OTMICA Helene, najljepše žene na svijetu, bila je povod Trojanskog rata između Grka i Trojanaca. Mit opisan u Homerovim epovima Ilijadi i Odiseji govori o sukobu koji se dogodio oko 12. stoljeća prije Krista. Grci su Troju osvojili nakon deset godina duge opsade tako što su, prevarivši Trojance da odlaze, ostavili velikog drvenog konja.
Misleći da je konj simbol njihov velike pobjede, Trojanci su ga uvukli unutar svojih zidina. No iz njega su iskočili najbolji grčki vojnici, otvorili vrata Troje i pustili suborce te osvojili grad. Priča ničime nije potvrđena i ne postoje konkretni dokazi da se dogodila.
Međutim, grad Troja je činjenica. Nalazi se u turskoj pokrajini Canakkale i važno je turističko odredište koje je u fokusu ovogodišnjeg Troy Culture Road Festivala, rujanske manifestacije o kulturnim znamenitostima i događajima u ovoj europsko-azijskoj zemlji.
Arheolog ukrao Prijamovo blago
Frank Calvert je započeo, a Heinrich Schliemann krajem 19. stoljeća nastavio iskapanja u blizini Canakkalea. Isprva je bio razočaran što ništa nije pronašao, no potom je otkrio drevni grad. Schliemann i istraživači nakon njega složili su se oko teze da Troju čini devet razina naselja, koja su se s vremenom nadograđivala jedno na drugo.
Jedno bi, primjerice, bilo uništeno potresom pa bi nasljednici na istome mjestu izgradili novo. Na taj se način razlikuju i materijali korišteni za izgradnju nastamba, pri čemu je osobito atraktivno vidjeti bedeme i ostatke ulaza u grad. Najzanimljivija priča svakako je ona o Schliemannu, lovcu na blago. Glavni motiv bio mu je pronaći Prijamovo blago, u čemu je uspio.
Umjesto da pronađeno prstenje, narukvice, pehare, vaze, oštrice i ukrase ostavi u tadašnjem Osmanskom Carstvu, današnjoj Turskoj, Schliemann ih je prokrijumčario u Njemačku. Danas se pak nalaze u muzeju u Moskvi, što je bolna tema za turske lokalce koji su, zapravo, opljačkani.
Ne uspoređujte Troju sa sličnim arheološkim nalazištima
Wilhelm Dorpfeld i Carl Blegen nastavili su Schliemannova iskapanja, a potom je na njima radio u prošlom tekstu spomenuti Manfred Osman Korfmann, kojem je gradsko vodstvo posvetilo knjižnicu. Za vrijeme njegova rada pronađeni su brončani vrhovi strijela i vatrom uništeni, zakopani ljudski ostaci.
Naravno, ni to nije dokaz Trojanskog rata, s čime se slaže i današnji voditelj arheoloških radova Rüstem Aslan, koji je našu turističku grupu dočekao na ulazu u Troju. Proveo nas je kroz ostatke drevnog grada nad čijom je dužinom postavljen svojevrsni most kako ga novovjekovni ljudi ne bi uništili.
I upravo je to važan podatak za Troju jer je Aslan napomenuo kako je ne smijemo uspoređivati ni s kojim sličnim arheološkim nalazištem. Razlog je taj da Troja gotovo uopće nije rekonstruirana. Ono što vidite danas, takvo je bilo i prije 150 godina kada su Calvert ili Schliemann zabili prve lopate.
Muzej Troje s dvije tisuće artefakata
S jedne strane, turisti mogu obići iskopine i pritom naletjeti na nekolicinu vjeverica koje lutaju ostacima Troje. Pogodili smo termin i nismo naišli na gužvu, već smo imali više nego dovoljno vremena i mira istražiti svaki kutak. Preporuka je svakako ne dolaziti u vrijeme najvećih vrućina, kao što smo mi bili u popodnevnim satima, jer nema puno hladovine.
S druge strane, turistima se nudi i 2018. godine izgrađeni muzej, čija je izgradnja koštala više od osam milijuna eura. Moderna, kockasta zgrada, koja kao da ne pripada čistini na kojoj se nalazi, skriva oko dvije tisuće artefakata. Da je muzej vrijedan obilaska dokazuju nagrade koje mu je dodijelio Europski muzejski forum.
U podnožju muzeja je trgovina skupljih, ali i kvalitetnijih suvenira u odnosu na one u centru Canakkalea. Šiltericu s natpisom Troja, na primjer, platit ćete 70-ak kuna, kamenu figuru trojanskog konja 50-ak, a desetak turskih, krasno zapakiranih začina možete dobiti za povoljnih 35 kuna.
K tome, kako Turci jako vole pse i mačke, nije nas iznenadilo što smo jednu mačku pronašli i u suvenirnici kako spava na torbi koja se prodaje. Zabavan detalj koji će oduševiti klince.
Globi - vrhunski lokalni desert
Troja je apsolutni vrhunac putovanja. Uza sve navedeno, nakon par minuta vožnje posjetili smo i selo Tevfikiye te uživali u par lokalnih specijaliteta. Ručak je započeo juhom koja nevjerojatno podsjeća na starinsku, prežganu, iako nismo sigurni od čega je zaista bila.
Uslijedila je hladna salata s raznim povrćem u vrhnju, zatim dinstane mahune s puno masnoće, a sve je zaslađeno osvježavajućim voćem. No ni tu nije bio kraj jer su domaćini potom poslužili tradicionalni globi.
U pitanju je slatki desert pripravljen od nesoljenog svježeg sira i samoline dobivene od durum pšenice, oblikovan u kuglice, uvaljan u sezam i poslužen na karameliziranoj kriški jabuke. Završite li nekako u ovom kraju Turske, potražite ga. Možete ga, tvrde domaćini, probati samo ovdje. I apsolutno se isplati.
Na kraju smo stali u arheološkoj kući u selu Tevfikiye. Ona služi kao ogledni primjer kuće kakvu je Schliemann koristio krajem 19. stoljeća prilikom iskapanja Troje. Djeluje poput zemunice, niskog je stropa i u njoj možete vidjeti i pročitati kako je Schliemann djelomično uništio Troju svojim radom, ukrao Prijamovo blago i kako ga je Osmansko Carstvo pokušalo vratiti.
Završili smo na turskom vjenčanju
I tek što smo krenuli prema autobusu, primili smo poziv na vjenčanje. Preciznije, glavno slavlje odvija se u večernjim satima, a mi smo upoznali kako izgledaju tamošnji običaji prije no što mladenci postanu glavne zvijezde.
Ranije smo već utvrdili da su Turci iznimno otvoreni, ali jednako tako i ne baš najbolji s engleskim jezikom. Ipak, to ih nije spriječilo da nas pozovu na ceremoniju. Bend, kao što to biva i u Hrvatskoj, svirao je zabavne, vjerujemo narodne pjesme.
Plesalo se i pjevalo, a papirnate turske lire bacale pod noge svirača, od kojih je najmlađi brže-bolje kupio sve što se ponudilo. Uveli su nas u dvorište, u kojem su u obliku polumjeseca bili postavljeni još uvijek prazni stolci i stolovi.
Trenutni gosti, ponajprije starije stanovništvo, sjedilo je na drugom kraju te jelo, pilo i pjevalo. S obzirom na to da su nas prihvatili kao da smo susjedi, odmah nam uručivši tanjure te pozvavši na par čaša rakije, dojam je da padobrance poput nas imaju na mjesečnoj bazi.
Krvava bitka Prvog svjetskog rata
Dok je Trojanski rat mitska bitka, na drugom kraju pokrajine Canakkale u Turskoj odvijala se prava, i to jedna od najvećih u Prvom svjetskom ratu, u kojoj je poginulo više od stotinu tisuća vojnika. Velika Britanija, Francuska i Rusija željele su oslabiti Osmansko Carstvo zauzimanjem turskog tjesnaca, odnosno odsijecanjem Carigrada koji bi tako bio izložen bombardiranju.
Pomorski napad 18. ožujka 1915. godine nije uspio zbog postavljenih mina te su se britanski i francuski brodovi povukli. Taj se datum i danas u Canakkaleu slavi gotovo kao praznik i ističe na svakih par koraka. Ishod je natjerao sile Antante na iskrcavanje vojnika na Galipoljski poluotok.
Međutim, ni ta se opcija nije pokazala uspješnom, već se Osmansko Carstvo obranilo. Domaću vojsku u toj je bitci od veljače 1915. do siječnja 1916. godine vodio Mustafa Kemal, kasnije poznat kao Mustafa Kemal Ataturk, otac zemlje Turske kojoj je, smatra se, upravo bitka na Galipolju udarila temelje.
Krasan pogled i "đuveč" u glinenoj posudi
Turistički vodič Ilhan Varlik objasnio je kako je tursko stanovništvo, za razliku od Troje koju posjećuju tek posljednjih godina, Galipolje uvijek držalo iznimno važnim. Dok su Troju mahom posjećivali turisti zapadnih zemalja, na Galipolje su stizali brojni Turci, kao i Australci i Novozelanđani, čiji su vojnici ondje pogibali prije više od stotinu godina.
Pronađete li smještaj u Canakkaleu, do Galipolja će vam trebati par minuta vožnje brodom jer se nalazi na europskoj strani pokrajine. Ondje se može vidjeti mnogo toga - od utvrđenih zidina korištenih za obranu od pomorskih napada, koji su sada poput malih muzeja, preko Kilitbahir kule i velikog područja posvećenog poginulim vojnicima, pri čemu se ističe golemi pravokutni spomenik do uvale Anzac.
Ako vam je pak manje do povijesti, a više do dobrih pogleda i ručka, ima i toga. Na primjer, nedaleko od mjesta iskrcavanja s broda, nalazi se restoran u kojem poslužuju gotovo domaću, nama poznatiju hranu. Među ostalim, pred nas je u glinenoj posudi došao praktički đuveč, tj. kuhano povrće s komadima junetine naziva guvech.
Grad u kojem je živio Aristotel
Na tragu posljednjih rečenica, turistima se u i oko Canakkalea nudi i mirna, prava ljetna destinacija koja ostavlja apsolutni dojam Grčke. U konačnici, Assos to praktički i jest s obzirom na to da se prekoputa njega nalazi otok Lezbos.
Assos, zovu ga i Behram, na sat je vremena vožnje od središta Canakkalea. Nemate li strah od vožnje po strmim cestama, apsolutna je preporuka posjetiti ovaj komad raja. Uostalom, u njemu je Aristotel proveo tri godine te za to vrijeme otvorio akademiju.
Valja doći, kupiti komad jeftine bižuterije poput prstenja ili ogrlica, pojesti ribu - naravno, opet uz more - i, poput nas, u drevnom okruženju poslušati ansambl Allegra koji predvodi pjevačica Mehlika Karadeniz Bilgin. Znamo da Aristotel nije bio lud čovjek, a ne budite ni vi ludi da, otvori li vam se prilika, ne posjetite Assos i cijelu pokrajinu Canakkale.
Tekst je nastao u suradnji s Ministarstvom kulture i turizma Republike Turske.