TOMA BEBIĆ rođen je na današnji dan 1935. godine. Bio je svestrani hrvatski umjetnik, a najpoznatiji je po nekonvencionalnim skladbama kojima je izražavao svoju romantičarsku zaljubljenost u prirodu.
Studeni 1970: Otvoreno pismo kantautora i novinara Tome Bebića svojim sugrađanima...
Dragi prijatelji,
pročitao sam što o meni pišu naši Splićani... Malo su prevarili javnost. Samo jedan zvižduk upućen mi je za vrijeme koncerta i njegovu vlasniku sam odgovorio: "Dragi prijatelju, žao mi je što ti se ne sviđa moja pjesma i žao mi je što ti ne mogu udovoljiti pa koncert prekinuti, jer kudikamo je više onih koji žele slušati. Zato se strpi ili idi..."
Međutim, psovki je bilo, ali ne zbog zvižduka upućenog meni, na što, usput rečeno, nikad ne bih grubo reagirao. Vjerojatno bih sam sebe ispitao i pogledao dade li se išta ispraviti. Ali... Moje pjesme uglavnom pričaju o malim ljudima i o običnim stvarima, koje zapravo i čine život. Među kojima živim. Radim. S kojima sam stopljen. Njih volim i njima pripadam.
Da su mi barem zviždali, bilo bi sve u redu
Pogodilo me što me dio publike prevario jer sam ih prije koncerta zamolio da me pošteno nagrade: zviždukom ili pljeskom! Naime, aplaudirali su mi, a samo koji trenutak nakon koncerta uhvatili su u đir čovjeka koji pripada tom "malom" svijetu i koji nikad ne bi bio takav da oni od njega to nisu napravili. Još i gore, on se ne zna braniti, već ih voli i pomaže im da ga još više "isprde".
Nehotice. Nesvjesno... No nisam reagirao u njegovu obranu. Ni u svoju. Reagirao sam na samu pojavu. Zapitao sam se: Zašto mi odobravahu kad ništa ne shvatiše!? Da su mi barem zviždali, bilo bi sve u redu. Ovako, prevarili su me jer nisam pjevao zbog aplauza, već da se osjetimo, da se zajedno nasmijemo ili proplačemo; ne da nam samo prođe vrijeme!
Mislim: nisu shvatili pjesmu ni aforizme... Hajde da im kažem, lijepo i polako. Uzeh ponovno mikrofon. Ne više kao pjevač, nego kao čovjek s jedinom željom da se ljudi malo više vole i razumiju. Međutim, oni na pristojne riječi odgovoriše nepristojno...
Dreknuo sam u mikrofon: "Stoko! Goveda! Umuknite i sramite se! Ispričavam se onom dijelu koji u sebi ima čovječnosti, jer ovo što ću sada reći odnosi se samo na onaj drugi dio, a svi mi dobro znamo, pa i oni sami, tko su i kakvi su!"
Tada je, dragi prijatelji, poteklo. Ne birajući riječi, sasuo sam im u lice sijaset garniranih psovki. Čak tamo od postanka, curila je ojađena duša u Splitu uvrijeđenih i uništenih. A od koga? Od onih koji nisu ni za što. Onih koji mladost provode u neradu i sprdačini, a poslije se s jadom i bijesom sjećaju prohujala vremena; puni srdžbe i ljubomore rastaču svoje ostatke...
Znam da sam u publici izazvao šok
Slažem se s njima jedino u tome da nema veličina. Da smo svi mali. Obični i nemoćni. Ne slažem se da jedan drugome smetamo pri radu i da "moramo" podmetati noge: samo stoga to činite jer se nešto mora raditi!
Ja osobno, za svoj rad, a prilično radim, ne tražim ništa do kore kruha. Ne zovem ih na koncerte. Niti oni kupuju moje ploče. To im i rekoh. Ne treba mi njihova šuplja slava ni njihove pare... Smiješne su mi i prijetnje (za njih sam doznao tek iz vašeg lista), jer smatram da nikoga nisam uvrijedio.
Ako sam nazvao govedima one bez ljudskosti, oni su sami sebe u tu kategoriju svrstali. Mogao bih se jedino ispričati pravim govedima što sam njihovo ime uprljao uspoređujući ih s izvjesnom sortom koja sama sebe naziva ljudima civilizirane epohe!
Da, znam da sam u publici izazvao šok. Međutim, nije mi to bila namjera niti je to bilo - kao što su neki shvatili - imitiranje nekakva novog hipijevskog smjera. Na pozornici sam se osjećao kao biće koje ne želi drugo nego da ostane ono što jest; koje govori ono što misli i ponaša se kao kod svoje kuće, jer smatram da je naša kuća mnogo prostranija od ona četiri zida što ih domom nazivamo.
Nisam bio spreman na kompromis jer se ne bojim života i sa svojih deset prstiju spreman sam da i čišćenjem cipela zarađujem kruh.
Splite, napravi od mene redikula!
A što se pjevanja tiče, pjevat ću dokle mene bude volja, a ne kako mi to oni odrede. Odnosno, pjevat ću onima koji me žele čuti, a ako to ne budu željeli, pjevat ću za se, jer ne pjevam zbog mode, već iz potrebe da se rasteretim. A čini mi se, dosta je onih kojima je ljepši magareći rev, nego nepatvoreni slavuja poj. (Čuo sam njak prepun boli. Izmamio mi je suzu. A savršeni tonovi bez duha - ostavili su me hladnim.)
Zato poručujem svojim talentiranim sugrađanima, kojih je Split na svim područjima prepun: "Pišite pjesme, slikajte, bavite se sportom... Hrabro! Pokažite zube onima iz kojih govori zavist i zloba! Ne bojte se patnje! Ljepše je patiti i pisati pjesme nego biti 'sretan' i obijati automobile! Tvrdim vam to jer sam i jedno i drugo radio!"
A ako Splitu trebaju redikuli, ja ti se, grade moj, nudim! Napravi od mene redikula! Bit će ti lakše, jer te volim i jer sam u tebi! Još ću ti u tome i pomoći! Neću bježati. Niti mijenjati sredinu. Izdržat ću. A ti mi se rugaj! Alaj će biti smijeha! Budi siguran, smijat će nam se obojici! Kao i dosad!
A vi, što bezvezno zviždite, kažite otvoreno što imate kazati. Ili otpjevajte nešto. Učinite nešto! Makar i loše, jer ni loše napraviti nije lako. Ja ću vam aplaudirati za rad, a enciklopedije neka brinu o vrijednosti. Ali kad lice pokrivate dlanovima i skriveno zviždite, iz potaje, nekako me na nojeve podsjećate. I gadite mi se!
Krio sam svoje pjesme jer...
Dragi prijatelji,
srdačno vas pozdravljam, ali neću vam zahvaljivati na osloncu, jer bih vas uvrijedio. Ne mislim da Split volim više od vas. (Nesreća je što svi nastojimo biti objektivni.)
Koristim se prilikom da javno uputim bezbroj "svojih" pozdrava onima koji su se dosad brinuli o mladim talentima i "njegovali" ih u svojoj vazi bez sunca, zemlje i vode. Dobro se sjećam kako sam krio svoje pjesme i ostalo, jer kod nas je junaštvo i veličina razbiti staklo, potući se, izostati iz škole, pronevjeriti novac, podmetnuti nogu starcu... Dok sam to činio, priznajem i stidim se, "slava" je rasla. Slava u kojoj ne primjećuješ sažalne poglede dobrih i vrijednih.
Vaš Toma
P. S. Zaboravio sam vam napisati kako je završio koncert, a to ne smijem izostaviti jer su to bili rijetki trenuci istinske radosti. Kad sam onom dijelu publike rekao svoje, zamolio sam ih da napuste koncert. Ako žele novac natrag, dobit će ga, a ja nastavljam pjevati onima koji misle i osjećaju kao ja.
Nažalost, mnogi od ovih morali su otići jer je već bilo kasno. Dobar dio ipak je ostao ... Digli su se od stolova i prišli pozornici. Posjedaše po podu. Neki su donijeli stolice. Zašao sam među njih. Tražili su da im pojedine pjesme ponovim, naučili su ih i pjevali sa mnom. Ostali smo do dva i po. Da nije bilo preko mjere hladno, pjesma bi potrajala i do zore.
Pjevat ću svoje i fućka mi se
Na kraju, dragi prijatelji, želim vam reći da mi je jedino žao što su mi u trenutku psovanja padale na um samo obične vulgarne riječi. Volio bih da sam ih mogao izmišljati, jer, u srcu sam nosio mnoge nepravedno izrugane ...
Splićani, svi Splićani, dobro znaju što u ovom trenutku mislim i govorim, i zbog koga. Boli me što na svoje ljude pljuju, na ljude koji im donose radost nečega na ovom tlu doživljenog i napravljenog; tugu njihovih suza, a s tim i priznanja drugih.
Boli me što diraju one koji se ne znaju braniti; što dijele vrijednosti prema vrsti rada, jer bolje je napraviti dobru cipelu ili dobro pomesti ulicu nego projektirati lošu građevinu ili loše operirati slijepo crijevo.
I još nešto, mislit ću svoje, radit ću svoje, pjevat ću svoje, plakati svoje i... fućka mi se!
Toma.
(Plavi vjesnik, 1970.)