. Ljudi na Lučko dođu uživati. To je stvarno lijep način života.
Čini se kako je padobranstvo postalo jako komercijalno, odnosno kako se tim sportom bave samo osobe dubokog džepa, a istovremeno je sve manje pravih sportaša. Slažeš li se s tim?
Istina je da smo ušli u komercijalno padobranstvo. Vani sportsko padobranstvo većinom opstaje preko vojske. Znači, svi ti padobranci koji danas idu po natjecanjima time se bave, njihov je posao biti padobranac sportaš koji je zaposlen ili u vojsci ili u policiji i na neki način su financirani i podržavani od strane države. To je skup sport da bi ti sad doveo nekog 16-godišnjaka i tražio od njega da uloži neke novce kako bi se od njega napravio vrhunski padobranac sportaš. To nažalost ne možeš i tu je problem jer je sve manje mladih koji dolaze, a sve je više onih ljudi koji dolaze u 30-ima jer si mogu to priuštiti. Međutim, to su već kasne godine da bi postigli nešto u sportskom padobranstvu.
Koliki su troškovi sportaša padobranca?
Sam tečaj košta oko 4.500 kuna, a to vam je samo prvih deset skokova. Za svaki sljedeći skok treba vam oko 25 eura i to kad su organizirana komercijalna skakanja. A da bi došli do bilo kakvog rezultata u nekoj disciplini, treba vam barem 500-tinjak skokova. To sve je bez opreme. Na početku se oprema iznajmljuje. Riječ je o početničkim padobranima koji koštaju oko pet eura po skoku i to u Aeroklubu Zagreb, koji je jeftiniji. Sama oprema košta oko 2.000 do 3.000 eura, ako je riječ o rabljenoj opremi. Uz to, padobran svake godine morate nositi na tehnički pregled.
Jesi li kad doživjela neko loše iskustvo u padobranstvu?
Ne bih rekla da sam imala neka loša iskustva, možda samo normalna padobranska iskustva kada mi se dogodilo da sam se dvaput prizemljila na rezervnim padobranima. Nije to ništa tako strašno, više je ono što ne želiš da se dogodi. U razmaku od neka dva tjedna dogodilo mi se da sam dvaput završila na rezervi. Jedanput sam sama sebi krivo spakirala kupolu jer sam bila malo nestrpljiva, žurila sam na drugi skok. A drugi put mi je izletio konopac za upravljanje i upetljao se u kupolu. Nije to ništa strašno, možda sam mogla i sletjeti s tim, ali nisam htjela izazivati vraga jer u to vrijeme baš nisam bila iskusan padobranac pa sam radije otvorila rezervu. To mi je bilo prilično strašno iskustvo jer sam se uplašila. Zapravo, što se tiče samih skokova, ja sam poprilični ziheraš. Ljudi me zovu penzionerka jer ne skačem neke akrobatske discipline. Moguće je da je razlog tome što sam odrastala gledajući roditelje kako izvode vratolomije. Ono što mi danas radimo i što smatramo da je ekstremno, oni su po mom shvaćanju bili puno ekstremniji jer su u ono doba padobrani bili puno nesigurniji, puno se manje znalo. Moji roditelji su tada izvodili stvari koje bih ja, da danas vidim nekoga da to izvodi, totalno zabranila. Zbog svega toga što sam gledala u djetinjstvu, između ostalog i nesreće, ja sam danas poprilično opreznija.
Koliko skokova danas imaš?
Oko 1.600, što i nije velika brojka obzirom da skačem 13 godina. Na početku sam jako puno skakala jer smo imali priliku skakati i s vojskom i policijom, što se danas više ne može.
Tko su članice hrvatske ženske padobranske reprezentacije?
Trenutno nas je aktivno šest. To su kolegice iz Osijeka, Helena Janson i Jadranka Marković, Veselka Klobučarić Pirc i ja iz Zagreba, iz Rijeke su tu Jasminka Žeželić i Ina Muharemović. Nekad je bilo puno više žena u klasici, no kako se smanjuje količina novca koju imaju, tako se smanjuje i broj ljudi u natjecateljskom padobranstvu.