Kanadski dokumentarni film Come on children iz 1973. prati desetak tinejdžera koji, za potrebe društvenog eksperimenta, tjednima žive zajedno, bez roditelja i odlaska u školu. Jedan od njih je i sedamnaestogodišnji Alex, čije prezime nitko ne može izgovoriti, samo iz najavne špice doznajemo da glasi Živojinović. Dugokosi mladić svoje društvo zabavlja bučnim i suverenim sviranjem električne gitare.
Lova nije bitna
U ne baš pretjerano gledljivom filmu možda su najzanimljivije minute kad Alex razgovara sa svojim roditeljima Nenadom i Melanijom. Rasprava teče vrlo pristojno i prijateljski, premda se roditelji ne slažu s njegovom odlukom da ne završi srednju školu.
On im optimistično uzvraća da će sa svojim bendom početi zarađivati solidnih 80 dolara na noć. "Meni nije stalo da ljudi jednom kažu 'Eno Alexa, on ima gomilu love'", objašnjava simpatični, premda ne baš zreli mladić. Koji je, usput rečeno, par mjeseci ranije već dobio svoje izvanbračno dijete.
Ali već godinama ima bend, koji su isprva nazvali Projection. Nastupali su posvuda po Torontu, osobito u kvartu Willowdale, počevši od obližnje Anglikanske crkve. Talentirani dečki koji od svirke nisu još ni dolara zaradili.
Alexovi roditelji ni na filmu ni u stvarnosti nisu prisilili svog sina da odradi srednju školu do kraja. Aleksandar Živojinović mijenja ime u Alex Lifeson, grupa za onaj svoj prvi nastup uzima ime Rush, kojega će nakratko i promijeniti, da bi se zauvijek zalijepilo za njih.
Alex postaje jedan od vodećih gitarista svoje generacije, a cjelokupnu svoju glazbenu karijeru stvarno vodi prije svega vođen svojom glazbenom strašću, ne trudeći se ugađati suvremenim trendovima. Napomenimo i to da je Alexov plan sa zaradom daleko premašen, kažu neki izvori da je uspio steći bogatstvo od lijepih 35 milijuna dolara.
A sad neka Alex priča sam o sebi.
Najbolji frend i basist
Školu je napustio i njegov prijatelj iz razreda Gary Lee Weinrib. Njemu je u određenom smislu bilo i lakše, jer je nakon prerane očeve smrti majka bila preslaba da spriječi svog sina u njegovim nakanama.
S Alexom ga je zbližila ljubav prema glazbi, ali i doseljenički status. Gary je bio sin poljskih Židova Morrisa i Mary, koji su se upoznali još na prisilnom radu. Oboje su prošli logore, počevši od Auschwitza, oboje su izgubili puno članova svoje obitelji, a onda se potražili i našli po svršetku rata, vjenčali i otišli u Kanadu.
Gary se od djetinjstva bavio glazbom, svirajući bubnjeve, trubu i klarinet. Onda je dobio gitaru i zavolio taj instrument, paralelno privatno učeći klavir. Slušajući Cream nekako mu se najviše dopao basist Jack Bruce i to je usmjerilo Garyjevu karijeru. Ubrzo je i on promijenio ime – mama ga je oduvijek zvala Geddy, a ono Weinrib nije zvučalo rockerski, pa je tako postao Geddy Lee.
Alex ga je pozvao u Rush kad ih je napustio dotadašnji basist, i uz jedno kratko izbacivanje ("genijalna" ideja njihovog prvog menadžera), Geddy je ostao konstanta u bendu. Puštam vam ih isključivo uživo, premda su imali sjajne albume. No, u studiju se svašta može iskemijati, uživo se poznaju junaci. Jedna od dionica koju svaki ambiciozniji basist želi naučiti.
Profesor bubnjar
Rush su nazvani najmanjim simfonijskim orkestrom na svijetu. I doista kad slušate njih trojicu uživo, imate dojam da je pred vama puno brojniji sastav.
Alex Lifeson je svakako primjer gitarista kojemu ne treba ritam gitara u pratnji. Lavovski dio posla obavlja Geddy Lee, koji je i njihov vokal (i to s odličnim visokim tonovima), te svira i klavijature. Ali i bubnjar mora biti klasa, netko tko daje i zvuk i "note" u kompoziciji.
Kad je srpanjske večeri 1974. Neil Peart stigao kao šesti bubnjar na audiciji za Rush, izazvao je podsmijeh svojim Fort Pintom i bubnjevima spakiranim u najlonske vreće. Upravo je bio završio angažman u manje poznatoj grupi Hush, ovo mu je gotovo došlo kao promjena samo jednog slova.
Geddyju se odmah dopalo i kako svira i kako razmišlja, dok Alex nije bio nešto impresioniran. Dva prijatelja su se ipak dogovorila da ga prime – i time su dobili čovjeka koji je svojim ogromnim kompletom bubnjeva obogatio i njihov zvuk i ritmiku i kompoziciju.
Dobio je nadimak Profesor, po liku iz tada popularne serije. Nadimak mu se zakačio, premda bi mu za njegovo bubnjanje puno više pristajala titula doktora ili akademika. Napokon, on je stekao i formalnu glazbenu naobrazbu.
Neil je ujedno bio i glavni tekstopisac benda. Osim tekstova, napisao je i sedam knjiga o svojim putovanjima – jednu s vožnje motorom po cijelom svijetu nakon što mu je kćer poginula u prometnoj nesreći 1997. godine, a supruga umrla od karcinoma godinu kasnije.
Ova je pjesma rijedak primjerak rock poeme. I concerta za bubnjeve i rock bend.
Najbolji power trio?
Power trio je rock bend koji se sastoji od gitarista, basista i bubnjara, bez dodatnog pjevača ili kakvog drugog instrumentalista. Najpoznatiji primjer takve postave su Jimi Hendrix Experience, Cream, Police, od novijih Blink 182, Primus, Muse.
Ne volim presuđivati, meni su sve spomenute trojke primjer iznimne usviranosti i muzikalnosti, ali apsolutno nemam protiv kad netko veli da su Rush najbolji power trio u povijesti rocka. Alex, Geddy i Neil odlično su se slagali i izvan scene, nikada se nisu svadili oko glazbe ili novaca (autorska prava su pripala svakome jednako).
Njih je jedino mogla rastaviti smrt, što se i dogodilo kad je u siječnju 2020. godine umro Neil Peart, nakon tri i pol godine borbe s neumoljivim glioblastomom. Alex i Geddy nisu mogli zamisliti grupu bez njega.
Zbog njega su imali i višegodišnju pauzu kad je Neilu 1997. godine kći poginula u prometnoj nesreći, a 1998. mu supruga preminula od raka. Čekali su strpljivo da se vrati, dok je on bistrio svoj napaćeni mozak putovanjem motorom po svijetu (o čemu je i napisao knjigu).
Pravi kraj karijere benda dogodio se još 2015., nakon što je Peart sebe umirovio zbog kronične upale tetiva. Alex i Geddy još ponekada zasviraju zajedno, uzmu nekog sjajnog bubnjara (npr. fenomenalni Danny Carey is Toola), ali se više ne zovu Rush. Uradili su isto što i njihovi idoli Zeppelini kad im je umro Bonham.
Jer, Rush = Alex + Geddy + Neil.