Otočić kod Zadra ima 29 stanovnika i fine dining restoran. Isprobali smo što nude

Foto: Mare Knežević

Ni godinu dana od otvorenja luksuznog restorana Lazaret na otoku Ošljaku ne stišavaju se govorkanja i iskustva ljudi koji su ga posjetili. Pa iako smo dosad uspješno odolijevali posjetu, vrijeme je došlo da se zaputimo tamo na večeru.

Četiri prijatelja iz Zadra prije koju su godinu tamo pristala brodom, dok je još na istoj lokaciji bio lokal na kojem se moglo pojesti nekoliko jednostavnih jela i popiti piće, i toliko im se svidjela ideja da tamo provode malo više vremena da su odlučili cijeli prostor uzeti u najam i započeti svoju priču. Oni su tri kapetana duge plovidbe i jedan stomatolog - Mladen Matak, Kristijan Rimanić, Hrvoje Peša i Frano Sladović.

Kristijan Rimanić, Mladen Matak, Davor Valčić (vlasnik prostora i bivši vlasnik restorana), Fran Sladović, Hrvoje Peša

Danas tamo provode jako puno vremena, iza njih je godina u povojima, godina učenja i prilagodbe, pa iako su prilično štreberski i predano pristupili svemu, od izgleda i uređenja restorana, angažiranja kvalitetnog osoblja i vizualnog identiteta i priče koju guraju na društvenim mrežama, godina nije bila laka.

Zašto Lazaret?

Sad će s odmakom ipak reći da je – malo lakše. Lazaret je lokalno ime Ošljaka, najmanjeg naseljenog hrvatskog otoka. Ima samo 29 stalnih stanovnika i dvije trajektne linije dnevno, a površina mu je 0.39 kilometara kvadratnih. Otočić je idealan za jednodnevni izlet i na njega lako stignete trajektom iz Gaženice, provedete tamo cijeli dan i vratite se istim putem navečer.

Omiljena je destinacija Zadrana koji se žele malo maknuti iz grada, a posebno onima koji imaju mali brod, pa je tako česta slika usidrenih brodica i kupača koji otkrivaju raznoliki biljni i životinjski svijet otočića, ali i zanimljivu arhitekturu pretežito ribarskih kuća i kaletica u mjestu okrenutom prema Preku na otoku Ugljanu, udaljenom samo pola nautičke milje.

"To je meni bilo otkriće, da sam na otoku koji gleda na drugi otok, da ne mislim na posao i na obaveze, da sam u skroz drugom moodu kad sam ovdje", kaže Frano.

Cijela priča s restoranom kakav je danas započela je prije tri godine. Frano, po struci stomatolog, par godina prije na skijanju je imao gadan prijelom noge i godinama je bio na štakama. To ljeto jednog je dana poslao prijateljima u WhatsApp grupu poruku da njegovim brodom odu na kupanje.

Jedan je u to vrijeme plovio na brodu, daleko od njih, a ova dva u Zadru su se pošla okupati i stala na pumpu u Preko uliti gorivo.

"Hrvoje je predložio da dođemo kod Davora (bivši vlasnik restorana, op. a.) i došli smo tu, sjeli na ovu terasu, jeli ćevape i pomfrit, pili pivo i vino… I onda je došao taj zalazak i svi smo bili baš oduševljeni. Ja sam već otprije znao da se restoran daje u najam i rekao sam im – dečki, vrime je. I tako smo se mi te jedne srijede navečer, na ovom istom mjestu, dogovorili da ćemo ga unajmiti. Ovom četvrtom na brod smo samo poslali poruku da je postao suvlasnik restorana", prepričava nam Sladović smijući se.

Brod vodi goste do restorana

Naš posjet započeo je u Foši, zadarskoj lučici odakle kreće brod koji goste Lazareta prevozi na otok. S pogledom na kupače pod bastionom Citadela, zadarske gradske zidine i zgradu Sveučilišta, napuštamo Zadar i za desetak minuta ugodne vožnje pristajemo na mul pred restoranom, koji je ujedno i donja terasa lokala.

Jedna od stvari koje su ostale iste iz restorana koji je ovdje ranije bio su – betonski stupići. Em što nije lak posao na pomorskom dobru ishoditi dozvole za bilo kakve preinake, em što im je dizajner Adam Mračić savjetovao da ih ostave jer su ljudi na njih jednostavno navikli.

Prethodnu kuhinju su potpuno porušili i napravili novu, dvostruko veću. Gornja terasa je glavni forte restorana i pogled na Ugljan u smiraj dana ima krasan meditativni moment.

Hrana

Pozdrav iz kuhinje stigao nam je u obliku malenog krokanta od špinata s ciklom i krem sirom i njime je počelo malo gastro putovanje. Odlučili smo se prepustiti preporukama Vladimira Bardžića, koji je inspiraciju za jelovnik pronašao u Dalmaciji, posebno u mikrolokaciji samog otoka.

Sljedeći na stol stiže nam niz od tri hladna predjela, iznimno vizualno primamljiva, ponajviše jelo servirano u prepolovljenim kućicama morskog ježinca na posudi s ledom. Bili su to morski jež, marinirani škampi, espuma krema od škampa i ježinca, ikra od ježinca. "Baš smo htjeli imati tog ježa. Nema vale i nema rive gdje ga nema i ljudi ga znaju doživljavati kao neprijatelja, iako je on po meni vrhunska morska delicija", kaže Sladović.

Sljedeće što smo probali bio je carpaccio od hobotnice s musom od grdobine, pestom od bosiljka i pinjola i gelom od limete, jelo tako dobro pogođeno, kojem su teksture i okusi opravdali izgled i zaokružili jelo kojem nismo našli manu. Za kraj su nam, rekli bismo s razlogom, ostao mus od dimljenog brancina, pjena od škampa, prah od poriluka, ulje od vlasca i tostirani badem.

Ovo jelo najmanje nas je vizualno privlačilo, a okusom je dalo daleko najviše. Iz svakog sastojka Bardžić je izvukao maksimum.

"Mi želimo biti najbolji. Nismo išli na tip konobe jer bi ostali na istom, a ovako smo išli skalu više. I nema dana u godini, ne samo ljeti, kad se ne čujemo u vezi restorana. Sve diskutiramo, dogovaramo se, nastojimo uvijek biti još bolji", kaže Hrvoje i dodaje kako prije ovoga s ugostiteljstvom nisu imali nikakve veze, čak nisu ni konobarili kao tinejdžeri.

"Nismo ni sad stručnjaci, ne znamo sve, ali smo puno naučili od lani. Nama ljudi ne dođu na pola ure ili uru. Sjede ovdje satima, cijeli taj proces traje", kaže Hrvoje i dodaje kako su im svi zaposlenici smješteni na otoku. Unajmili su cijelu jednu kuću i dva dodatna apartmana za njihov smještaj. Nastavili smo s toplim jelima.

Crni rižot nimalo nije opravdao ime izgledom budući da je bio prekriven pjenicom od šafrana i maslaca i, iako nas ni okusom nije odveo u slojevite dubine kakve samo crni dalmatinski rižot može ponuditi, hobotnica u tempuri s majonezom od naranče bila je fantastična.

Topli tartar od velebitskog škampa s bešamelom, limunskom travom, pestom od sušene rajčice i kapara te uljem od komorača premostio nam je put do posljednjeg jela prije deserta, brancina u umaku od podvelebitskog škampa i palente sa špinatom i odležanim parmezanom.

Čips od batata na tartaru od škampa podsjetio nas je na jedra nekog broda u zadarskom kanalu. "Tu sam i našao inspiraciju, sjedeći na ovoj terasi i promatrajući more i sve što se na njemu događa, i boje i oblike", kaže Bardžić. Priču s hranom zaokružili smo smokvom aromatique – suhim dalmatinskim smokvama kuhanim u slatkom vinu, kremom od cimeta i domaćim karameliziranim lisnatim korama.

Desert odlično odabran da paše uz slijed koji smo dotad jeli, iako nam je kao velikim obožavateljima svježih smokava koje su upravo sad u stađunu žao što nismo imali priliku kušati i nešto s njima.

Vinska karta iznimno je zanimljiva, za nju su angažirali Sašu Špiranca, a posebno su nam se svidjeli pošip i sur lie pošip iz Torete, male obiteljske vinarije iz Smokvice na Korčuli, koji su lijepo išli uz riblja jela.

Na otok smo stigli u zlatni sat, promatrali taj divni zalazak sunca koji nijedna kamera ne može uhvatiti u svoj ljepoti, a večeru i ćakulu s ugodnim domaćinima završili smo u kasnim satima te se vratili malo prije ponoći u vrelinu špice zadarske turističke sezone.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.