"DOM je tamo gdje je Goran", rekla je Mira Furlan u jednom intervjuu 1988. Tako je i bilo - punih 35 godina, sve do njene smrti.
Vezu su započeli davne 1986., a tad je Mira počela živjeti na relaciji Zagreb-Beograd, gdje je Goran, danas redatelj, studirao.
Jednom je prilikom Mira opisala trenutak kad je shvatila da je zaljubljena u njega.
Shvatila sam da je to čovjek koji se ne boji
"Popeo se na jarbol broda koji nas je vozio od Hvara do Visa. Gledajući ga kako se jednom rukom drži na tom neopisivo visokom jarbolu, shvatila sam da je to čovjek koji se ne boji. Konačno, rekla sam u sebi. Moji dotadašnji susreti s osobama suprotnog spola uglavnom su bili susreti s potpuno isprepadanim muškarcima. Panični strah od žena je ujedno i izvor nasilja prema ženama koje obilježava ove prostore. Taj strah i ta mržnja koja iz njega proizlazi također su po mom mišljenju bili i razlog linča moje malenkosti početkom devedesetih", ispričala je.
Miru su kasnije u medijima prozivali izdajicom i optuživali je da je pobjegla u Beograd. Ostala je bez stana u Zagrebu koji je naslijedila od bake i dobila je otkaz u HNK-u.
Njihovu ljubav to nije uništilo. Njih su se dvoje preselili u Beograd, a zatim su se otputili u Ameriku gdje su započeli novi život, praktički od nule. Tad im je, navode srpski mediji, pomogla glumica Milena Dravić koja im je dala svoje američke kontakte.
U Americi su radili razne poslove kako bi preživjeli, Goran kao dostavljač i montažer, a Mira kao konobarica, prodavačica i prevoditeljica. Ondje su se 1998. i vjenčali, te dobili sina kojeg su nazvali Marko Lav. Danas su mu 22 godine.
Mira je i u SAD-u nastavila razvijati glumačku karijeru. Od 1994. do 1998. glumila je u seriji Babylon 5, a od 2004. do 2008. u planetarno popularnoj seriji Izgubljeni. 2014. dobila je ponudu da predaje na filmskoj akademiji u Los Angelesu, a zatim i u New Yorku.
"Naš je brak izdržao - smatram to velikim postignućem"
Na pitanje kako je njen brak izdržao sve poteškoće odgovorila je:
"Ne znam odgovor na to pitanje. Brakovi se raspadaju, kako u emigraciji tako i u normalnom životu, a naš je izdržao, što smatram velikim postignućem u svom životu. Najlakše je odmahnuti rukom i reći: adios, a najteže se izboriti za trajanje i kontinuitet. Ljudima se čini da će ih spasiti novi počeci, nove osobe, novi zanosi. Ali se novina brzo potroši i čovjek se opet sretne sa samim sobom i vlastitim problemima. Rješenje, rekla bih, nikad nije u drugoj osobi, nego u nama samima."