"MOJ Jakov ne govori, ne gleda u oči, ne odaziva se na ime, ništa ne razumije kada mu se govori. Pola godine se čeka termin jer su zbog korone ljudi odustajali, inače valjda ide to i do godinu dana. Nećemo nikog tražiti da 'gura'. Djetetu je godina i pol, na vrijeme smo krenuli", napisala je hrvatska glumica Marijana Mikulić prije mjesec dana na Instagramu i izazvala buru reakcija u javnosti.
Javile su joj se, kako nam kaže na početku razgovora, stotine majki iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje imaju isti ili sličan problem.
S Marijanom Mikulić smo razgovarali o karijeri, majčinstvu, hrvatskom glumištu i stvarima koje je proteklih dana dijelila s javnošću putem društvenih mreža.
Marijana Mikulić rođena je u Mostaru, odrasla u Širokom Brijegu, a nakon udaje za Josipa Mikulića preselila se u Zagreb. Hrvatska ju je šira javnost prvi put upoznala kao zločestu Hercegovku Ivu u seriji "Obični ljudi". Svoj širokobriješki naglasak još uvijek nije izgubila, ali joj on, kako kaže, ne smeta u karijeri.
Trenutno ima angažman u kazalištu Trešnja, radi sinkronizacije, a ekskluzivno nam je otkrila da će snimati seriju Nestali. Nakon što je rodila treće dijete, Mikulić se nije uspjela potpuno vratiti poslu jer je krenula pandemija.
"Kad imaš troje djece, trebaš još više raditi. Taman kad sam trebala početi raditi, krenula je korona pa sam malo ostala po strani. Imam sreće da imam angažman, ali teško je svim glumcima. Svako malo se dogodi neki kontakt pa se predstave otkazuju... To je velika mašinerija, rizici su veliki, a naša ravnateljica ne dopušta rizike", kaže Marijana.
O zlostavljanju u glumačkim krugovima
"Ja nikad nisam doživjela fizički nasrtaj, ali je bilo verbalnih. Međutim, ovisi kako tko gleda na to. Neke glumice su otpornije na takve 'verbalne ulete', a nekima smeta. Ako ti smeta, odmah si puritanka i konzerva jer se netko 'samo šalio'. Takve šale dopuštam u nekom užem krugu ljudi, ne osjećam se dobro kad je to s bilo kime i u bilo kojoj situaciji", kaže Marijana.
"Znala sam imati jako nezgodne situacije, znala sam i plakati zbog nekih kolega. Snimala sam ljubavne scene s muškim kolegama koji su znali prijeći granicu i iskoristiti situaciju, pa kad mu nešto kažeš, on odgovori da si puritanka i da je to dio posla. Nije to dio posla i ne mora biti", dodaje.
Priznaje da je od jednog redatelja imala otvoreni poziv na piće, na koje je u dogovoru s mužem i otišla.
"Otišla sam na tu kavu, ali ta kava je bila sve samo ne prijateljsko druženje. To su bili pokušaji minorizacije svega što je meni bitno - od obitelji do djece. Čak je mene i još jednu poznatu glumicu stavio u isti kontekst; 'Ha, vas dvije se ložite na obitelj, proći će vas to pa ćete vidjeti kako je', priča Marijana i dodaje da je riječ o jednom od omiljenih redatelja u Hrvatskoj i da je kasnije i on stvorio obitelj.
"Bilo je tu još nekih situacija, ali sve je ostalo na razini uleta, jednostavno ljudi koji vas pokušaju šarmirati. Nisam to doživljavala kao napade", kaže glumica.
"Općenito se na setovima puno više toga, od kašnjenja pa nadalje, tolerira muškarcima. Pogotovo kada se snimaju dugometražne serije u kojima je malo pravih muških zvijezda koje žene vole. Žene su ciljana publika, naravno. Onda se te glumce drži kao male bogove. Dok, recimo, na filmskim setovima i na snimanjima dramskih serija je drugačije i puno je bolja atmosfera", zaključuje.
Mnogo toga kod nas je ispunjeno šovinizmom. Ne znam za druge zemlje, nisam snimala vani, moguće je da je i drugdje tako, kaže.
Smeta joj odnos javnosti prema ženama koje su progovorile o zlostavljanju.
"Grozan je taj odnos. Kad žena progovori, masa odmah viče da želi pet minuta slave. Nikome ne treba takva slava. Žene se vjerojatno osjećaju prljavo i krivo jer su nas tako nasadili", smatra.
O filmu i seriji General
Marijana Mikulić u filmu General igrala je Dunju Zloić Gotovinu. Pitali smo je kakvo je iskustvo bilo snimati s Vrdoljacima i je li General na kraju ispao kako se nadala.
"Kad se govorilo o tom filmu, svi su se otimali da glume u njemu. Svi su htjeli biti dio te priče, pa tako i ja, ali uloge su bile podijeljene. Međutim, u zadnji tren se dogodilo da je Zrinka Cvitešić imala neke poslove vani i nije mogla snimati pa su mene pozvali na audiciju.
Iskreno, meni je to više oda generalu nego dobar ratni film. Ipak, lijepo mi je bilo pogledati. Nije pravi punokrvni ratni film. Ja sam svoja očekivanja ispunila, kada je riječ o mojoj ulozi", kaže.
U medijima su se nakon prikazivanja filma pojavile priče da glumcima nisu isplaćeni honorari.
"Nije fer da se dozvoli da film ide na Filmski festival u Puli, a zna se da glumci nisu plaćeni. Dan danas meni nije isplaćen sav novac za to malo što sam snimala, a za kolege koji su snimali duže zaista ne znam. Zna se da film ne može ići na festival dok produkcija ne podmiri sve dugove, ali je ovaj ipak otišao", kaže.
Nije se pokajala što je javno govorila o poteškoćama sina Jakova
Njezina emotivna ispovijest o poteškoćama njezinog najmanjeg sina izazvala je buru reakcija u javnosti.
"Od reakcija koje su došle do mene 99% ih je bilo pozitivnih. Ova manjina koji su ostavljali negativne komentare su vjerojatno frustrirani ljudi s problemima i žao mi ih je. Pokušala sam objasniti i razjasniti, ali sam ih na kraju blokirala. Mnogi su mi rekli da sam ih potaknula da svoju djecu odvedu stručnjaku jer do tada nisu razmišljali da bi neke stvari u ponašanju mogle biti problematične", govori.
"Ne sramim se, pobogu. Mi ćemo se potruditi da dijete izvuče maksimum, koliki god on bio", kaže Marijana koja je sina odvela na procjenu i dobila savjet od neuropedijatrice da krenu s floortime terapijom.
"Krenuli smo s floortime terapijom prije nego što je završila obrada, a kada je završila obrada i kad sam vidjela da treba još šest mjeseci da se uključimo u sustav i terapiju, počela sam tražiti pomoć privatno", kaže Marijana.
Maleni Jakov, kaže glumica, jako dobro reagira na terapiju. Osim floortime terapije, uključili su i logopeda iz jedne privatne poliklinike.
"To je jedna divna mlada žena. Jakov odlično reagira i vidi se veliki napredak već sada. Prošlo ljeto nikog nije gledao u oči pa je sada od Božića krenuo gledati mene, a sada već svakog gleda u oči. Dozvoljava interakciju i počeo je doživljavati drugu djecu i počeo se igrati s njima. Jako se vidi taj skok, proteklih dana je počeo i prstićem pokazivati", govori nam Marijana.
Kaže da hrvatski sustav ne funkcionira za djecu s poteškoćama. Javila se, međutim, i Centru za autizam u Zagrebu i čeka povratne informacije.
"Osjećaš se tako bespomoćno. Ubrzo nakon što je počeo ovaj put saznala sam da mu sustav može pružiti eventualno logopeda, a sve ostalo je na roditeljima. Ja nisam ni defektolog ni logoped. Stvar je u tome da moraš tražiti privatnu pomoć kako raditi s djetetom. Da bi roditelji plaćali takve stvari, trebaju zaraditi novac. Kome ostaviti dijete na čuvanje? Tete čuvalice su tu da paze i nahrane, ali nisu educirane za rad s takvom djecom. Našla sam jedan vrtić koji ima takvu grupu djece, ali oni tamo mogu biti samo četiri sata i primaju ih samo na dvije godine. U sustavu jednostavno nema podrške", kaže Mikulić.
Pitali smo je kako se jedna majka osjeća kada shvati da postoji takav problem.
"Najteže mi je bilo kada je liječnica rekla da postoji sumnja na autizam. On je još premali da bi se postavila takva dijagnoza, može se tek kasnije utvrditi. To me jako pogodilo, ali doslovno na jedan dan. Pomislila sam - što je tu je. Radiš sve što možeš da mu pomogneš da s tom poteškoćom napravi ono što on može. Bit će kako bude.
Teško mi je bilo, kada sam shvatila da se nešto događa, uopće progovoriti o tome. Ako i kreneš, svi sve znaju i uspoređuju sa svojom djecom, ili govore da su dječaci takvi, ili kažu da je samo spor. Tako sam prestala pričati s ljudima i sama to nosila. Nitko te neće ni pokušat razumjeti, jer misle da od muhe praviš slona", zaključuje.