O TOME koliko je Quentin Tarantino utjecajan i uspješan filmaš najbolje svjedoči to da danas sebi može priuštiti da "snima za raju i zanemaruje taktiku", a čak i ako koji put "promaši fudbal" ne mora strahovati da će karijeru završiti u "nižerazrednom Vratniku".
Jedan od priloga za tu tezu je i komercijalan krah "Grindhousea", eksperimentalnog projekta u kojem je zajedno s kolegom i suradnikom Robertom Rodriguezom htio suvremenim gledateljima što vjernije dočarati iskustvo gledanja šund-filmova u jeftinim kino-dvoranama 1970-ih. Jedan od aspekata tog iskustva bio je i tzv. "double feature", odnosno gledanje dva filma zaredom za jednu kupljenu ulaznicu. Eksperiment s dvodijelnim filmom na američkim kino-blagajnama baš i nije uspio, pa su braća Weinstein Rodriguezov "Planet Terror" i Tarantinov "Death Proof" ("Otporan na smrt") odlučili izdati kao dva zasebna filma. "Otporan na smrt" je zbog toga od originalnog zamišljenih 90 minuta produžen na gotovo dva sata.
Radnja filma započinje u Dallasu gdje se tri mlade, privlačne i oskudno odjevene djevojke nastoje pred rođendansku zabavu opustiti o lokalnom baru. Jedan od posjetitelja je i Mike (Russell), ostarjeli i ožiljcima izbrazdani holivudski kaskader koji vozi specijalno konstruirani automobil "otporan na smrt". Njegov pokušaj druženja s djevojkama završava kada se ispostavi da je Mike u stvari serijski ubojica koji svoje vozilo koristi kao oružje za ubijanje djevojaka u pažljivo pripremljenim automobilskim sudarima. Međutim, kada se za neke od njegovih potencijalnih žrtava ispostavi da su i same kaskaderke, lovac se pretvara u lovinu i postaje predmetom nemilosrdne i krvave osvete.
Produljenje filma je Tarantinu dalo dodatne prilike da gledateljima pokaže svoj glavni adut – vrhunske dijaloge i stil. Pažljiviji gledatelji će također imati više prilike da primijete koliko je truda uloženo da "Otporan na smrt" sliči na filmove 1970-ih – loš zvuk, izgrebana i spaljena filmska vrpca i sl. Vraćanje vremenskim strojem u neka daleka vremena savršeno funkcionira sve do trenutka kada se u rukama protagonista pojave mobiteli te tako bude uništena iluzija, odnosno kompromitirana glavna ideja filma.
Većini gledatelja, pak, vjerojatno to neće smetati, s obzirom da uza sve to idu oskudno odjevene protagonistice (i brojne prilike da Tarantino još jednom podsjeti gledatelje na svoj fetiš vezan uz ženska stopala), eksplicitno krvoproliće te "politički nekorektni" rječnik koji je dežurne dušobrižničke među kritičarskim snobovima još jednom potakao da Tarantina optuže za rasizam, seksizam, homofobiju i eksploatiranje najnižih strasti publike. S druge strane, ta se eksploatacija na trenutke vrši na iznenađujuće dobar način, pogotovo u prilično dojmljivoj sceni auto-utrke.
Nekim od mlađih gledatelja, pogotovo onima koji drže da svaki film mora izgledati poput MTV-jevog spota, smetat će razvučenost radnje kao i neke scene koje izgledaju kao da su same sebi svrha. Slično će biti i s brojnim referencama na klasike američkog B-filma 1970-ih. Međutim, "raja" koja voli Tarantina će imati itekako razloga da mu oprosti ovaj eksperiment.
uloge: Kurt Russell, Rosario Dawson, Vanessa Ferlito, Jordan Ladd, Sydney Tamilla Poitier, Tracie Thoms, Mary Elizabeth Winstead, Zoe Bell, Rose McGowan, Marley Shelton
režija: Quentin Tarantino
proizvodnja: Weinstein Company, SAD, 2006.
trajanje: 127 '
OCJENA: 7/10
Dragan Antulov