U dilemi između toga da ovaj tekst bude manje konfuzan ili da bude spoiler-free, odabrana je druga opcija, a ako pogledate ili ste već pogledali film o kojem se radi, onda će vam biti jasno i zašto je to tako.
Uzmimo za primjer jednu scenu iz filma pod nazivom Sreća (Happiness) u režiji Todda Solondza. Naime, Dylan Baker vozi kući sinovog prijatelja nakon što je klinac prespavao kod njih i nakon što se ništa loše nije dogodilo tijekom noći, naprotiv, njih dvojica čavrljaju i na kraju se prijateljski pozdravljaju, sve je prošlo super. Topla ljudska priča, a na osnovu te kratke scene ništa ružno se ne može naslutiti, kao i na osnovu recimo bar pola drugih sekvenci. No uvijek postoji i druga polovina...
Ako pretpostavku za ton i atmosferu Sreće baziramo samo na traileru za Sreću, onda rečenica o Bakeru i sinovom prijatelju možda i može zvučati smisleno, ali je izvana kicoš, unutra jad i u slučaju trailera, i u slučaju naslova, i u slučaju scene, a naročito u slučaju lika kojeg igra Dylan Baker...
I da sad ne spojlamo ovo remek-djelo kad nismo ranije, bolje je ući čista srca u njega - trenutno je suština to da je Baker bio maestralan i nepojmljivo uvjerljivo odigrao scene kakve glumci uglavnom ni ne slute da će ikad imati.
Uloga za pamćenje
Todd Solondz je u svom filmu okupio odličan ansambl, većina glumaca je zapravo ili bila iskusna u komedijama ili je tek stjecala iskustvo u tom području, a Sreća, iako komična na sve neobične načine (netko bi rekao pogrešne), ipak se češće svodi pod etiketu "uznemirujuće". Kombinaciju ta dva osjećaja u želucima publike uspjeli su izazvati svi izvođači, možda ponajviše Baker.
Da napomenemo, društvo su mu pravili asovi kao što su Philip Seymour Hoffman, Ben Gazzara, Lara Flynn Boyle, Jon Lovitz itd. Uloga za pamćenje bez sumnje, nije ih imao previše izvan nje, ali je uvijek bio pouzdan podupirač i svojom šmokljanastom, william-h-macyjevskom facom znao biti i gadan i opasan, ali ponekad i dobronamjeran.
Zanemarit ćemo njegove namjere u Sreći, ali pojam nedobronamjernosti sigurno se pojavio i u komedijom obojenom hororu Najstrašnija noć, u kojem se također solidno istaknuo. Uz dva spomenuta filma, javljao se i u Avionima, vlakovima i automobilima (debi pred kamerom), drugom i trećem dijelu Raimijevog Spidermana, Putu bez povratka, Ćeliji, Selmi, Revolucionarnom putu i u još šezdesetak filmova te velikom broju serija, među kojima su Murder One, Good Wife (nominirana za tri Emmyja), Damages i još nekoliko desetaka ostalih.
Grijeh je nasmijati se njegovoj ulozi u Sreći, još veći grijeh bio bi skrivati osmijeh i zbog nje i zbog čitave Solondzove kompozicije, pa je nemoguće bezgrešan izaći iz svega. Neka onda bude zaključak samo to da je Dylan Baker još jedan junak iz ovog serijala zaboravljenih i manje zaboravljenih filmskih asova, onaj koji sigurno zaslužuje veće prepoznavanje na ulici, obimnije role, poštovanje u poslu i svu, je li - sreću.