MILE KEKIN ove subote priređuje finale turneje Soundtrack za život u Tvornici kulture.
Godinu dana od zagrebačke promocije albuma velikim će koncertom Mile i bend zaokružiti turneju i druge aktivnosti koje nose zajednički nazivnik Soundtrack za život. Na svom najvećem solo nastupu pred zagrebačkom publikom u subotu, 9. studenog, odsvirat će best of kompletne dosadašnje karijere - od Hladnog piva do samostalnih izdanja.
To je ono što smo doznali iz najave nadolazećeg koncerta, a s njim smo sjeli u jedan zagrebački kafić i popričali o ostalim temama koje su nas zanimale. Od toga kako se osjeća kao solo izvođač, njegovoj knjizi, u kakvim je odnosima s bivšim kolegama iz benda, ulozi u filmu Dražen te još mnogo stvari, a budući da smo se kvalitetno napričali, nećemo trošiti previše vremena na duge uvode.
Koliko će uopće biti pjesama Hladnog piva na koncertu u Tvornici?
Iza sebe imam 11 albuma. Od toga osam Hladnog piva i tri solo albuma. Bit će tu četrdesetak pjesama pa računam da će trećina biti solo, a ostalo iz ere Piva.
Sve na kraju ovisi o publici i atmosferi. Ne volim predvidljive koncerte, volim malo kaosa na bini. Zato ponekad i sam sebe iznenadim. Najavim neku pjesmu, onda se tek sjetim da je nisam pjevao sto godina, pa onda pustim publiku da pjeva umjesto mene. Najbitnije da ne bude dosadno, ni meni ni publici. Kad se uvuče rutina, onda se ovaj posao može učiniti najtežim na svijetu.
Najavio si da će najviše pjesama biti sa Šamara i Knjige žalbe, postoji li neki konkretan razlog zašto si se odlučio baš za ta dva albuma?
S autorske strane mi je Šamar bio presudni album. Tek na njemu sam našao savršenu mjeru ljubavne i otrovne lirike, ispek'o zanat kako spada. Osim toga, kad danas slušam te stvari, dobro odolijevaju vremenu, a i prošle godine je bilo točno 20 godina od izdavanja Šamara. A Knjiga žalbe mi je općenito jedan od dražih albuma.
A ima li nekih stvari koje ti s odmakom više ne zvuče dobro?
Pa, najviše s Desetke, tamo bih puno toga sada popravio. Tu smo išli popraviti pogrešku s G.A.D.-a, koji smo snimili pretiho, presterilno pa smo, čini mi se, otišli u drugu krajnost. A ja sam trebao neke stihove bolje izbrusiti.
Postoji li konkretna pjesma ili stih koji ti danas posebno smeta?
Ma, zapravo je glupa sitnica, ali uvijek kad pjevam pjesmu Roštilj, smeta mi to da sam otpjevao "dvokorak uz puni želudac". Trebalo je ostati kao što je i pisalo u mojoj bilježnici, "dvokorak na puni želudac". Sitnica je, ali čini mi se kao možda malo jači stih.
Predgrupa su ti Smrdljivi martini, otkud oni?
Preko frenda sam čuo za njih, a onda mi je kasnije i sin, koji ide po tim Superval festivalima, rekao da su super. Poslušao sam ih i bili su mi odlični, a i taman su u godinama kada sam i ja snimao svoj prvi album Džinovski. Dobar način da zaokružimo cijelu priču oko koncerta.
Kako uopće danas diše punk i rock scena?
Čini mi se i dalje kao vrlo živahan i otporan žanr, čak i u svijetu. Evo, primjerice, Idles imaju odličan zvuk, poruke i fantastično zvuče uživo. Viagra Boys su pronašli fantastičnu kombinaciju punka, elektronike i šarmantno blesavih, anarhičnih tekstova.
Slažem se, ali vani uvijek postoje odlični bendovi koji imaju dovoljno jaku scenu da ih održi na životu. Zanima me situacija kod nas jer od devedesetih i ranih dvijetisućitih nismo imali val rock izvođača koji bi ostavili bitniji trag na sceni.
Što se mene tiče, a nije baš da idem po festivalima demo bendova, ali evo, tražeći neki bend, osim Smrdljivih martina čuo sam nekoliko stvarno dobrih bendova koji odlično rade. Imam osjećaj kao da se vraća taj zvuk. Vidim i na koncertima da dolazi puno klinaca tako da ne bih rekao da je gitaristički zvuk nužno mrtav.
A ako je, možda smo si za to djelomično i sami krivi. Možda su stari rokeri i pankeri bježali od društvenog komentara, a mladi nasljednici na sceni skloniji su nekim hedonističkim temama. Danas više nije in mijenjati sistem, nego ga iskoristiti za vlastite potrebe.
Je li prema tvom mišljenju bunt u glazbi nestao zato što je jednostavno passe ili postoji neki drugi razlog?
Mislim da je jako lako pišući te, nazovimo ih "buntovne pjesme" zvučati kao propovjednik i kao da se ljudima obraćate svisoka, a mnogi se u tome znaju jako "poskliznuti".
A još su mi gori oni koji su tobože politički aktivni, a pišu stvari kao "svi su oni isti" da se nikom ne zamjere. Ta "ziheraška angažiranost" mi je jeziva. "Ja nisam ni lijevo ni desno, ja sam svoj", ne mogu to čuti. Nisi svoj, ti si točno ono što su od tebe napravili mama, tata i društvo i klasa.
Volio bih čuti neki tekst, neku poruku o kojoj mogu mozgati, nešto što će me natjerati da možda čak i promijenim perspektivu, a da je na hrvatskom ili bliskom mi jeziku. Zadnji mi je to napravio Marčelo, dao mi je za razmišljati.
Ali, da se na kraju nadovežem, da ne ispadnem taj stari lik koji tvrdi da "više nema dobre muzike", ono što mi se kod današnjih klinaca sviđa je to što su daleko glazbeno fleksibilniji nego što smo mi bili u njihovim godinama. Ili si bio punker, ili metalac, ili darker. Toga više nema.
Opuštenija je danas publika. Na jednom punk rock festivalu u Slavoniji nakon mene je nastupala Vesna Pisarović. Publika je skakala i pjevala uglas sve tekstove. To mi je nekako kul. U moje vrijeme je bilo nezamislivo da na nekom festivalu nakon rock benda nastupaju na primjer Novi fosili. Sve je bilo jako ozbiljno tada.
Da, žanrovska podjela više jednostavno nije bitna. Što misliš, kako dođe do toga?
Danas glazba više nije isključivi identifikacijski moment. Nama je bio. U srednjoj si bio ili metalac, ili punker, ili darker, ili neoromantičar, ili bezveznjak koji je slušao sve što vole mladi. Sad se dijele prema tome tko voli kakve videoigre, serije, podcastove, tko je faca na društvenim mrežama.
Bombardirani su popkulturalnim referencama.
Oni su zatrpani informacijama. Kao što rekoh, njima je glazba samo jedan od identifikacijskih momenata, ali nikako ključni.
A i glazba je možda zato jednim dijelom postala više fokusirana na to da te "dobije" u što kraćem roku...
Živimo u vremenima instant gratifikacije. Konzument želi sad, odmah i sve. Nema vremena probijati se kroz duge instrumentalne uvode, komplicirane strofe ili čekati idući nastavak serije. Daj mi najbolje odmah, dva predrefrena prije prve strofe. Čitamo samo naslove.
I nije tako samo u glazbi. Zato su na kraju i erotski filmovi izumrli. Zatrpani smo informacijama pa se nužno smanjuje vrijeme fokusiranosti. Imaš dvadeset sekundi prije nego što konzument stisne skip.
Mijenjaju li te svi ti trendovi u stvaranju?
Ma, prestar sam sada da se prilagođavam trendovima, ali volio bih eksperimentirati žanrovski. Nježno đonom bio je klasično gitaristički album, ali na novom bih volio ubaciti malo i elektronike.
Ne previše jer volim nastupe uživo i ako ovisim o elektronici, strah me da mi ta spravica u jednom trenu ne zakaže. To ne znači da pjesme koje snimimo u studiju moraju biti identične uživo pa bih svakako volio eksperimentirati na novom albumu.
Osim toga, sad si solo pa si možeš dopustiti šaranje. Ne kažem da u Hladnom pivu nisi mogao, ali ipak postoje jasniji okviri unutar kojih se poželjno zadržati. Koliko te sad mijenjaju ti utjecaji koje možeš ubacivati u glazbu, a prije nisi mogao?
Volim ja i žestoki punk, od Dead Kennedysa, Idlesa, Misfitsa, White Stripesa, što se čuje i na Nježno đonom. Znači, ja sam "patio" u vrijeme Hladnog piva jer smo više išli u smjeru punk rocka, što je bila dobra odluka. Zvuk mog novog benda je upravo mješavina i svih dugih utjecaja, od Springsteena preko Štulića do punk rocka, zato uživo zvučimo kao suluda kombinacija nespojivih žanrova, što mi je baš gušt.
Sve te pjesme nastaju na isti način kao i prije - kod kuće s akustičnom gitarom prvo napišem tekst i melodiju. Meni je zapravo najljepši taj magični trenutak kad zgotovim pjesmu, kad samo ja znam za nju, kad i nije još "okaljana" tuđim mišljenjem.
Kad smo već kod tih novih ljudi, da se samo kratko vratim na razlaz Hladnog piva. Je li to bio "sporazumni razvod"?
Godinama smo se udaljavali, što je postepeno dovelo do toga da su nam pauze između albuma postajale sve veće. Na kraju smo se našli pred zidom.
Ključni je trenutak bio kad sam došao s pjesmom za koju sam želio da zvuči ovako, a oni pak htjeli da zvuči onako. Da se razumijemo, nitko tu nije bio u krivu ni u pravu. Nismo se uspjeli dogovoriti pa smo rekli da nećemo više raditi nove stvari. Ali nisam taj čovjek.
Naprosto sam moram ići dalje, pjesme koje sam pisao više se nisu dale gurati u stroge punk rock okvire, pa smo se razišli. I to je bilo to. Ništa predramatično. Ja sviram, oni sviraju, svima je super. Nitko nije stradao osim možda poneki nesretni fan, ali i oni će se s vremenom pomiriti s tim.
E sad, razlaz je bio miran, ali to je ipak ogromna stvar. Ostvario si se u Hladnom pivu, Hladno pivo je dio tvog identiteta i ono po čemu te ljudi znaju. I prije si imao solo karijeru, ali ona je bila bonus, sad je glavna stvar. Koliko te to sve pogodilo i jesi li imao "tranzicijske krize"?
Naravno da sam imao. Razmišljao sam "što ako to ne uspije". Svi me znaju kao pjevača Piva. To je ipak 35 godina zajedničkog sviranja. Nisam se samo jednog jutra probudio i rekao "meni se više ne da". Tražiš načine da nastaviš, ali dođeš do zida. Ali ako ja hoću lijevo, ti desno, ne možemo dalje nastaviti ravno prema zidu držeći se za ruke, moramo se rastati. Pjesme nisu stvar kompromisa.
Ne odričem se pjesama koje sam napisao dok sam bio u Pivu, i dalje su moje. Zato ovo i nije novi početak, nego nastavak moje karijere kao songwritera.
Ili u tvom slučaju nekoliko novih karijera...
Ma dobro, to su sve izleti. Zadnji od njih je, evo, i ova spisateljska, ova knjiga pjesama Soundtrack za život, gdje pišem o godinama odrastanja u Njemačkoj, dolasku u Zagreb i o tome kako su neke pjesme nastale. Želim ljudima dati kontekst a da ne demistificiram same tekstove.
Istražujem na sve strane, ne moram biti isključivo muzičar i kantautor. Želim eksperimentirati i vidjeti što sve mogu prije nego što mi zaprijete nagradom za životno djelo.
Gluma je također jedna od tih karijera. Je li to bila neka životna strast ili je došlo slučajno?
Došlo je malo pomalo. Točnije, od malog nogometa. Goran Kulenović i ja upoznali smo se na malonogometnom terenu na Trešnjevci. Rekao mi da je režiser, nama je baš tada trebao netko da snimi spot za Roštilj i on je to napravio za tadašnjih, čini mi se, 2000 maraka.
Snimio nam je poslije još hrpu spotova, a onda mi je dao ulogu Saše Erotomana u Bitangama i princezama. Serija je poharala regiju, a onda su me počeli zvati i drugi redatelji. Tako da je sve to bilo nenamjerno i postepeno.
Čitajući IMDb skužio sam da imaš već 19 uloga jer tu su serije, filmovi, posuđuješ glas u crtićima...
Nisam uopće imao pojma o tome. Eto, super. Nakupio sam dosta tih sitnih uloga, od Bitangi i princeza pa do danas. Očito dobro tumačim nesigurne i neurotične muškarce.
No, uloga Mirka Novosela je potpuno drugačija priča jer ostale likove mogao si sam stvoriti, a ovaj već postoji i svi znaju za njega.
Da, Mirko nije bio ni nesiguran ni neurotičan. Štoviše. Na terenu je bio temperamentan, a u privatnom kontaktu mi se činio kao jedan vrlo odmjeren gospodin koji je pričao puno sporije od mene. Puno zahtjevnije mi je bilo ovo glumačko iskustvo. Imao sam puno veću tremu, nisam profesionalni glumac, a prva scena mi je odmah bila sa Zrinkom Cvitešić i Draganom Mićanovićem, koji su oboje top glumci.
Zato sam se dugo pripremao, pogledao sve što postoji o Mirku Novoselu, svaku repliku prošao sto puta. Prvo sam probao skidati njegovu sporu dikciju, ali onda smo redatelj i ja skužili da to nije dobra stvar. U svakom slučaju, ovo mi je bio najveći izazov kao glumcu amateru.
S pjesmama znam kad sam pogodio metu, dok kod glume nemam pojma koliko sam uvjerljiv. Laknulo mi kad sam vidio da su kritike na moju ulogu redom pohvalne.
Postoji li nešto od hobija što još nisi uspio kapitalizirati?
Šah! Znam da zvuči dosadno, ali strastveni sam igrač šaha. To još nisam kapitalizirao, ali imam čvrstu namjeru da se popravim i osvojim barem neki kvartovski turnir.
Da jednog dana umjesto "frontmen Hladnog piva" tvom imenu dodaju "šahovski prvak Mile Kekin". Bio je tu i politički izlet. Kako se to odrazilo na karijeru?
Zamolili su me da se kandidiram i tako im povećam medijsku vidljivost na izborima. Nisam imao razloga da ih odbijem, a da ne ispadnem ziheraš. Ispunili su dva po meni najvažnija uvjeta. Svjetonazorski i moralni. Znao sam da se radi o poštenim ljudima jer sam ih otprije poznavao. Prošlo je otad već dosta vremena, a nisam čuo da grade zlatne WC-e ili zapošljavaju kumove preko veze.
Jesam li se zbog te podrške nekome zamjerio? Apsolutno. Ali tako je kod nas na brdovitom Balkanu. Ako si nekog podržao, to znači da od toga imaš neku osobnu korist jer svi su oni isti, bla bla bla. Zato i ankete pokazuju da je većina građana nezadovoljna kuda ide zemlja, a opet ista većina bira iste ljude da vode zemlju.
Problem je da sve gledamo kroz prizmu HDZ-a i lopova koji su, nažalost, postali stereotip političara, pa nam je nezamislivo da bi netko ušao u politiku zbog općeg dobra. Sad i ono neizbježno pitanje koje vjerojatno nestrpljivo čekaš, a vezano je za predsjedničku karijeru supruge. Je li te to razveselilo ili užasnulo s obzirom na to da je politika prljava igra i to će možda značiti da će vam se i mediji, ali i kandidati drugih stranaka sve više miješati u privatni život?
A da, s vremenom mi je postalo jasno da će Ivana "nositi tu štafetu", ako se smije reći štafeta a da se ne ispadne, ne daj bože, komunist. U svega par godina nametnula se kao dosta prepoznatljivo lice svoje stranke.
Naravno, to je i opterećenje za nas oboje, imaš osjećaj da moraš paziti na svaku riječ i potez. Već me nazivaju i "prvi gospodin" ili "prva dama". Od početka kampanje se i nama doma puno promijenilo. Ivane često sad nema doma, puno je više na svim tim gadgetima, radi sve dok ne ide spavati. Tako da svi jedva čekamo da se sve koliko-toliko vrati u normalu.
A što se kopanja po privatnosti tiče, to je jednostavno cijena koju moraš platiti jer znaš o kakvom je poslu riječ.
Ako Ivana postane predsjednica, jesi li spreman za svoju inačicu mema "Jakove, izdrži"?
Ma zaboli me za to. Na meni je da podržim. Ne želim svojoj ženi otežati put ili karijeru zato što je to meni, eto, malo nezgodno.
Koje su njezine osobine koje bi ti kao suprug istaknuo, a da su bitne za funkciju predsjednice?
Ivana je žena koja je nevjerojatno efikasna, koncentrirana, poštena i radišna. I to je što bih istaknuo od za predsjednicu bitnih detalja jer mislim da je sad, nakon skoro 20 godina i dvoje djece, već dosta dobro poznajem. Rekao bih da je to sad već jedna ozbiljna veza.
Budući da je psihijatrica, kakav je život s psihijatricom? Analizira li te?
Ja kad na nešto poludim, često reagiram ishitreno i nerazumno i onda me vrlo brzo i jednostavno razoruža riječima. S druge strane, ima jako dobru i korisnu osobinu. Odlično čita ljude. Ljude koje tek upozna. Treba joj par minuta da ih pročita. To na trenutke bude spooky.
Ja sam često kao "briješ, ma nije tako", ali gotovo se bez iznimke pokaže da ona u tri minute skuži ono za što meni trebaju tri godine.
I za kraj, što dalje?
Nakon koncerta u Tvornici zabit ću se u studio sa svojim dragim prijateljem i producentom Markom Mrakovčićem jer imam hrpu ideja za novi album, pa očekujte iduće godine neko novo izdanje.