Foto: Press
"U MOJE vrijeme glazba je bila puno bolja", reći će vam devet od deset starkelja uvjerenih da je moderna glazba smeće kakvog u vrijeme njihova odrastanja nije bilo.
I dok će jedni ovu glazbenu isključivost pripisati godinama, a drugi činjenici da ljudi u jednoj fazi jednostavno gube doticaj s trendovima, postoji mnogo toga što ide u prilog njihovim tvrdnjama. Naravno, svaka generacija pati od istih problema. I današnji klinci jednog će dana svojoj djeci laprdati o tome kako je Katy Perry bila prava umjetnica, dok je ono što oni slušaju - daleko od "pravih vrijednosti".
Uspoređivati Beatlese i Justina Biebera pogrešno je na toliko različitih razina, jer doći ćete do vrlo jednostavnog zaključka da Bieber nije, niti želi, niti treba, niti može biti nasljednik Beatlesa. Uspoređivati njegov "Baby" s "Imagine", podjednako je pogrešno kao i uspoređivati "Yummy Yummy Yummy" iz 1968. s bilo kojom pjesmom Radioheada s njihovog posljednjeg albuma "A Moon Shaped Pool". Na ovako ograničenom uzorku lako možete doći do zaključka da su se šezdesetih snimale daleko gore pjesme nego dvijetisućitih i obrnuto.
Ukratko, loša glazba je oduvijek postojala, ali ima li je danas više nego prije?
Jesu li tekstovi gluplji?
Kritičari moderne pop glazbe tvrde da su tekstovi postali gluplji i mnogi će to iz ovog ili onog razloga prihvatiti ili pokušati osporiti.
Pobornici ove ideje pozvat će se na istraživanje iz 2015. koje je pokazalo da se broj slogova s godinama smanjio, što bi značilo da su moderni tekstopisci ograničeni. Ili nešto slično. No, imati više slogova nikako ne znači da je izrečeno nešto duboko, iskreno ili inteligentno. To je kao da izjavite da je film bolji jer se u njemu pojavljuje više glumaca.
Isto to istraživanje pokazalo je da su Nickelback i country glazba pokupili najviše ocjene, a dijeliti glazbu na inteligentnu i manje inteligentnu omiljeni je hobi pretencioznih pojedinaca koji su uvjereni da su ispalili nešto pametno. Popularno je reći da glazba Jelene Rozge ili Lidije Bačić "zaglupljuje" jer one "prodaju sise i guzice, a ne pjesme". Istina, to će vam donijeti brdo lajkova, ali niste izjavili ništa pametno niti relevantno, jer u svakoj ćete eri naići na pokušaje privlačenja pažnje seksepilom, bili to Madonna, Prince, Samantha Fox ili Katy Perry. I to nema veze sa samom glazbom niti s tekstovima. Štoviše, bacate otrcane fraze jer nitko nije postao gluplji slušajući "lošu glazbu" niti pametniji ako je zavrtio Mozarta, a to što uspijevaju svlačenjem privući pažnju na ono što rade govori više o njihovim slušateljima, nego o njima i njihovoj glazbi (koju često nismo ni poslušali, ali o njoj volimo pričati).
U svakoj eri ćete pronaći bolje ili lošije napisane tekstove, ali činjenica je da se u tom kontekstu možete oslanjati isključivo na vlastiti doživljaj, a ne na istraživanja. Ona postoje, ali ne pokazuju apsolutno ništa.
Je li glazba postala lošija?
Istraživanje na koje se mnogi pozivaju ono je koje su Španjolci proveli 2012. Uzeli su preko 200 tisuća pjesama od 1955. do 2010. i u obzir uzeli faktore kao što su kompleksnost harmonija, raznolikost boje zvuka i glasnoću. Zaključak do kojeg su došli jest da su bogatstvo i punoća zvuka s godinama drastično pali. Točnije, opadaju od šezdesetih.
Najjednostavnije rečeno, glazba je postala jednostavna i dosadna. Mnogi su u tom kontekstu povukli paralelu između "A Day in the Life" Beatlesa i "Blurred Lines" Robina Thickea. U jednoj imamo sve instrumente, na potezu od oboe i viole do gitare i violončela, a u drugoj tek ritam mašinu i bas liniju. Naravno, nitko ne kaže da ovo nije ekstremna usporedba jer i "Come Together" je pjesma koja se u najvećem dijelu sastoji od basa i bubnja, ali u slučaju Thickea radi se o trendu koji mnogi drugi prate.
Većina današnje pop glazbe svodi se na kombinaciju sintesajzera, ritam mašina i računalnog softvera, dok su eksperimentiranja s drugim instrumentima bačena u drugi plan. S jedne strane možemo govoriti o žanrovskim pravilima, ali s druge strane ne možemo poreći da mnogo današnje glazbe zbog toga zvuči donekle slično. Bacite li uho na EDM, vrlo brzo ćete doći do zaključka da 90% pjesama koristi uobičajeni "vokalni drop" koji neprestano srećemo otkad je "Lean On" skupio preko dvije milijarde klikova na YouTubeu.
I dok je prije bilo napeto snimati glazbu koja se razlikuje od tuđe, u novije vrijeme svi žele zvučati identično kao trenutno najveći hit.
Stoga o ukusima nećemo raspravljati jer neki biraju "Lean On" Major Lazera, a drugi "Lean on Me" Billa Withersa, ali nemoguće je poreći da moderna pop glazba zvuči zaglupljujuće neoriginalno. Lošija? Možda. Preslična? Definitivno. Dovoljno je reći "Millennial Whoop" i sve će vam biti jasno.
Zašto sve zvuči isto?
Jedan od kamena temeljaca pop glazbe je igranje na kartu općih mjesta. Bila to četiri akorda ili "Millennial Whoop", ljudi većinom vole čuti prepoznatljive zvukove jer ih to smiruje. Poznato je dobro jer je život nepredvidiv pa nema potrebe da to bude i glazba u kojoj ionako tražimo bijeg od stvarnosti.
I u tome ne postoji ništa loše. Pop glazba je proizvod kao bilo koji drugi, a priča o originalnosti teško drži vodu jednom kada vam postane jasno da je i Beethoven kopirao Haydna. Svi kradu ("posuđuju") od drugih. I vaš omiljeni bend koji smatrate "najoriginalnijim na svijetu" pokrao je mnogo toga od bendova za koje možda niste ni čuli.
Međutim, postoje stvari koje su neupitna činjenica. Za početak, tu je "rat glasnoćom", sklonost današnjih producenata da signal pojačaju do maksimuma kako bi pjesma zvučala glasnije. S jedne strane dobivamo glasniju pjesmu, a s druge gubimo dinamiku zvuka, zbog čega dolazi do zamora uha i sve pjesme u jednom trenutku počnu zvučati isto. Ovo je naravno krajnje pojednostavljena priča, ali nema smisla da ulazimo u tehničke pojedinosti (postoji video).
Nadalje, tu je i Max Martin, švedski štancer hitova koji je od devedesetih naovamo stvorio brojne uspješnice koje su opsjedale vrhove ljestvica, a on i njegov tim producenata (od kojih je najuspješniji Lukas Gottwald, poznatiji kao Dr. Luke) i tekstopisaca u ovom trenutku vjerojatno imaju barem pet pjesama koje se nalaze u prvih Billboardovih deset. To je, dakako, odlična stvar za njega, njegovu ekipu i njihov financijski spokoj, ali ako pišete pjesme za pet trenutno najvećih zvijezda i svi njihovi hitovi istovremeno obaraju rekorde i bore se za prvo mjesto, budite sigurni da će svih pet zvučati jako slično jer dolaze iz iste tvornice popa. Kada taj modus operandi razvučete na posljednjih 20 godina, nije ni čudo da na momente djeluje slično.
Da ne bi bilo zabune, Max Martin i Dr. Luke su neupitni talenti s odličnim uhom za hitove, ali radi se o samo dvije osobe. To je kao da domaću scenu drže Tonći i Vjekoslava... Dakle, jasno vam je zašto domaća glazba zvuči kako zvuči.
Ispiranje mozga
Nekoć je bilo puno teže snimiti album. Nije baš svaki bezveznjak s mikrofonom i računalom mogao snimiti album i objaviti ga. Trebali ste se dokopati izdavača i tek kada bi oni procijenili jeste li kvalitetni, počelo bi se ulagati u vas. No, jednom kad se dokopate etera, sve je ovisilo o tome jeste li dovoljno dobri i žele li ljudi slušati ono što im vi pjevate. Bilo je to kockanje i mnogi su se producenti opekli. No, kada bi samo jedan od njih 50 stvarno uspio, to bi pokrilo troškove ostalih podbačaja i stvari bi odlično funkcionirale.
Danas je puno teže stvoriti zvijezdu, tržište je nemilosrdno, prodaja albuma drastično je pala i neki procjenjuju da stvaranje pop glazbenika košta između 500 tisuća i tri milijuna dolara. Jasno vam je da nitko neće ući u ovu investiciju bez pokušaja da otkloni svaki rizik. Rješenje? Umjesto da pronađu stvarno talentiranu osobu, novac ulažu u umjereno talentirane ljepotice i ljepotane i kreću s pranjem mozga.
Čim netko spomene "pranje mozga", opravdano ćete pomisliti na raznorazne teoretičare zavjere, ali proces je zapravo jednostavan. Jednostavno će vas isforsirati novom pjesmom koju ćete odjednom čuti ne samo na radiju, već i na YouTubeu, Facebooku, u filmovima, u trgovini, u reklamama i tako dalje. Radi se o pametnom korištenju spomenuta tri milijuna dolara, što će kao posljedicu imati ne samo povrat, već i zaradu.
I da ne bi bilo zabune, naravno da neke pjesme ne mogu na silu postati hitovi ako to nisu. Ono što možete jest pobrinuti se da pjesmu u čiji uspjeh vjerujete (jer stvorili ste ga na temelju općih mjesta, prokušane pop formule i prepoznatljivosti) čuju apsolutno svi. Tu na scenu stupa psihološki efekt koji nastaje izloženošću nekoj pjesmi. Pravilo je: ako nešto čujete dovoljno puta, počet će vam se sviđati, a učinak će postajati jači svakim novim slušanjem.
Pokušajte se sjetiti nekih velikih hitova u posljednjih desetak godina i razmislite jesu li vam sjeli na prvu. Možda ste isprva negativno reagirali, ali nakon nekoliko slušanja počeli su vam se sviđati. Ako vam se to dogodilo, žrtva ste pranja mozga. I ne, nije toliko dijabolično koliko vam se čini, već samo dobro odrađen posao industrije kojoj je to posao.
Originalno? Ne. Učinkovito? Naravno.
Krivi smo i mi
U vremenima kada ste davali 140 kuna za jedan album, provodili biste mjesece slušajući album koji ste toliko masno platili. Čak i ako vam se nije svidio, davali biste mu šansu i po nekoliko puta jer ste na njega potrošili velik dio džeparca. To vam je dalo vremena da detaljno proučite svaku pjesmu, svaku riječ i svaki ton. No, tada se pojavio Napster, nakon njega iPod, zatim streaming servisi i danas jednostavno nemate vremena niti koncentracije za silnu glazbu koja vam se nudi.
U svakom trenutku možete preslušati kompletnu diskografiju apsolutno svakog izvođača na svijetu, bili to Beatlesi ili Maroon 5. Međutim, lako za stare izvođače koji vašu pažnju imaju po inerciji. Što je s novim imenima? Kako će oni privući vašu narušenu pažnju? Producenti su već pronašli dio rješenja, a mi smo ga spomenuli govoreći o "ratovanju glasnoćom". Dakle, glazba postaje prekompresirana kako bi što brže privukla pažnju slušatelja.
To dolazi s cijenom. Gube se suptilni dijelovi pjesme koji kod slušatelja izazivaju određene emocije i sve se svodi na urlikavu glazbu čiji je jedini cilj privući vašu pažnju. Upravo se zato sve češće pojavljuju i alternativne verzije albuma koje su tiše, ali daleko ljepše zvuče. To je ujedno i dio objašnjenja za sve one kojima nije jasno zašto neki ljudi uporno tvrde da je glazba s ploča daleko bolja od CD-a i mp3-ica. MP3 format je, uzgred rečeno, najgore što pjesmi možete učiniti pa i to možemo pridodati priči o sustavnom propadanju kvalitete glazbe, jer je ova grozno kompresirana glazba postala najprošireniji način uživanja u glazbi.
Ono što svi zaboravljaju
Svaki puta kada netko ispali da se danas prodaju samo sise i guzice, a ne glazba, zaboravlja ono najosnovnije - postoji alternativa. Kvaliteta pop glazbe oscilira, ali nikada nismo imali pristup kvalitetnoj glazbi kao danas. Ona postoji i ako se ne nalazi na top listama (što i nije novost), što onda? Tjera li vas itko da požderete sve što vam industrija servira? Imate internet, a utjecaj radija i televizije ionako već godinama opada.
Glazba je postala "internacionalnija". "Gangnam Style" i "Despacito" samo su neki od dokaza. Istina, radi se o iritantnim dokazima, ali očito je da Ameri i Britanci više nisu jedini koji serviraju svjetske hitove.
Isto tako, govoriti o propasti pop glazbe potpuno je promašeno ako je vaša poanta da to podrazumijeva svu glazbu u kojoj ćete također pronaći gomilu općih mjesta bez obzira na to govorili o šezdesetima ili dvijetisućedesetima. Pop je možda postao prekompresirana kopija kopije, ali što se američkog tržišta tiče, pop već dugo nije najprodavaniji. Rock i country držali su prvo mjesto, a rap je nedavno proglašen popularnijim od rocka.
A kada govorimo o pop glazbi, o čemu točno govorimo? Koji je to žanr? Dance glazba, EDM, reggaeton, pop-rock, rock, "adult contemporary", R&B, tropical, latino, dancehall, rap, trap ili folk? Mnogi će po inerciji u kategoriju svrstati Katy Perry, Miley Cyrus, Rihannu, Harryja Stylesa ili Justina Biebera i započeti ispranu tiradu o nekvaliteti glazbe koju očito ne poznaju. Ovo su nesumnjivo kvalitetni izvođači i ako Biebera svedete na "Baby", nije se teško složiti s vama. No, u krivu ste jer on više nije dijete koje snima dječje pjesmice. Nisu to ni Miley, ni Rihanna, ni Styles.
Zaobilazite li svjesno Adele, čija bi glazba bila uspješna neovisno o tome u kojoj eri stvarala? Amy Winehouse. Lady Gaga i Beyonce također. Sve su to pop izvođači čija je glazba hrabro kombinirala više žanrova, više era i više različitih pristupa nego ikad prije.
Glazbena industrija postala je raznolikija i nikada nije bilo lakše doći do originalnih glazbenika koji rade izvrsnu glazbu. Ne živimo više u vremenima kada su isključivo bijelci harali top listama, dok bi glavešine iza kulisa plaćale radio postajama da vrte singlove svojih štićenika koji bi de facto postajali jedino što se nudi.
Umjesto da gubimo vrijeme na ono što se nalazi na vrhovima top ljestvica, trebali bismo se zapitati zašto uz sve ove mogućnosti i pristup nepresušnoj riznici apsolutno sve glazbe koja je ikad snimljena, još uvijek naričemo nad kvalitetnom najpopularnijih deset pjesama.