Momčilo Đurđić je jedan od osnivača srbijanske Demokratske stranke i nekad bliski suradnik pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića.
BEOGRADSKU zimu 1977. na 1978., među naprednom socijalističkom omladinom, obilježile su euforične žurke u kultnoj beogradskoj diskoteci Zeppelin.
Dok se još uvijek razilazio dim od "detonacije" Sex Pistolsa, čiji nam je prvi album netom prije toga eksplodirao u lice, jedan drugi prvi album dovodio je publiku do ludila u tašmajdanskoj diskoteci, kako u matinama tako i u glavnom terminu, poslije osam navečer.
Mislim na pjesmu Psycho Killer, krajnje neobični hit koji je grupa Talking Heads objavila na svom debitantskom albumu 77. Dok su se prvi pankeri, još uvijek po kućnim žurkama i krajnje alternativnim "ćumezima", grubo sudarali upražnjavajući novootkriveni pogo ples, David Byrne je svojim hipnotičkim vokalom zavodio do transa kako zakašnjele hipike i starobeogradske disco fensere tako i pitomce vojnih škola, djecu partijskih funkcionera i diplomatskog osoblja.
Ono što je u mome iskustvu Psycho Killer činilo posebnim i drugačijim nije bilo samo suočavanje s novom, kratkom glazbenom formom uspješno iskorištenom za vrhunski umjetnički performans. Mi smo tih istih tjedana i mjeseci u beogradskom Studentskom kulturnom centru mogli prisustvovati radikalnim body-art performansima Marine Abramovič, postmodernističkim umjetničkim akcijama za odabrane.
Konceptualna umjetnost itekako može nadmašiti estradni hit
Za razliku od Marine i malobrojne, što prave, a što one drugačije, alternativne elite koja je pratila, razumjela i poštovala njen konceptualizam, magija Talking Headsa privukla je najrazličitije profile slušatelja, uvukla se pod kožu masovnoj publici, pretvarajući disco seanse dupke punog Zeppelina u obredne rituale. Ono što je do tada bilo nezamislivo - da konceptualna umjetnost tako suvereno može dostići i nadmašiti nivo estradnog hita - ipak se dogodilo!
Par godina kasnije jedna grupa beogradskih mladića je kroz višemjesečni, također konceptualni umjetnički performans, na domaćem terenu, etablirala autentični jugoslavenski odgovor na izazove koje je postmoderna umjetnost stavila pred suvremenu novovalnu (New Wave) pop kulturu.
Sve je započelo tijekom 1980. plakatima Dečaka - na kojima nismo mogli prepoznati buduće članove grupe Idoli - u okviru projekta koji je osmislio mladi i ingeniozni beogradski konceptualist Dragan Papić. Na plakatima ispod fotografije misterioznih likova između ostalog je pisalo: "DEČACI SE BORE ZA PRAVA DEVOJČICA", "DEČACI SU ZA UKIDANJE RAZLIKA IZMEĐU UMNOG I FIZIČKOG RADA"...
Višemjesečni performans je zaokružen u prvoj polovici 1981. izvanvremenskim hitom Maljčiki, kojim su dječaci izrasli u idole. Maljčike je pjevušila cijela Jugoslavija (ne sjećam se za Sovjetski Savez?), s manje ili više razumijevanja složenosti njihovih poruka - od svježe ošišanih bivših hipija do svježe obrijanih i začešljanih umirovljenih udbaša i golootočkih veterana.
Iskustvo i energiju te čiste, jasne, nepatvorene umjetnosti odjevene u ruho konceptualizma ponovo sam osjetio početkom ožujka 2022.
Nadmašila folk zvijezde i 300 puta skuplje nastupe
Kvalifikacijske večeri srbijanskog Eurosonga sam naravno preskočio, a propustio bih i finale da nije bilo moje drage. Zgledali smo se već na prve taktove i riječi Konstraktine IN CORPORE SANO, ozarenog lica i pogleda koji su govorili: "Je li moguće?! To je to!"
Na mjestu gdje se to najmanje očekivalo višegodišnja ljubimica beogradske underground scene, naročito u vezi s opusom kultne družine Zemlja gruva, nadmoćno je trijumfirala. Pobjeda se iznenađujuće očitovala u glasovima publike - dobila ih je skoro 45.000 - četiri puta više nego Aca Lukas, istinska pop-folk zvijezda upravo te i takve eurovizijske publike!
S druge strane, Konstraktina scenografija i kostimografija s ručnicima, lavorom, bokalom, bijelim bolničkim mantilom i borosanama nije koštala više od 100 eura - tri stotine puta manje nego, po vlastitom priznanju, eurovizijski nastup Sare Jo, koja se plasirala odmah iza pobjednice.
Pjesma Ane Đurić - Konstrakte predstavlja dio sjajno osmišljenog triptiha, koji počinje i završava kompozicijama Nobl i Mekano. U njima Konstrakta iskreno, intimistički toplo i neposredno slika dnevne rutine i treperenje prvih strahova "žene u četrdesetima", status i stanje porodice, braka i, naravno, tijela ("...Gledala je svoje lice u ogledalu/ gledala je svoje telo i plakala, plakala... Starenje je budućnost/ budućnost je starenje...").
Legendarni stih s početka pobjedničke pjesme "...Koja li je tajna zdrave kose Meghan Markle?...", zbog kojeg je njena pjesma kandidirana i za najbolji tekst na ovogodišnjem festivalu, tek je jedna u nizu replika iz ženske novinske štampe koje se do u detalje komentira po frizerajima, manikerskim i pedikerskim salonima i SPA centrima prijestolnice, tim suvremenim hramovima gdje se ne pita za cijenu žrtve koju je potrebno položiti na oltar fizičke ljepote.
Konstrakta se ne žali, ne ljuti i ne osuđuje
Konstrakta i na početku triptiha parafrazira jedan od salonskih šapata, "...Sharon Stone se ne botoksira...", dok je pjesma Neam šamana fini, parodijski komentar na slučaj popularne pop-folk pjevačice Emine Jahović, koja nas je obavijestila da je za liječenje frustracija nakon razvoda braka morala angažirati šamana.
Performans s pranjem ruku u lavoru čine jednostavna koreografija i scenografija kojom dominira polukrug "poklonika" na usluzi, dok zborski podržavaju Konstraktu i od Boga potražuju još malo zdravlja. To, u svojoj višeznačnosti, možemo čitati i kao simulaciju svakodnevnih "obrednih" rituala poklonjenja i zahvalnosti idolima s političke, estradne i reality scene "srpskog svijeta".
Dok po nacionalnim frekvencijama, portalima, informerima i srpskim telegrafima odzvanja podanički krik odanosti vođi ("Hvala Vučiću što postoji"), gdje također ne jenjava slavljenje preparatskih božanstava ("Hvala Vitalisu!"), Konstrakta slavi "autonomni nervni sistem"?!
Ona je zahvalna mehanizmu koji ljude i mimo njihove volje održava u životu - odano, bezuvjetno i bez interesa. "...Velika je sreća što postoji autonomni nervni sistem/ ne moram kontrolisati otkucaje srca/ srce kuca, srce samo kuca...", pjeva Konstrakta resetirajući nas kroz svoju poetiku na stanje izvorne dobrote, nevinosti i elementarne radosti življenja.
U zajednici koja za svoje nevolje, promašaje, greške i zločine po definiciji optužuje i okrivljuje druge i drugog, okružena svjetinom koja reži i huška, tobože u samoobrani, Konstrakta se ni na koga ne žali, nikoga ne osuđuje, ni za što ne proziva. Ona se ne ljuti niti ljudima govori što trebaju raditi, za što i protiv čega se boriti...
Njoj, kao i mnogim drugim njenim kolegama slobodnim umjetnicima, bit će dovoljna - zdravstvena knjižica. U jednom od prethodnih eseja koji sam priredio za Index napisah da najstrašnijim naslijeđem Miloševićeve ere, začaranim krugom i povijesnim ćorsokakom u kojem je ostavio svoje uplašeno pleme, smatram NEMOGUĆU POZICIJU, koja samu sebe generira i reproducira.
Nakon nje stvari će teško ostati iste
Za razliku od Konstrakte, to stanje nacionalne dezorijentiranosti nisam znao upakirati u pravo i jednostavno pitanje koje, što naglas što u sebi, ponavljamo svakodnevno. Posljednji stih pjesme "...I šta ćemo sad?!" najprecizniji je odgovor (sadržan u pitanju) i najkraći opis stanja zbunjene nacije koju će Konstrakta predstavljati na Eurosongu u Torinu.
Što se tiče eurovizijskog sadržaja, teško da će nakon 14. sve ostati isto. Bez obzira na plasman IN CORPORE SANO, kada odsvira posljednji ton ove famozne pjesme, završni stih nastavit će lebdjeti u zraku kao pitanje za buduće izvođače, kreatore, producente i publiku kontinentalnog festivala: A šta ćemo sad? Zabava je zagarantirana.