IMA predivan ten i frizuru te gotovo dva milijuna sljedbenika na Instagramu, a mnogim je dizajnerima već zapela za oko. Pojavila se u kampanjama za Pradu i Balenciagu, intervjuirao ju je Vogue, a Time ju je proglasio jednom od 25 najutjecajnijih ljudi na internetu.
Njezino je ime Miquela Sousa, ima samo 19 godina, a ako vam se čini da izgleda malo nestvarno, u pravu ste jer ona i nije stvarna. Možda djeluje malo stvarnije od fotošopiranog Marka Grubnića, ali ona je avatar, računalno stvoren 3D lik. Iako je sve na njoj umjetno, njezina se vrijednost procjenjuje na više od 100 milijuna funti jer savršen je "oglasni prostor".
Odjeća koju nosi, mobilni uređaji koje ima ili preparati koje koristi da bi održavala savršen ten ili frizuru - sve je to stvarno. Ona nije.
Ona je sljedeći korak u influencerskoj industriji i dok neki ovo smatraju uznemirujućim i jezivim, druge jednostavno nije briga, a ponajmanje gomilu njezinih fanova koji je obožavaju.
"Iskreno, obožavam sve na njoj. Što se mene tiče, nije mi bitno je li stvarna ili ne. Iskreno me nije briga. Sviđa mi se njezin stil, mislim da je hrabra, frizura joj je odlična i od nje možemo jako puno toga naučiti", govori 23-godišnja Jazz Williams koja je prati od samog početka.
A obožavaju je i oglašivači jer sve na njoj je savršeno. Izgleda savršeno, nikada nema loš dan, mladi je vole, njezinu rasu teško je odrediti i, u moru jednoličnih influencerica, zaista je posebna. I ono najbitnije, nikada neće izazvati skandal ili ugroziti brend koji promovira te zauvijek ima 19 godina.
Miquela se prvi puta pojavila 2016. i mnogi su isprva vjerovali da je stvarna. Divili su se njezinom neobičnom izgledu koji su pripisivali šminki, a njezini tvorci obožavali su držati fanove u neizvjesnosti.
No istina je izašla na vidjelo. Miquela je priznala da nije ljudsko biće, ali njezini tvorci i dalje održavaju imidž androida koji je razvio vlastite misli i osjećaje. Pojavljuje se na različitim događanjima, podržava LGBT zajednicu i pokret Black Lives Matter, njezini su fanovi stvarni (Victoria Beckham, Paris Hilton i producent Mark Ronson), a bavi se i glazbom. Njezin prvi singl "Hate Me" ima preko četiri milijuna streamova na Spotifyu.
U ovoj se fazi vjerojatno pitate tko ju je stvorio.
Ona je proizvod Silicijske doline, točnije startupa Brud koji su zajedno stvorili 27-godišnja bivša DJ-ica Sara DeCou i 33-godišnji producent Trevor McFedries. Ipak, malo je teže otkriti kako su je stvorili jer ne odgovaraju na intervjue, ali očito je da im ide jer Sara živi u Frogtownu, luksuznom dijelu Los Angelesa, a Trevor je vlasnik gotovo dva milijuna vrijednog bungalova u Los Felizu (također u Los Angelesu).
I dok je ovo odličan poslovni potez za Saru i Trevora, drugi se pitaju koliko je ovo dobro za mlade fanove koji uzore ne bi trebali tražiti u nestvarnim likovima.
S jedne strane, mogli bismo se složiti s kritičarima jer mladim ljudima trebaju uzori koji promiču dostižne standarde ljepote, a umjetno stvoreni likovi to definitivno nisu. S druge strane, treba se zapitati koliko su dostižni standardi koji im se već ionako nameću? To ne znači da jedna loša stvar opravdava drugu, ali mladi će uzore ionako tražiti u filmskim likovima ili slavnima koji su stvorili lažan imidž. Drugim riječima, u moru laži, ovo je još samo jedna.
Na kraju krajeva, Miquelino lice jest stvoreno kompjutorski, ali tijelo je očito stvarno pa ispada da se računalno lice samo fotošopira na tijelo stvarnog modela.
Ove nedoumice očito ne brinu oglašivače kao što su Ugg i Samsung koji su Miquelu koristili u svojim kampanjama, a časopis Dazed dao joj je posao kolumnistice zbog glazbene karijere i aktivističkih angažmana.
Miquela ima i konkurenciju, virtualni supermodel Shudu, a njezin tvorac Cameron-James Wilson surađivao je s modnom kućom Balmain i stvorio vojsku virtualnih supermodela koji reklamiraju njihovu odjeću. Naravno, pravim se modelima to nije svidjelo.
Brud je stvorio još dva lika, a to su Bermuda (virtualna plavuša) i Blawko (muški CGI model), kojeg naziva "mladim robotskim seks simbolom".
Što god mislili o novoj generaciji influencera, činjenica je da ih oglašivači obožavaju jer imaju potpunu kontrolu nad onime što rade. Drugi se pak s time ne slažu, a jedan od njih je i psiholog Michael Berry koji u virtualnim influencerima vidi veliki problem: "Postavlja nerealne i nedostižne ideale mladim ljudima. Vidjet će te savršene slike i misliti da je to nešto čemu treba težiti, ali što god učinili, njihovi će pokušaji biti osuđeni na propast. Mislim da je to zabrinjavajuće jer ne znamo tko stoji iza tih lažnih modela. Savjetovao bih roditeljima da ne dopuštaju djeci da prate virtualne influencere."
Mnogi će se složiti s Berryjem jer ovaj novi trend uistinu djeluje pomalo jezivo, ali dovoljno se osvrnuti na profile mnogih stvarnih influencera i zapitati se koliko je toga što oni promiču stvarno.
Od izgleda koji je rezultat šminke i Photoshopa, preko filtrirane svakodnevice čiji je cilj stvoriti savršenu (i nerealnu) sliku o njihovim životima, pa sve do poruka koje šalju - sve je to prodavanje magle, a najžalosnije je to da virtualni influenceri nisu ništa manje lažni od onih stvarnih.
A to, priznat ćete, ne stvara baš optimistična predviđanja budućnosti ove industrije.