DANAS ih se olako karakterizira kao sponzoruše, no u Jugoslaviji je djevojka koja je "jurila" samo nogometaše nosila moćan nadimak Imperator. Više o njoj donosimo u suradnji s Yugopapirom.
Kolovoz 1969: Ona nije ni sportaš, ni trener, ni sudac, vjerojatno, čak ni navijač. Pa onda, upitat ćete se, kakve ona ima veze sa sportom?
Odgovor je: gotovo nikakve, a u isti mah - veoma velike.
Neka vas ovaj paradoks ne iznenadi. Zapravo, to je jedna djevojka koja posjeduje, u najmanju ruku čudan, "sportski" hobi - iznad svega joj se sviđaju sportaši, posebno vrsni nogometaši. Kad bi se sve to završilo samo na šiparičkim simpatijama, ovaj članak nikad ne bi ugledao svjetlo dana.
Međutim, problem koji proistječe iz tog, nazovimo ga, hobija ove djevojke toliko je alarmantan da se stručni štabovi beogradskih, i ne samo beogradskih prvoligaša, nje, često, više plaše nego cijelog protivničkog tima.
Poznaju je samo po nadimku, imenom jednog poznatog vojskovođe, osvajača i imperatora. Nazovimo je zato - Imperatorom. Ljudi oko nogometnih terena pričaju da je sama sebi dala taj nadimak jer, kaže, koga hoće, toga i - osvoji.
Stalno je nastanjena u jednom gradu pored Beograda i tamo Imperator provodi veći dio dana i - manji dio noći.
Samo s nogometašima Zvezde, Partizana, Beograda, Hajduka, Dinama, Vojvodine, Bora...
"Tebe je sigurno netko poslao", obraća mi se nepovjerljivo krupna, ljepuškasta, crnomanjasta djevojka - Imperator.
Kasnije, sjedeći u kavani na obali jednog pritoke Dunava, kada sam u svoju namjeru uspio uvjeriti okupljeno društvo, dvije djevojke i nekoliko "posuđivača" automobila, doznao sam od Imperatoričine "kolegice", koja je sjedila do mene, uzroke tog nepovjerenja: "Jedan poznati beogradski trener još poznatijeg kluba, inače zakleti neprijatelj Imperatora (u nekoliko navrata mi je to i sama kazala), angažirao je "detektive" kako bi zaštitio svoje igrače od njene ljubavi."
Pokušavam ovdje, na izvoru, provjeriti neke priče. Samo, tema je veoma delikatna. Trudim se da pitanja formuliram što je moguće pristojnije, ukusnije.
"Oprostite zbog ove indiskrecije, počinjem nesigurno, po Beogradu se priča da ste se zabavljali s velikim brojem gotovo svih prvoligaških nogometaša u zemlji. Je li to istina?"
"Nije, lažu. 'Furala' sam samo s nogometašima Zvezde, Partizana, Beograda, Hajduka, Dinama, Vojvodine, Bora..."
Poslije ovoga kao da nije bilo više potrebno postavljati pitanja. Reda se priča za pričom, doživljaj za doživljajem, indiskrecija za indiskrecijom. Doznajem, mada mi to nije bila namjera, najdublje intime mnogih vrhunskih nogometaša.
"Ostali su svi šatro lafovi"
Imperator ima svoju žensku, potpuno neuobičajenu rang-listu nogometaša.
Prvo mjesto na njenoj listi zauzima nekadašnji bek Crvene zvezde i reprezentacije koji se momentalno nalazi u inozemstvu. Na drugom mjestu je bivši centarhalf Partizana, na trećem jedan navalni igrač Partizana... Detalji me šokiraju. Pokušavam se prilagoditi situaciji.
Redaju se imena, karakteristike, vrline, mane... Jedna kompletna seksološka dokumentacija. Pošto je sastavila svoju "reprezentaciju", Imperator kaže: "Ostali su svi šatro lavovi. Razmeću se svim i svačim a zapravo, trube su, kundaci... Pričaju kako ne 'šljive' Miljana, Bobeka, a kad ono tamo, nigdje ih nema..."
Prije dva tjedna "otela" je pred jednu važnu utakmicu jednog poznatog beogradskog nogometaša. Njegov trener, odranije upoznat s "otmičarem", tražio ih je skoro cijele noći po svim beogradskim hotelima i motelima. Pitam je za epilog.
"Nisam ja Delilah da svog lava vodim onamo gdje će ga naći", odgovara samouvjereno Imperator.
Zove žene nogometaša
Nedavno mi je jedan igrač Zvezde pričao: "Kad se sjetim jednog događaja, uvijek moram ponovo se nasmijati. Naime, prije dvije godine, kada su dvojica od sadašnjih prvotimaca došli u Zvezdu, Imperator im se, na prvom treningu, onako zbunjenima, obratio riječima: 'Hej, vas dvojica, zar vam nitko nije rekao kome se prvo treba javiti kad dođete u Zvezdu?'"
Pokušavao sam o njenim "dogodovštinama" razgovarati s nekolicinom Zvezdinih i Partizanovih igrača. Pošto bi mi ispričali po neku "caku", upućivali bi me na nekog svog kolegu, jer, navodno, "on zna više". Imperator nikada ne ide u "pohode" sama. Sa sobom vodi, obavezno, po neku "kolegicu". One putuju za nogometašima do Splita, Zagreba, Bora, Sarajeva, Novog Sada da bi se tamo poslije utakmice zadržale kod svojih domaćina po dan-dva.
"Zar supruge i djevojke nogometaša ne znaju za vašu 'aktivnost'?"
"Znaju, ali što mogu kad sam atraktivnija od njih", narcisoidno odgovara Imperator, "Uostalom, nekim ženama sam i sama to rekla."
"Sami ste im rekli", pitam začuđen.
"Da, preko telefona. Znaš", nastavlja Imperator, "s vremena na vrijeme nazovem neku od njih pa se onda ispsujemo."
Novac nije bio njen motiv
Iz razgovora koji se oko mene vodio doznajem da su je neki klubovi slali u protivnički tabor pred neke važne međusobne okršaje. Vjerojatno slične taktičke varijante nisu zabilježene ni u jednom nogometnom udžbeniku. Možda nije bez osnove hvalisanje Imperatora da je za neke pobjede u prvenstvu zaslužnija ona i njene "pratilje" od pobjedničkog tima.
Što motivira ovu mladu ženu da radi to što radi? Je li pitanju novac? Ma koliko da me je odgovor interesirao, nisam nalazio riječi da dovoljno umjesno postavim to pitanje. Na njega mi je prije par dana odgovorio jedan prvoligaš, beogradski vratar: "Teško je reći što pokreće tu djevojku, koji su njeni motivi. Jedno je samo sigurno: to nije novac. Koliko ja znam, iz pričanja drugih, nikada nije nikoga tražila ni dinar. Ona je jednostavno opsjednuta nogometašima. Kako drukčije tumačiti njenu nedavnu izjavu da s jednim mojim kolegom, vratarom, mora spavati do kraja ove godine inače će skočiti s hotela 'Slavija'?"
Ako se iz ovog nameće neka tema za razmišljanje, onda to nije tema samo vezana za ovog Imperatora. Sličnih djevojaka je uvijek bilo i bit će oko nogometnih terena. Ali zašto ih nogometaši prihvaćaju - kada ih inače dobro poznaju? Možda zbog toga što stroge profesionalne obaveze, karantena, apstinencija, pripreme, naporni treninzi, putovanja, duge turneje - sve to odvaja nogometaše od onog života koji je uglavnom svima pri ruci.
U životu: koji s jedne strane pruža mnogo, a s druge oduzima još više...
Tekst: Milan Čabrić (Tempo, 1969.)