Kad netko raspravlja o Beatlesima kao fenomenu, obično ima na umu svu onu neviđenu strku oko njih, brojke prodanih ploča i obrada njihovih pjesama, kao i to da su samo oni od svih popularnih glazbenika nešto značili i u širem kulturnom i društvenom smislu. O tome nemam namjeru raspravljati, to je više pitanje za sociologe, ako i oni tu nešto mogu reći.
Mene fascinira nešto drugo: da su četvorica mladića bez glazbene naobrazbe uspjela stvoriti hrpu kompleksnih i prelijepih pjesama, koje se i dandanas muzikološki analiziraju.
"Pjesme za curice"
Uostalom, sami krenite YouTube kanalima koji se bave razumijevanjem popularne glazbe: gotovo svakim po količini analize – i iskrenog divljenja – dominiraju upravo Beatlesi. Meni su oni i dandanas lakmus test za sve one koji vele da se kuže u glazbu. Čim počnu brbljati da su to pjesme za curice, prebacim temu na vremenske prilike i cijene jaja na tržnici.
Evo jedne takve "pjesme za curice", ljubavne i melodične, iz vremena kad su za njima stvarno ludjele tinejdžerice cijeloga svijeta.
Pjesma je u Des-duru, ali ne započinje tim akordom, nego Es-molom. Onda se kromatski preko D spušta do Des-dura, prelazi na sasvim logični B-mol, da bi se u drugom krugu odjedanput namjesto njega tu našao E-mol. Zapravo je riječ o modulaciji, samo je toliko neosjetna i na toliko neobičnom mjestu da je skužite tek kad krenete svirati tu pjesmu.
I onda se harmonija zapečati jednim prekrasnim, jazzerskim D7/9. Kad je nedavno znameniti jazz gitarist Al Dimeola snimio svoj album obrada Beatlesa, iskazao je čuđenje kakve su sve oni akorde koristili pred tolikom publikom. Mogli su sve to jednostavnije napraviti, opet bi ih curice voljele, ali njih je neprestano vukla želja da naprave nešto što nije nitko prije njih.
"Genij ili neznalica"
Paul i George pohađali su istu školu, onaj prvi je i bio donekle zapažen zbog sviranja trube (!), a ovog drugog sati glazbenog uopće nisu zanimali. Kasnije je njihov producent George Martin strpljivo objašnjavao sve muzikološke termine, a oni su to postupno upijali.
"Sve smo pokušavali svirati, čak i ono što nam se ne sviđa", objašnjavao je Paul svoje neformalno glazbeno obrazovanje. Tako je naletio i na Julliete Gréco, francusku šansonijerku, a onda na gitari sviruckao nešto uz što je glumio da pjeva francuski (i to su curice iz njegove škole voljele).
U vremenima kad nije bilo besplatnih poduka na internetu, akorde su učili od drugih, najčešće od nekog trgovca glazbalima u Liverpoolu. Doslovce bi sjeli na bus, otišli do trgovine i potom svima pokazivali koji su akord naučili. Paul je jedan takav i ubacio u onu svoju "francusku" pjesmicu.
"To je ili bljesak genija ili plod neznanja", objašnjava jedan ugledni džezer. Jer bi jazzu vičan skladatelj tu ubacio molsku sedmicu, a ne sedmicu s povišenom devetkom (B7/9#), u kojoj se nalaze zajedno Des i D, pa stvaraju asonancu, kakve se u rocku još nitko nije bio sjetio.
Kasnije će taj akord postati Hendrixov zaštitni znak, ali prije gitarističkog božanstva tu je bio Paul sa svojim "neznanjem". Znameniti "nesuvisli" akord je na ma belle, ne vjerujte gitarskim lekcijama koje tu i dalje stavljaju "prikladnu" molsku sedmicu.
Prvi u milijun stvari
Četiri raspjevana, zgodna mladića (curice su najviše voljele Ringa) i pjesme zaraznih melodija – to je u tom jedinstvenom povijesnom trenutku bilo sasvim dovoljno da se okine neponovljiv slijed beatlemanije. Njih to nije zadovoljavalo, ludilo su doslovce sami prekinuli povukavši se u studio i snimajući vrhunske albume. Tko želi skužiti Beatlese, mora slušati njihove albume, posebno od Rubber Soul nadalje.
Zapravo su bili prvi koji su uopće izmislili album u današnjem smislu te riječi. Nekoć je to bio samo skup pjesama, jedan ili dva hita, a ostalo "fileri" za popunjavanje vinila. Oni su bili prvi koji su hitove uglavnom stavljali na singlove, a albumi su bili zaokružena djela vođena zajedničkom idejom.
Prvi su shvatili da rad u studiju nije samo snimanje nego da manipulacijom snimljenog dobijete i nešto što niste odsvirali. Morali su se izboriti da u studiju ostanu što dulje, a bez toga nikad ne biste dobili sve one kasnije klasične albume King Crimsona, Floyda, Stevie Wondera, Michaela Jacksona (nastavi niz).
Sve one muzikološke invencije s promjenama ritma i modaliteta, unošenjem elemenata klasike i jazza, nepravilnim ritmom i poliritmijom (i što god vam još padne na pamet) u rock su uveli dečki koji su se više-manje nestrpljivo vrpoljili na satima glazbenog i nikad nisu naučili note.
Ima zapravo milijun stvari u kojima su oni bili pioniri, ali ona najvažnija je da su prvi od jedne prilično minimalističke glazbe, izvorno namijenjene plesu, stvorili umjetnost. Umjetnost je ono što ne služi ničemu, ni plesu, ni dizanju raspoloženja, ni prenošenju poruke, nego nas samo razoružava svojom ljepotom.
Zaintrigirala ih je i indijska glazba, shvatili su da se sve može zasnovati i na jednom jedinom akordu. I u to su upleli elemente tadašnje ozbiljne glazbe, koja se bavila dobivanjem zvukova manipulacijom vrpce.
Sjećate li se sjajne serije Mad Men?
Mene su kupili ovim završetkom epizode (a tvorci serijala su morali za autorska prava iskeširati četvrt milijuna dolara). Lik točno kuži da se ono glavno stavlja na kraj prvog modernog albuma, u kojem Paulov smijeh postaje kliktanje ptica, a Georgeova gitara svira unatrag. Ovo nije remiks, nego originalna snimka iz 1966., oni su već tada bili u 21. stoljeću.
Neumrli interes
Nemoguće je nabrojiti na koga su sve i kako utjecali, čak i desetljećima nakon svog raspada. Utemeljitelji grungea – Kurt Cobain, Eddie Vedder, Chris Cornell, svi su odreda ljubitelji Beatlesa baš zbog tog spoja melodije i ritma. Kad je John Frusciante krenuo skladati za album By the Way, nadahnuće je tražio u Beatlesima, kao i Radiohead za OK Computer.
S druge strane spektra, Ed Sheeran revno studira njihove harmonije, a nedavno ih je odlično obradila i Beyoncé. Nema smisla dalje nabrajati sve autore koji su im se otvoreno divili i nastavljali njihovim glazbenim putem. I interes za njih svako malo opet oživi.
Nedavno je jedan Peter Jackson posvetio puno vremena da napravi Get Back od svega onoga što inače nije ušlo u davni film Let it be. Fascinira kad shvatite da su Beatlesi imali dva tjedna da naprave album od četrnaest pjesama, a u tom kratkom periodu skladali su ih tridesetak (od kojih je velik dio postao klasik). Prošle godine objavili su novi singl Now and then, koji sada ima dvije kandidature za Grammy.
Znate li da su u prvom desetljeću ovoga stoljeća bili drugi najprodavaniji izvođači (odmah iza Eminema)? Jedan od razloga svakako je i kompilacija remiksa Love, točka na i u opusu legendarnog producenta Georgea Martina.
Njegov imenjak Harrison je na Bijelom albumu, toj enciklopediji glazbe, imao četiri pjesme. Ovu u kojoj je nezaboravni solo odsvirao Clapton sad imamo i u akustičnoj verziji i s alternativnim tekstom.
I uvijek kad čujem "as I'm sitting here, doing nothing but ageing", pogodi me i istina tih riječi i pomisao kako je jedna grupa u osam godina proizvela toliku količinu besmrtno lijepih pjesama.
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."