U POSLJEDNJIH pet godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno nešto manje od 24 mjeseca smucajući se latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se na afrički kontinent. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Rwande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom "Swahililand - za šaku šilinga".
>>> Otok fejkera na kom se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade
>>> U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija
>>> Okružena bijedom, zlatna mladež živi u balončiću vrijednom stotine tisuća eura
>>> Dramatična situacija: "Više ne možemo vjerovati ni svojim najrođenijima"
>>> Afričko bure baruta: "Rezultat pokolja je izjednačen, svi samo čekaju produžetke"
>>> Susret s veličanstvenom životinjom: Čuo se zvjerski urlik, svi smo se dali u bijeg
Snovi nas čine ljudima. Čemu bismo inače težili, za što se borili i zbog čega živjeli? U procesu osobnog razvoja oni potiču potjeru za novim iskustvima. Problem nastaje u realizaciji. Tad se obično pojavljuju očekivanja, uvjerenje da će se nešto odviti unutar zamišljenih parametara, koja zbog nepredvidivosti samog života često vode razočaranjima. Valja razlikovati očekivanja prema samom sebi, koja su uvijek dobrodošla, i ona usmjerena prema izvanjskom, na koja nemamo nikakvog utjecaja. U svijetu putnika ova druga predstavljaju najmrskijeg neprijatelja i to ponajviše zbog poplave informacija kojoj smo već godinama nemilosrdno izloženi. Krivicu, međutim, ovaj put ne snose mediji, već putopisci koji autistično inzistiraju na promatranju svijeta kroz ružičaste naočale. Pod izlikom da želimo motivirati, a ponašajući se ništa manje nakaradno od turističkih agencija, nerealnom i površnom slikom koju konstruiramo, neminovno osuđujemo na razočaranje. Pritom je nebitno pokušavamo li tako djetinje pobuditi zavist drugih ili kritiku smatramo pljucanjem u lice onih što se bore sa zahtjevnom svakodnevicom.
Život mene, maloga diktatora
Što je, dakle, to što nas tjera na stiliziranje vlastitih iskustava prije no što ćemo ih ponuditi drugima na uvid? Je li ono rezultat kronične izloženosti holivudskoj projekciji stvarnosti u kojoj je svaka životna uloga po defaultu idealizirana ili se osjećamo nevaljalima i nevažnima? I to do te mjere da uporno cenzuriramo sve što se ne uklapa u našu idealnu sliku samih sebe, a još upornije blokiramo osobe koje se drznu kritički osvrnuti na nas. Iako je dobro poznato da iza svakog uzbudljivog videa stoje tjedni najobičnijeg života, a iza svake retuširane fotografije stotine onih koje na kojima nismo ispali dovoljno prezentabilni, svi prešutno sudjelujemo u igrokazu. Dakako, samo zato što ćemo se uskoro i sami naći u situaciji u kojoj ćemo trebati lajkove drugih kako bismo se oslijepili i povjerovali lažima da smo ipak prihvaćeni, bitni i unikatni. Kako to uvijek biva, jednom kad osjetimo slast tapšanja po ramenu, preostaje nam tek okružiti se hordom lažnih laskavaca te prepustiti virtualnom balončiću ugode - životu toliko boljem i ljepšem od onog što strpljivo čuči iza ulaznih vrata.
Na gotovo identičan autokratski način kojim internetska generacija upravlja svojim imidžem, moćnici upravljaju većinom afričkih država. Nevjerojatan je podatak da se u 2020. od ukupno 55 zemalja na kontinentu, njih svega osam može nazvati potpuno slobodnima. To su Mauricijus, Sejšeli, Zelenortski otoci, Tunis, Gana, Namibija, Bocvana i Južna Afrika. Sve ostale nalaze se pod većom ili manjom totalitarnom upravom, a jedna od onih koju je ta čizma zgazila jače i bešćutnije od drugih jest Uganda. Još od početka sedamdesetih pa sve do dana današnjeg na njenom vrhu smjenjuju se mahniti diktatori koji nisu ništa doli evoluirane verzije jedan drugog. Nažalost, smjer u kojem su se razvijali isključivo se odnosi na sofisticiranost umatanja laži. Jasno, ništa se tako dobro i lako ne prodaje kao već poznati proizvod u novom pakiranju. Ljude je lako zadovoljiti. Toliko su navikli živjeti s vlastitim iluzijama da bez puno razmišljanja prihvaćaju i one tuđe, pogotovo ako postoji privid napretka, a aktualni predsjednik Yoweri Museveni, koji je na čelu Ugande već dugih 35 godina, u tome je pravi majstor.
"Sve je isto kao i prije, teror i samovolja se nastavljaju, samo su ljepše oblikovani"
"To što Uganda sada ima premijera, ministre i Nacionalnu skupštinu, to možemo objesiti mački o rep", primijetit će umirovljeni liječnik koji me vodi protokolom graničnog prijelaza Cyanika. Nakon više godina izbivanja, vraća se u rodnu Mbararu. Iako se konstantno okreće oko sebe da vidi čuje li ga tko, ono što ima potrebu reći jače je od straha. S njim se navikao živjeti. "Sve je isto kao i za Idija Amina, teror i samovolja se nastavljaju, samo su ljepše oblikovani. Sloboda govora, općenito ljudska prava kao takva ne postoje, a čim se netko drzne zucnuti protiv šefa bestraga nestaje. Kakva višestranačka država! Daj se uozbilji. To je kao da jednom borcu staviš povez pa sve nazoveš boksačkim mečom. Istina, u teoriji zaista sve izgleda divno i krasno. Predsjednika izravno biraju državljani na razdoblje od pet godina, zakonodavnu vlast ima Nacionalna skupština, a sudbenu Vrhovni, Apelacijski, Visoki i Ustavni sud, međutim sve je to mrtvo slovo na papiru. Museveni je bog i batina Ugande, no koliko god ga prezirem moram mu odati priznanje s kakvom elokventnošću i upornošću brani svoje laži."
"Sjećam se jednog njegovog intervjua za Al Jazeeru otprije par godina. Tada je mrtav hladan rekao kako je Uganda jedna od najdemokratičnijih zemalja svijeta, a kao glavni argument naveo je to što program slobodno emitira čak 250 radiostanica. Kad su ga pitali zašto već jednom ne ode, ljudi su ga se nakon tri desetljeća zasitili, novinara je napao kako očigledno ne zna što je to demokracija jer, tko je Yoweri Museveni da ne posluša glas naroda koji ga je 2016. sa šezdesetpostotnom većinom izabrao. Zanimljivo, iako je tad javno obećao da neće mijenjati Ustav kako bi ostao na čelu države, niti osam mjeseci poslije Nacionalna skupština poništila je odredbu po kojoj predsjednički kandidat ne smije imati preko 75 godina, čime mu je 2021. otvorila vrata novom i vjerojatno doživotnom mandatu. Ipak, možda najzabavniji odgovor bio je onaj na pitanje nepotizma. Uvrijeđeno je ustvrdio kako se bez iznimke oštro protivio svakoj kandidaturi nekog od pripadnika svoje bliže i dalje obitelji, ali da čak ni on ne može upravljati životima drugih niti može biti kriv što narod te ljude opetovano izabire na važne funkcije."
Kriminalizacija homoseksualnosti popraćena uličnom paradom
"Evo ti samo jednog primjera kako Museveni vodi državu. Ne treba dalje! Pogledaj ovaj punkt za suzbijanje ebole - jedne od najsmrtonosnijih bolesti s kojima se ljudski rod susreo. Je li ovo sramota? Ne daj Bože da koronavirus dođe u Ugandu. Ovaj ti bivši zdravstveni radnik to odgovorno tvrdi - nitko nas neće spasiti! Zašto? Kao prvo ljudi ovdje doslovce žive napolju, kao drugo fizički kontakt neizostavan je način komuniciranja, a kao treće zdravstveni sustav praktički ne postoji. Da ne govorim kako više od pedeset posto Uganđana živi od onog što zaradi toga dana. Znaš li ti što to znači? Ako se bude inzistiralo na karanteni, pitanje je vremena kad će početi umirati od gladi. U konačnici im se bolje zaraziti, veće su im šanse za preživjeti, samo što Museveni to ne bi nikada dopustio. Strogoću valja trenirati kad za to dođe zgodna prilika. Vjeruj ti meni, na kraju bi se lako moglo dogoditi da, kao i mnogo puta do sada, pošalje vojsku na ulice te im naredi pucati na one koji ne poštuju policijski sat. Mah, bolje mi je o tome ni ne razmišljati. Iskreno se nadam da će nas Bog poštedjeti. Dovoljno smo se napatili".
Kako sam naredna dva dana proveo u NP Bwindi, o starčevim britkim opservacijama nisam imao odveć vremena razmišljati, međutim čim je opsjednutost planinskim gorilama isparila, njegove riječi vratile su se poput bumeranga. Potencirao ih je slučajni susret s dvadesetogodišnjim studentom Rafaelom. Uzevši u obzir da boljeg ramena za plakanje od putnika prolaznika nema niti će ga ikada biti, nije trebalo dugo da otkrije svoju seksualnu orijentaciju. Budućnost, kaže, vidi izrazito crnom, a kako bi je drugačije i vidio kad je homoseksualnost u Ugandi 2014. godine službeno kriminalizirana. Na način koji i doliči jednom katoličkom bastionu, nije to napravljeno potiho, već je proslavljeno Nacionalnim danom zahvalnosti, ni manje ni više nego uličnom paradom na ulicama Kampale. Unatoč osudama zgroženog Zapada koji je danima prijetio uskraćivanjem svake daljnje financijske pomoći, tisuće građana pjesmom su i plesom svijetu poslali jasnu poruku - LGBT osobe nisu dobrodošle. Poseban gost bio je Museveni. Dok je urlao kako je tim činom narodu Ugande vratio suverenitet i slobodu, uz pozornicu su kao u treš filmovima stajala nasmiješena djeca s natpisima "Hvala što si spasio budućnost Ugande".
HIV kao platforma za razvoj katolibanstva
Za shvatiti pozadinu ove manifestacije valja se vratiti u 1875. godinu kad su Ugandu pohodili prvi misionari, od kojih su mnogi, zbog iznimno agresivnog otpora urođenika, umrli, postavši prvi kanonizirani afrički mučenici. Jednom kad su ikone stvorene, nije bilo pitanje hoće li se kršćanstvo rasplamsati, nego kada će se to dogoditi. Međutim kad je tridesetih godina prošlog stoljeća počelo ono što se naziva istočnoafričko probuđenje, u jeku svoje žestoke ekspanzije, ono je nizom političkih prevrata i strahovlada, srezano u korijenu. Prvo šezdesetih godina od strane komunističke vlade, a potom Idija Amina Dade, koji je Ugandu proglasio islamističkom zemljom, a da u njoj nije bilo ni tri posto muslimana. Tek je odlaskom Obotea 1986. godine kršćanstvo javno počelo puštati korijenje. Za pravu eksploziju nedostajao je još jedino reagent. Potraga nije dugo trajala jer se u to vrijeme HIV tolikom brzinom širio Ugandom da je WHO predvidio da će do konca milenija umrijeti najmanje trećina ljudi. Kako se nova vlada istovremeno mučila s pobunjenicima na sjeveru, novopečeni je predsjednik Museveni, hvatajući se za slamke, prihvatio preporuke savjetnika te zatražio pomoć kršćanskih zajednica. Treba li reći da su jedva dočekali odazvati se.
Uganđani vole vjerovati da su upravo molitvom pobijedili strašnu bolest jer su godinama poslije bili jedina zemlja Afrike u kojoj se stopa zaraženih smanjivala (navodno postoji 400 dokumentiranih slučajeva čudesnih iscjeljenja na konferencijama božjeg sluge Balabyekuboa). Nije prošlo dugo prije no što su se sve kršćanske denominacije u zemlji ujedinile u duhovnoj borbi za spas nacije, postavši nezaobilazan čimbenik društvenog života, posebno u izoliranim sredinama gdje muževi tradicionalno ne mare nimalo, a Crkva uvijek previše. Dva desetljeća poslije Uganda se pretvorila u jednu od najzagriženijih katoličkih država svijeta s preko 85 posto odraslih koji vjeru smatraju izrazito bitnom u životu. Vjerske isposnice pod šatorskim krilima mogu se pronaći i u najudaljenijim selima, a propovjednici koji gorljivo šire božju riječ, u svakoj iole većoj gradskoj četvrti. U zemlji vračeva, kraljevstvo je ipak prevagnulo. Milost se izlijeva na Ugandu, vikat će dok zaneseno mašu rukama, tvrdeći kako je ona zemlja svjetionik za cijeli svijet jer čak trećinu stanovništva čine "obraćenici", među njima i sam predsjednik Museveni.
Jugozapadna Uganda - edenski vrt svijeta
Možda najbolji primjer kako je ta zemlja vračeva nekada funkcionirala može se pronaći na jezeru Bunyoni koje opčinjeno promatram sjedeći u Rafaelovom dvorištu. Nesretnik napreže oči i svim silama pokušava spaziti ono čemu se divim, ali koliko god se trudio, svoj kraj nažalost nikad neće moći promotriti očima došljaka. A jugozapad Ugande bez sumnje jedno je od najljepših i najunikatnijih područja koje sam u životu posjetio. Deseci kristalnih planinskih jezeraca okruženih oblim zelenim brežuljcima koje lokalci obrađuju tako da gotovo da nijedan metar nije ostavljen neiskorišten. Polja kukuruza, čaja i ostalih kultura na njima izgledaju kao da ih netko tamo prilijepio, stvorivši s jedne strane dječju slagalicu čarobnog zelenila i žarko smeđih gredica plodne zemlje, a s druge, kao rukom naslikano vodeno plavetnilo, čijom površinom poput tamnih bundevinih sjemenki leži razbacano mnoštvo većih i manjih otočića. Jedino što mi je cijelo to vrijeme prolazilo glavom jest kako se bilo tko rođen u ovom podneblju svakojakog izobilja može nazivati nesretnim i siromašnim.
"Vidiš onaj otočić tamo", Rafael prekida sanjarenje. "To je taj slavni Akampene. Ako želiš, mogu te poslije odvesti do Maude". Kakva sad Mauda? "Jedna od onih koja je imala sreće biti spašena s kaznenog otoka." Moje zbunjeno lice govori više od riječi. "Čudim se da nisi čuo za to. Uglavnom, pripadnici plemena Bukiga još su do početka Drugog svjetskog rata, žene zatrudnjele prije braka, ostavljale tamo da umru. Zašto? Klasika. Za nevine djevojke prosci su masno plaćali. One okaljane smatrane su ne samo sramotom porodice već i svojevrsnom ubojicom lagodne budućnosti svih njenih članova, s obzirom na to da su ostali uskraćeni za značajnu sumu novca. Znam što ćeš reći, odavde izgleda prilično blizu kopna, i jest, ali i danas rijetko tko zna plivati, a kamoli prije stotinu godina. Da skratim, nisu imale šanse. Većina ih se utopila pokušavajući preplivati do obale, a ostale su bile osuđene čekati kada će umrijeti od smrzavanja ili gladi. Doduše, bilo je onih koje su uspjele pobjeći, a rijetke su, poput Maude, spašene od strane kakvog prepredenog ribara."
Otok Akapeme i tužna priča Maude Kyitaragabirwe
"Kad je obitelj saznala da sam trudna, imala sam samo 12 godina", po tko zna koji put stara Maude prepričava mračnu etapu svog djetinjstva. "Iste večeri, braća su me odvela na Akampene. Bila sam prestravljena. Zamislite na tren kako biste se vi osjećali da vas je netko u tim godinama izvukao iz kreveta, zavezao i kajakom u mrklom mraku izbacio na komadić zemlje usred golemog jezera. Na njemu i danas nema ništa osim četrdeset metara visoke trave i dva mala drveta, od kojih je jedno i samo umrlo. Iskreno, ni sama ne znam kako sam preživjela. Pune četiri noći provela sam bez vode i hrane, bilo je doslovce pitanje sata kad ću umrijeti, a onda se petog dana niotkud stvorio jedan stari ribar i rekao mi da pođem s njim. Iako sam bila na rubu snaga, nisam mu odmah povjerovala. Mislila sam da će me baciti u vodu, čim se otisnemo. Ako se dobro sjećam, prilično me dugo uvjeravao da mi ne želi napraviti ništa nažao, već učiniti svojom ženom. Na kraju sam pristala. Što sam jadna mogla? Bila sam oskvrnuta. Pravo je čudo što me uopće htio."
Stotinu godina je prošlo, a odnos prema djeci nije se odveć promijenio. Vijugava cesta od Bunyjonija do Kabalea otkriva niz improviziranih rudnika kamenja u kojima od jutra do mraka na desetke obitelji provodi godinu za godinom svog mukotrpnog života. Iako strojevima nema ni traga, na mjestima nedostaju zapanjujuće veliki dijelovi brda. Čini se nevjerojatnim da je netko to mogao napraviti koristeći se isključivo pijukom. Letimični pogled na ova mala radna postrojenja gotovo da je šarmantan. Ostavlja dojam svojevrsnog mravinjaka gdje svatko zna što mu je činiti, ili još bolje poligona na kojem se obiteljski duh kojeg našem podneblju već kronično nedostaje, gradi i osnažuje. Stvarnost je nažalost dijametralno suprotna. Kamenolomima jurca na stotine djece od kojih dobar dio nema ni sedam godina. Zbog obiteljskog posla uskoro će zanemariti školovanje, a zašto? Da bi sakupili dvadesetak kilograma kamenja koje će u susjednom selu prodati ili pak zamijeniti za hranu. I tako iz dana u dan. Ah, znam, nemamo pravo suditi im. Ali opet...
Uganda me je oduševila jer prema njoj nisam gajio baš nikakva očekivanja
Puno je lakše biti turist no čovjek pa stotinjak kilometara dalje, na poveći nos kao stvoren za njih, postavljam svoje ružičaste naočale. Nalazim se u Kaseseu. Taj ubogi i prašnjavi gradić koji se smjestio na ekvatoru zemljine kugle kao da u mladosti nije dobio ono što mu je nasušno trebalo pa je zavijek ostao pomalo kržljav. Neobično podsjeća na propalicu koja se rodila u obitelji milijunaša. Da ga izdvojiš, sam ne bi vrijedio ni pišljiva boba, ali u njegovu habitusu, cijena mu strahovito raste. S južne strane Kasese je okružen Nacionalnim Parkom Queen Elizabeth, minijaturnom verzijom Serengettija, sa sjeverne Nacionalnim parkom Kibale u kom obitava na tisuće čovjekolikih primata, a sa zapadne Rwenzorijem, trekking raju s kojeg se pružaju divni pogledi na vulkanske vrhove susjednog Konga. U njegovoj okolici može se provesti četiri, pet dana pa da i najradoznalijoj glavi ne bude dosadno. Kako je većina atrakcija nekoliko puta jeftinija od onih u susjednoj Ruandi, Tanzaniji ili Keniji, u konačnici se čovjek mora zapitati kako je moguće da Uganda još nije otkrivena kao vrhunska turistička destinacija.
Kao i dvije godine ranije u Nikaragvi, prema kojoj za ludu sreću također nisam gajio nikakva očekivanja, imao sam osjećaj kao da neke od skrovitih atrakcija Ugande upravo ja prvi otkrivam. Jedna od njih termalni je bazenčić pokraj korita Nyamwambe kojim se slijevaju snjegovi Rwenzorija. Bez gotovo ikakvih putokaza, smješten u gustišu bambusa i trstike, takozvani kulturni centar Kiwa okupljalište je hedonističke alternative Kasesea - bonvivana koji su za naše standarde posve obični ljudi, ali za okruženje u kojem su odrasli - neshvaćeni čudaci. Dok niti par kilometara dalje dvadeset tisuća njihovih sugrađana od zore do sumraka dušu ostavlja u vrelom kovitlacu prašine, oni se brčkaju vreloj vodi tako sramežljivo i oprezno kao da bi njihovo skrovište od teškog života svakog trena moglo biti pronađeno. Atmosferu ovog mjesta nemoguće je dočarati riječima. Nazovimo ga neukusnim miksom rimske opuštenosti i afričke raskalašenosti ili obrnuto, ni sam više nisam siguran, na pozornici neotesanog hipsteraja kojem kao da još nisu ustanovili pristojan okvir.
Drvena harfa u izmaglici prirodnog termalnog bazenčića
Što to o meni govori i nije toliko važno koliko i to da sam puna dva sata koja sam tamo proveo, istinski uživao. Bilo je to posve drugačije lice Afrike i lagao bih kad bih rekao da nije predstavljalo prijeko potreban odmor od neshvatljivog mi intenziteta življenja. Pred sam kraj boravka, jedan od starijih i vidno pripitih posjetitelja izvadio je drvenu harfu i stao pjevušiti narodne uspješnice koje i oni što ih se najviše srame od riječi do riječi znaju. U pamćenje mi se urezala zgodna serenada o mišu što se uvukao u kuću jednog pastira. Kad je u nemogućnosti da uhvati glodavca koji mu je pojeo više od polovice hrane pozvao u pomoć ostale seljane, starješina ih je zaustavio u naumu, objasnivši im kako miš nema ni kuću ni polje na kojem može nešto uzgojiti, a Boga mu ni obitelj koja će se za njega pobrinuti ako stvari pođu po zlu. Poruka, kako to u Africi često biva, nije duboko zakopana. Ako ti netko nešto ukrade ili učini nažao nemoj ga odmah osuditi. Ne znaš u kakvoj situaciji živi i što ga je nagnalo na zlodjelo. Pusti ga da živi, pomoli se za njega i pomozi mu da pronađe svoj put, a ti kreni dalje.
Lakoća kojom Afrikanci "kreću dalje" često zna biti razarajuća. S jednim eksplicitnim primjerom susreo sam se sedamdesetak kilometara dalje u mjestu Katwe koje je nastalo početkom prošlog stoljeća kao nusprodukt eksploatacije istoimenog jezerca. Solne platforme na njegovoj površini i stotine radnika šfo opaljeni suncem bezglavo bauljaju uokolo ostavljaju dojam prave Mad Max apokalipse. Sve izgleda toliko nehumano da bi malo tko pomislio kako je stvarnost u selu daleko monstruoznija. O čemu je riječ? Selo Katwe leži uz jezero Edward na čijim obalama živi više stotina vodenkonja i krokodila. S njima su mještani od vajkada u fatalno prisnom suživotu. Zvuči pomalo filmski, ali nije daleko od istine. Onaj tko se u krivom trenutku približi vodenoj površini nestaje kao da nikada nije ni postojao. Naravno, situacija je tijekom dekada nekada bila bolja, a nekada lošija, no odnedavno broj stradalih toliko je velik da su Vlasti bile prisiljene napraviti željezne kaveze u kojima mještani mogu prati robu ili uzimati vodu bez straha da se neće vratiti kući.
Krokodili kao serijske ubojice djece: Filmska svakodnevica sela Katwe
"Ne znam više što da napravim", s nezadovoljstvom će jedan od rendžera, okrećući telefonski broj sugrađanina kojem je krava došla na sam rub jezera. Bilo bi mu pametno, kaže, da što prije dođe po nju. "Iako smo napravili dva ovakva mjesta ograđena debelom žicom, ljudi nikako da steknu naviku koristiti ih. Kao prvo, misle da će se unutra s vremenom isuviše opustiti, a pitanje je vremena, tvrde, kada će krokodili iskopati rupu i proći ispod žice. Kao drugo, i dalje je dobar broj onih koji su lijeni prohodati dodatnih petstotinjak metara, a kao treće neuki su i nepopravljivo zaostali. Ima onih koji vodu iz Edwardsa smatraju ljekovitom. Iako tu istu piju iz slavine, svakodnevno odlaze na jezero po kanticu, dvije kako bi si spremili čaj. Da ne govorim da i dalje ima puno onih koji smatraju da se blagotvorno kupati u jezeru i toga se ne žele odreći unatoč rastućem broju krokodila i sve značajnijoj opasnosti po život."
"A kad nekom od njih zaprijetim, dobijem odgovor kako je njegovog oca, rođaka i majčinog brata ubio krokodil te kako je to lutrija na koju već generacijama pristaju. Jasno je kao dan, nemaju nikakvu namjeru promijeniti običaje. Zašto bi baš oni bili ti koji su u više od stotinu godina ustuknuli pred krokodilima? Čudno će ti to možda zvučati, ali ovdje ljudski život nema preveliku vrijednost. Prije par tjedana čovjek kojeg sam dobro poznavao nestao je. Bio je prilično nesmotren, volio se kupati u rano jutro kad krokodili baš nisu aktivni. Kakva glupost! Vjerujem da ga je jedan od njih povukao u dubinu. Inače znamo naći dijelove tijela u plićaku, odjeću pa čak i neke predmete, ali od njega nije ostalo baš ništa. Što je najgore, već sutradan život u selu najnormalnije se nastavio, a tog sam popodneva na istom mjestu gdje je posljednji put viđen, pronašao njegovu ludu ženu kako pere robu. Stvarno mi dođe da se prestanem truditi, ali ne mogu zbog djece, oni su ti koji su najranjiviji jer u svojim roditeljima imaju pogrešne uzore."