Prošlo je šest godina kako sam, gledajući film The 15:17 to Paris, pomislio kako je ovo vrlo vjerojatno zadnji film Clinta Eastwooda. Bio je daleko najlošiji u njegovoj redateljskoj karijeri, čak su i ozbiljni fanovi u koje se i sam ubrajam teško pronalazili lijepe riječi za njega, a kako je Clint tada imao 88 godina, bilo je logično zaključiti da je to to. Osim što je bilo logično, činilo se i primjereno ne kvariti jednu od najvećih karijera u povijesti filma naslovima poput ovog.
Mirovina mu nije bila ni na kraj pameti
Srećom, Clint Eastwood mari za logiku koliko i Đorđe Balašević ("a što logiku tek volem") pa nije prošlo ni godinu dana, a u kinima je osvanula Mula, film koji je, osim kao režiser, obilježio i povratkom glumi. Bio je to sjajan film na svim razinama, stoga nije čudno što nisam bio jedini koji je ponovno zaključio da je to to, bolji kraj od ovoga ne može se ni zamisliti.
Eastwoodu, međutim, mirovina nije bila ni na kraj pameti pa je već sljedeće godine izbacio još jedan jako dobar film, Slučaj Richarda Jewella, koji je dobio i jednu nominaciju za Oscara.
Zatim je na red stigao film koji su ovaj put praktički svi etiketirali kao njegov posljednji film, Cry Macho. U njemu, još jednom i iza i ispred kamere, 91-godišnji Clint igra ostarjelu zvijezdu rodea koja odlazi u Meksiko kako bi pronašla jednog klinca i dovela ga kući. Spoj je to akcijskog filma, filma ceste i nježne dramedije u čijem je centru supstituirajući odnos oca i sina.
Inicijalna ideja je zgodna, no scenarij se doima kao da je prva ruka, nema u njemu štofa ni dubine za nešto više od nekoliko uobičajenih Clintovih trikova i poneke šale na račun mačizma (Macho je ime pijetla koji sudjeluje u borbama).
Bio je to prvi Clintov film u kojemu su se osjetile njegove godine, ili sam barem dobio takav dojam. Bio je presporog tempa, mizanscenski i montažno ukočen, dosjetke koje su se Eastwoodu činile zgodne nekako su banalno i arhaično odjekivale, a tonom i diskursom zapravo je bio najbliži dječjem filmu.
Nije to bio baš najbolji način za oproštaj, ali kritičari su bili puni poštovanja za veličinu te stoga nježni i prema samom filmu. Jedini koji nikad nije spominjao oproštaj bio je sam Eastwood pa tako tri godine kasnije imamo pred sobom njegov najnoviji u nizu posljednjih filmova.
94-godišnji starčić više ne može iznenaditi? Malo sutra...
Baš kad smo mislili da nas simpatični 94-godišnji starčić više ne može iznenaditi, evo njega opet u top formi, a Porotnik broj 2 jedan je od njegovih najboljih filmova u posljednjem desetljeću. Nakon kratke i ograničene američke kino distribucije, odnedavno ga možemo gledati na streaming servisu Max.
I dok se Prljavi Harry odavna umirovio, Clinta i dalje opsjedaju stari problemi - američki pravosudni sustav. U to vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih, činilo se kako je dizajniran da bi štitio zločinca, a ne žrtvu pa ga je Harry pokušavao zaobići, što je i njemu i Eastwoodu priskrbilo titulu desničara i fašista. Sva sreća da Clint nije imao priliku upoznati hrvatsko pravosuđe, vjerojatno bi već odavno digao ruke od filma i od ideje da popravlja nepopravljivo.
U novom filmu, kroz priču o porotniku koji tijekom prvih ročišta shvaća da se zatekao u suđenju za ubojstvo za koje je vjerojatno osobno odgovoran, Eastwood ponovno stavlja u međuodnos pravo i pravdu. I opet stvari baš ne idu u prilog ovoj potonjoj.
Riječ je o umorstvu mlade žene, a optuženi kojemu prijeti doživotni zatvor njezin je impulzivni mladić. Ipak, njegov je odvjetnik uvjeren u klijentovu nevinost, a sličnog su mišljenja i dva člana porote. Čak se i državna tužiteljica (Toni Collette), isprva uvjerena u njegovu krivnju, pri kraju suđenja pokoleba.
Naslovni porotnik Justin Kemp (Nicholas Hoult) na početku vijećanja pokušava preokrenuti većinsko mišljenje članova porote kako bi makar spasio optuženog od zatvora, u čemu mu pomaže i policajac u mirovini (J.K. Simmons), no baš kad pomislimo kako gledamo neku novu iteraciju najboljeg filma o poroti svih vremena, 12 gnjevnih ljudi (Sidney Lumet, 1957.), slijedi neočekivani obrat.
Izmiče stereotipima
Porotnik broj 2 sudska je drama koja izmiče stereotipima žanra; nema u njoj zavodljivih odvjetničkih govora, bravuroznih trikova i neočekivanih dokaza, film prikazuje slučaj u kojem sve strane postupaju u najboljoj namjeri, no pravda ipak izostaje.
Jasno je kako to nije film koji bi naivno, onako kaprijanski slavio čuveni američki pravni poredak, no ono što iznenađuje jest da nema ni onog bijesa, cinizma i ogorčenja zbog nepopravljivog sustava karakterističnog za Eastwooda iz prošlog stoljeća. Čini se kako je u 94. godini mudriji i pomireniji sa svijetom pa mu i male pobjede mnogo znače.
Iz te pozicije Eastwood je snimio moralističku dramu koja nikada ne moralizira nad likovima stavljenima pred teška iskušenja. Oni moraju izabrati hoće li donijeti odluku koja je moralno ispravna, no i njima i svim uključenima će nanijeti veću štetu od naoko lakših, ali moralno nepodnošljivih izbora.
Umjesto moraliziranja nad potezima svojih likova, Eastwood postavlja gledatelja u poziciju da se neprestano i sam pita kako bi ponio da je u njihovoj koži. Siguran sam da mnogi radije ne bi naglas izrekli što bi učinili.
Fascinira lakoća s kojom Eastwood pripovijeda ovu priču ne zauzimajući strane, no istovremeno ostaje izuzetno fokusiran na sve perspektive koje priča može ponuditi. Iako posve lišen akcije i spektakla, krajnje stilski reduciran, produkcijski praktički televizijska drama, Porotnik broj 2 drži pažnju od početka do kraja, poput napetog trilera ne pušta vas gotovo puna dva sata.
Vjerojatno posljednji?
Poznat je Eastwoodov način snimanja, ležerno, brzo, bez pametovanja i bezbrojnih repeticija, a spontanost koju na taj način kreira daje i specifičan rezultat. Ne mogu reći da sam je u svakom njegovom filmu osjetio, no ovdje je očita: cijeli glumački ansambl u istom je tonalitetu, opušteni i uvjerljivi kao da je riječ o dobroj dokudrami.
Ugodno mi je iznenađenje Nicholas Hoult koji mi se usprkos nemaloj filmografiji do sada nije ozbiljnije upisao u memoriju, osim jednom, i to jako davno, kao sramežljivi dječak Marcus iz Sve zbog jednog dječaka. Fan fact, Toni Collette koja ovdje odlično igra javnu tužiteljicu, u tom je filmu igrala njegovu disfunkcionalnu majku.
Šteta što J. K. Simmons, dominantan u ulozi policijskog veterana koji je previdom postao porotnik, nije dobio malo veću minutažu, no trebalo je osloboditi prostor i za ostale porotnike, među kojima se ističu Leslie Bibb i Cedric Yarbrough.
Koji god tekst o Porotniku broj 2 ovih dana otvorite, sigurno ćete u njemu pročitati kako je riječ o vjerojatno posljednjem filmu u karijeri Clinta Eastwooda.
Ako tako i bude, ovo je više nego dostojna točka na i jedne fascinantne karijere, ali ne bi se trebali iznenaditi ako, u maniri oproštajnih turneja Parnog valjka, već za koju godinu naiđemo na najnajnajnoviji i još bolji posljednji film Clinta Eastwooda.