Japan je 1970-ih postao tehnološka i gospodarska velesila, a njihovi proizvodi postali su nezaobilazni diljem svijeta: Casio je napravio džepni kalkulator, Panasonic je proizveo prenosivi televizor koji ste mogli gledati u vlaku, svi su htjeli imati neku malu, a učinkovitu Made in Japan napravu. A za našu priču bitniji su sintesajzeri Korg, Yamaha i Roland, zahvaljujući kojima su Japanci do dana današnjeg zavladali tržištem tih sofisticiranih instrumenata.
Napredni i u glazbi
Odavno je ova visoko razvijena kultura shvatila da elektronika može otvoriti i nove glazbene prostore. Japanci su se počeli baviti elektroničkom glazbom još 1950-ih godina pa je tokijsko sveučilište za umjetnost i glazbu već imalo i odsjek za njezino podučavanje. Mnogi ni ne znaju da ona postoji gotovo već cijelo stoljeće, nije počela tek s Kraftwerkom i sličnim naprednim izvođačima, nego s avangardnim klasičnim glazbenicima 1920-ih i 1930-ih godina.
Upravo je na spomenutom odsjeku svoj magisterij tada stekao i Ryuichi Sakamoto, klasični obrazovan pijanist, ali i iznimno zainteresiran za narodnu tradiciju i za eksperimentiranje sintesajzerom.
Tako je mogla početi i japanska glazbena revolucija, a pokrenuo ju je Sakamoto u suradnji s dvojicom već iskusnih instrumentalista – bubnjarom Yukihirom Takahashijem i basistom Haruomi Hosonom (obojica zaslužuju zasebne članke).
Osnovali su trio Yellow Magic Orchestra (YMO) i uskoro u matičnoj zemlji izazvali ludilo koje su mnogi usporedili s beatlemanijom. Dovoljno je reći da bi njihov album s prvog mjesta top liste skinuo samo njihov novi album.
Uza svoje nemalo glazbeno znanje dodali su sintesajzere i kompjutore te stvorili zvuk kakav dotad jednostavno nije postojao. Japanci su taj novi stil glazbe nazvali techno: prva pjesma kojoj je prikačen upravo taj stilski naziv bila je Technopolis s njihovog drugog albuma Solid State Survivor, Sakamoto kroz vocoder izgovara Tokyo T E C H N O P O L I S.
Samo bih vas molio da to ne miješate s onim monotonim elektronskim drndanjem iz skupih nabrijanih auta i jeftinih ljetnih klubova. Ovo ovdje je umjetnost.
Koncert iz budućnosti
Bila su to i inače vrlo uzbudljiva vremena za pionire popularne elektronske glazbe: Jean-Michel Jarre, Tangerine Dream, Kraftwerk – to su samo najpoznatija imena. Ono što izdvaja Yellow Magic Orchestra kao možda i najkvalitetnije u tom moru bendova i autora jest zapravo Sakamoto.
Njegova mješavina francuskih impresionista i japanske narodne glazbe u modernom, elektronskom ruhu bila je nenadmašna formula za kvalitetu. Sakamoto je osobito bio pod utjecajem Debussyja, prije svega zato što je Debussy bio pod utjecajem azijske glazbe. "Tako glazba ide cijelim svijetom i krug se zatvara", govorio je Sakamoto. To je glazba uz koju možete plesati i zviždukati, a opet je i krajnje ozbiljno analizirati.
Ono što su doživjeli gledatelji u rasprodanom Greek Theatreu (Los Angeles) tri kolovoške večeri 1979. godine bilo je ravno putovanju u budućnost. Trojac se još otprije pojačao sa sjajnim jazz-rock gitaristom Kazumi Watanabeom, dok je svojom svirkom na još jednom sintesajzeru i pratećim vokalima pomagala Akiko Yano, vrsna jazzerica i buduća druga Sakamotova supruga.
Taj bend, koji je svojim imidžom podsjećao na Star Trek, tad je stvarno odnio publiku u neki drugi svemir. Nastup je zapaprio Takahashi svojom kapom s crvenom petokrakom usred Hladnoga rata (nosi je i na omotnici albuma). I sam Sakamoto je za sebe govorio da je u studentskim danima bio blizak marksizmu.
Nisu se Amerikanci naljutili, oduševljeno su ih pozvali na bis i u toj pjesmi sjedinili su se svi utjecaji na Sakamotovu glazbu – jazz, klasika, folk i elektronika. A i Kazumi je razvalio solažom.
Iste te godine Japanci su na tržište izbacili još jedan mali i moćni uređaj: Sonyjev walkman, s kojim ste sada mogli slušati hi-fi glazbu dok skejtate ili džogirate.
Mladi Japanci, kao i mnogi diljem svijeta, uživali su upravo u ritmovima i sjajno produciranim zvukovima Sakamotovog benda. Njihovu Behind the Mask obradio je i Michael Jackson, iz pravnih razloga objavljena je tek na njegovom posthumnom albumu.
Velemajstor filmske glazbe
Da je svoju karijeru završio s Yellow Magic Orchestrom, Sakamoto bi dobio svoje mjesto u povijesti moderne glazbe. Srećom, tu nije stalo: slijedilo je još petnaest studijskih albuma i brojne suradnje, jedan grandiozan opus u kojemu je uvijek bilo mjesta i za elektroničko eksperimentiranje i za respekt prema velikanima pijanističke prošlosti.
Jako je utjecao na detroitsku techno scenu, na rani hip-hop i razne druge suvremene pravce.
Sakamoto se osobito proslavio kao skladatelj filmske glazbe. Za glavnu temu iz Posljednjeg kineskog cara dobio je i Oscara. Možete i sami guglati za koje je sve filmove skladao i koje je nagrade pokupio, premda ćete svakako imati više užitka ako te teme i pažljivo poslušate.
Ipak je njegovo najpopularnije djelo glazba za film Sretan Božić, Mr. Lawrence, u kojemu je čak i glumio. Svojim uprizorenjem slojevitog lika satnika Yonoia bio je vrlo solidan partner inače sjajnom Davidu Bowieju.
Premda je film doživio pohvale čak i jednog Akira Kurosawe, ipak će se najviše pamtiti Sakamotova glazba, u kojoj se osim Debussyja prepoznaje i utjecaj legendarnog jazz pijanista Billa Evansa.
Playlista za sahranu
O onome što je sve Sakamoto komponirao i izveo mogla bi se napisati podeblja knjiga. Samo na brzinu spominjem i da je skladao glazbu za ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine.
Sakamotu je dijagnosticiran rak grla 2014. godine i opakoj se bolesti ipak uspio othrvati, svjestan da je nakon svega njegovo zdravlje još podložnije novim napastima. Nažalost, bio je u pravu - u siječnju 2021. objavio je da se oporavlja nakon operacije rektalnog karcinoma.
Nastavio je živjeti uz bolest, čak je početkom ove godine objavio i posljednji solo album nazvan 12, jer je imao upravo toliko numera imenovanih po datumu nastanka (npr. 20210310). Posljednju je pjesmu skladao 4. travnja 2022. i nazvao ju, naravno, 20220404, kao neki zbogom svojim fanovima.
Bio je potpuno svjestan neumitnog toka svoje bolesti i 13. lipnja 2022. počeo je sastavljati playlistu za svoju sahranu. Popis od 33 djela iskazuje njegov cjelokupni glazbeni credo – tu su i elektro-alternativac Alva Noto (s kojim je i surađivao) i velemajstori filmske glazbe poput Morriconea i Nina Rote i klasičari poput Bacha, Satieja i, naravno, Debussyja.
Kao posljednju 33. pjesmu na popis je 25. ožujka ove godine dodao Laruel Halo, još jednu techno umjetnicu. Sve su to posebna glazbena djela koja vrijedi u cijelosti poslušati. Umro je tri dana kasnije, nadživjevši tek za dva mjeseca svog vjernog suradnika i bubnjara Takahashija.
Iako mi još nije vrijeme da sastavljam svoju listu, gledajući nedavno svoje klinke kako veselo plešu uz ovu stvar – koja se i meni dopala u ranoj dobi – definitivno sam je uvrstio na popis.
Obratite pozornost i na 0:56, kad Sakamoto svojom klavirskom kadencom pokazuje da je bio i pravi koncertni velemajstor, spreman za concerta Griega, Beethovena i Rahmanjinova. Takav spoj Debussyja, japanske glazbe i živahnog, melodičnog elektro-popa, mogao je napraviti samo jedan čovjek na ovom planetu.