Zagrebačka uspinjača jedan je od simbola glavnog grada Hrvatske, a puštena je u pogon na današnji dan 1890. godine. Uspinjača je tijekom svoje povijesti bila zatvorena samo tijekom svjetskih i Domovinskog rata, a poznata je i kao "najkraća uspinjača na svijetu" s dužinom od 66 metara.
Ideja o uspinjači stigla je iz Osijeka
U duhu vremena industrijalizacije i modernizacije, zagrebačko vodstvo odlučuje izgraditi uspinjaču na poticaj osječkog poduzetnika D. W. Kleina. Klein je počeo pratiti učestalost kretanja Zagrepčana i zaključio da je u Bregovitoj ulici promet najveći prema Gornjem gradu. Ideja mu je bila da izgradi uspinjaču po uzoru na ostale europske metropole. Bregovita ulica kasnije je nazvana Tomićevom.
Skuplje karte bile su rezervirane za fine zagrebačke dame i gospodu
Ideju je tako predložio gradskim vlastima i dobio građevinsku dozvolu. Postignut je dogovor o četrdesetogodišnjoj koncesiji 1888. godine. Radovi su počeli u proljeće 1889.. Na dan službenog otvorenja stotine građana okupili su se da vide novo prijevozno sredstvo.
Karte su se mogle kupovati za prvi i drugi razred. Prvi razred pružao je pogled na panoramu grada Zagreba s prednje i stražnje strane, dok su putnici drugog razreda bili smješteni u sredini te nisu imali pogled. Ipak, cijela priča s razredima nije bila isplanirana radi pogleda jer je prvotni vagon imao samo jedan mali prozor, a i vožnja je trajala prekratko da bi se uživalo u ikakvim prizorima.
Razlog zašto su zagrebačke fine dame i gospoda kupovali kartu za prvi razred jest činjenica da se nisu htjeli gurati s ostalim pukom, naročito sa srednjoškolcima koji su se redovito vozili uspinjačom kako bi došli do gornjogradskih škola.
Uspinjaču često zovu i najsigurnijim oblikom javnog prijevoza u Zagrebu jer u više od 130 godina rada nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika. Uspinjača godišnje preveze oko 750 000 zagrepčana i turista.
Svoj današnji oblik dobiva sredinom 70-ih
Uspinjača je isprva radila na parni pogon, a u prvoj fazi često se kvarila ili nije funkcionirala, pa su je zagrepčani posprdno proglasili zapinjačom. 1929. godine postaje vlasništvo grada Zagreba, odnosno ZET-a. Tijekom 30-ih godina uloženi su napori da se parni pogon zamijeni električnim.
Današnji izgled uspinjača dobiva 1974. godine, naravno, uz neke preinake. Međutim, vanjski izgled i građevna konstrukcija ostale su netaknute još od 1890. godine, zbog čega je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture.
Uspinjača služi kao brzo prijevozno sredstvo kojim se možete zaputiti na Gornji grad. Turisti je redovito koriste te izlaze na vidikovac, odakle se može vidjeti cijeli centar grada Zagreba.