Kad je krajem 2021. godine projekt Danisa Tanovića Prije ljeta, koji je u međuvremenu postao film Nakon ljeta, dobio financijsku podršku HAVC-a, priznajem da mi je palo na pamet kako bi to zapravo mogao biti zgodan način da Hrvatska malo izokola ipak dođe do svog prvog Oscara ili makar nominacije za njega.
Kad je prije kojih mjesec dana odlučeno da hrvatski kandidat za 97. nagradu Oscar bude film Ivone Juke Lijepa večer, lijep dan, postalo je jasno da Tanovićev film nije baš tako dobar kako se očekivalo. Ili da je film Ivone Juke izvrstan, no nisam ga imao prilike vidjeti pa o tome ne mogu suditi.
Neki dan je pak objavljeno kako će Tanovićev film biti kandidat za Oscara Bosne i Hercegovine, što je neobično, jer je riječ o većinski hrvatskoj produkciji u kojoj su BiH i još nekoliko zemalja manjinski partneri.
Bosanska kinematografija je na aparatima pa zapravo i nema mnogo izbora, a Hrvatskoj to daje priliku da umjesto jednog ima čak dva kandidata i tako si poveća šanse da se dokopa toliko željene statuice. No s obzirom na sam film, koji je ovih dana krenuo u hrvatsku kinodistribuciju, moram priznati da bi me i sama nominacija za Tanovića jako iznenadila.
Od filma Danisa Tanovića bilo je razumno očekivati dvije stvari: međunarodnu vidljivost (festivali & Oscar) i dobru gledanost. Ovo prvo smo već otpisali, dok je pitanje gledanosti još samo teoretsko. Drugog dana prikazivanja, u petak u 20 sati, bilo nas je svega 7-8 u dvorani Cinestara i teško je očekivati da će se u narednim danima dogoditi bum gledanosti. Tako da, piši kući, propalo.
A film?
Film je nastao na osnovu scenarija glavne glumice Anje Matković kojemu su ruku dali i Nikola Kuprešanin i sam Tanović, a govori o djevojci Maji koja nakon smrti oca koji ju nije priznao ni uključio u oporuku dolazi na jedan hrvatski otok kako bi ipak sudjelovala u ostavinskoj raspravi. No odmah se suočava s problemima, odvjetnica je isprva ne želi braniti, a ne može naći ni slobodnu sobu pa pristaje konobariti u kafiću gradonačelnika Iće (Goran Navojec) u zamjenu za smještaj.
Iako film koristi klasične malomišćanske stereotipe koji su u našem filmu prisutni još od Našeg malog mista pa do danas, ipak malo i dopisuje pa je tako gradonačelnik zadrti ljevičar, a u gradu stalno odzvanjaju partizanske borbene pjesme, barem dok ne odjekuju pucnji stare partizanke koja se još uvijek s balkona povremeno bori protiv Švaba.
Početak filma tipična je komedija mentaliteta koja ima potencijala, no čim smo se pripremili za dobru zajebanciju u srazu između lokalne zajednice i zbunjene došljakinje, film skreće u drugi od čak šest žanrova koji se ovdje smjenjuju neviđenom brzinom, u romantičnu komediju.
Maja doživljava romansu s piscem (Uliks Femiu) koji je iz inozemstva došao na otok rješavati svoju spisateljsku blokadu, da bi uskoro, čim se ljubav konzumira, film skrenuo u ljubavnu dramu, a zatim kad mu se nenadano najavi bivša supruga s djetetom, već lagano klizi i prema sapunici.
U završnici nas očekuje još jedan nenadani rukavac priče koji se tiče poljoprivrednog hobija gradonačelnika koji s prijateljem uzgaja marihuanu, što bi ga moglo koštati mandata. Tu smo već na terenu humorističke telenovele, organski doduše slabo povezane s glavnom pričom, ali relativno zabavne, posebno kad na parti nalete napušene krave, pa ovdje nećemo previše prigovarati.
Film se u završnici pretvara u autorefleksivnu tjeskobnu dramu, što je specifičnost hrvatskog filma koji nerijetko počne kao komedija, a završi kao tragedija (vidi filmove Vinka Brešana), što bi možda trebalo isfurati kao neki autentični ovdašnji stilski pravac, poetiku koja je posve unikatna u svjetskoj kinematografiji.
Nakon ljeta tako ne nudi nikakvo razrješenje ili nedajbože katarzu, situacija je naravno nerazrješiva, a jedini izlaz je bijeg, što dalje to bolje. Zapravo, kad bolje razmislim, koncept bezizlaznosti i iz njega proizašao koncept bijega kao ključnih poetičkih odrednica hrvatskog filma itekako ima smisla, uostalom, zar se itko više čudi što toliki Hrvati bježe u Irsku?
S obzirom na to da se žanrovi smjenjuju svakih 15-ak minuta, ne čudi da su i registri pripovijedanja i glume neujednačeni pa se film doima poput raštimanog klavira na kojemu ni autor poput Tanovića ne uspijeva pogoditi oktavu.
Pokušaj da se to natkrili bajkovitim sentimentom koji se gradi kroz stilizirani opis malog mista koje kao da je ispalo iz slikovnice - u kojemu krave lutaju uskim ulicama, gradonačelnik pleše tango pored biljaka marihuane u nadi da će brže narasti, a gosti u kafiću se razvaljuju uz muziku Laibacha (je l' se ikad itko razvalio plešući uz Laibach?) - doima se više kao scenaristička naivnost i nedostatak autentičnosti nego kao uspjela stilizacija.
Tanović nastavio gdje je stala Jasmila Žbanić
Kakav je da je, film ipak relativno dobro funkcionira i nasmijava dok je u kadru Goran Navojec, no kad njega nema, padaju i ritam i energija. Anja Matković ima boljih, čak i jako dobrih trenutaka, ali i onih lošijih, dok je najslabija karika Uliks Fehmiu kojemu kao da nije do kraja jasno kakav lik glumi pa nije čudno što to ni gledateljima do kraja filma nije postalo jasnije.
Tako se zapravo na neki način ponovio slučaj Jasmile Žbanić, koja je svoj jedini loš film snimila upravo u okrilju hrvatske kinematografije. Riječ je o Otoku ljubavi, melankoličnoj humorističkoj ljubavnoj drami, točnije ljubavnom trokutu smještenom na jedan hrvatski otok.
Zvuči poznato, zar ne? Kao da je Danis Tanović samo nastavio gdje je Jasmila Žbanić stala pa i sam jedan od svojih slabijih filmova snimio baš u našem mediteranskom ugođaju. Prije desetak godina, upravo povodom Žbanićkinog Otoka ljubavi, razvila se polemika treba li stranim redateljima dodjeljivati potpore Hrvatskog audiovizualnog centra ili bismo novce trebali davati samo hrvatskim redateljima.
Takve stvari uvijek potaknu malo autohtonog hrvatskog nacionalizma pa se sve i završi bez neke ozbiljnije diskusije i artikulacije problema, no razrješenje je zapravo vrlo jednostavno: naravno da treba ako je riječ o kvalitetnim projektima. Ali ne treba ako je riječ o slabašnim filmovima kao što je ovaj. Takvih možemo i sami snimiti u neograničenim količinama. Zapravo, već jesmo.
Nije poznato o kakvoj je točno alkemiji riječ, ali nema sumnje da već drugi put svjedočimo čudu pretvaranja dobitnika najvećih svjetskih nagrada u obične domaće filmske autore koje nam se događa pred očima čim udari prva klapa njihovog hrvatskog filma.