Ima tomu ravno deset godina kako je YouTube zapljusnuo video 19-godišnjaka koji se osmjelio obraditi ni manje ni više nego Stevie Wonderov klasik Don't You Worry 'Bout the Thing. Kliknuo sam čisto iz radoznalosti da vidim može li se ta i inače harmonijski i melodijski bogata pjesma ikako izmijeniti a da ju se ne upropasti.
I ostao sam zapanjen onim što sam čuo.
One man show
Nije taj video postigao ne znam kakvu senzacionalnu gledanost: sa 6.2 milijuna pogleda u cijelom desetljeću ne bi se našao ni među prvih dvadeset sad već legendarne Aleksandre Prijović. Znam, neumjesna primjedba, samo ukratko op(i)sujem svijet u kojemu živimo.
Svejedno, onih par milijuna ljudi koji su pogledali video mlađahnog Jacoba Colliera doživjeli su totalni glazbeni šok. U najljepšem smislu te riječi.
Ne znam odakle uopće početi.
Kao prvo, Jacob je aranžirao pjesmu šesteroglasno i to s iznimno bogatim i neobičnim harmonijama. Dakle, da to odsvirate na gitari, u pojedinim akordima bi vam ustrebalo doslovce šest prstiju. Ti glasovi su u rasponu od dubokog basa do prilično visokog falseta, što samo svjedoči o Collierovim nevjerojatnim pjevačkim kvalitetama.
Zapravo je svoju karijeru i započeo kao dječački sopran, a na Royal Conservatory of Music imao je najvišu ocjenu iz pjevanja u povijesti te institucije. Kasnije mu je glas mutirao, izgubio taj ultravisoki falset, a zauzvrat dobio i prilično duboki bas.
A osim što vrhunski pjeva, on i virtuozno svira sve instrumente u tom svom genijalnom aranžmanu. Na nekim drugim snimkama možete još jasnije vidjeti da imate sjajnog jazz basista, gitarista, pijanista i bubnjara – i to sve u jednoj osobi.
Kao šlag na tortu neka posluži i činjenica da je on sam sve i snimio i producirao.
I to s devetnaest godina.
Ako to niste vidjeli, obavezno pogledajte. Oni koji su pažljivo poslušali mogli su već tada priznati da je svijet dobio vodećeg glazbenika naše epohe. I to ne samo u oblasti popularne glazbe, nego u apsolutnom smislu.
Glazbenik za glazbenike
Mislili ste o sebi da ste solidan glazbenik jer ste završili, štajaznam, srednju glazbenu za klavir? Znam kako se osjećaju i puno bolji od solidnih kad pogledaju Colliera. Možda neki škrguću zubima i u sebi hrane zavist i jal, kao filmski Salieri prema Mozartu.
Nađu se neki i po YouTubeu koji ga čak i ismijavaju, ne želim se ni osvrnuti na taj kritizerski jad. Ipak, većina ih je jednostavno oduševljena i vjerno prate sva izdanja mladića koji je za ovih desetak godina djelovanja već ostavio iza sebe pozamašan opus. Collier nije pop zvijezda, niti će ikada biti. On je glazbenik koji milijunima glazbenika pokazuje što sve glazba može biti. On je glazbeni genijalac kakav se rađa jednom u sto godina, ako ne i rjeđe.
Istina, odrastao je u glazbenoj obitelji, vuče gene svoje majke – profesorice violine s ugledne londonske Royal Academy of Music, na kojoj je isti instrument predavao i njezin otac. Od malena je Jacob imao svoju sobicu, onu u kojoj snima svoje videouratke, prepunu instrumentima koji su mamili radoznalog dječaka da ih isproba i nauči. I on je na najbolji način iskoristio pruženu priliku. Glazbom se, naravno, bave i obje njegove mlađe sestre.
Čime nas oduševljava
Nije samo stvar u tome što Collier vrhunski svira nekoliko instrumenata i pjeva u svim registrima. Ono što kod njega najviše plijeni pozornost jest otkrivanje tonalnog svijeta za kojega smo odavno znali da postoji, ali ne i da je toliko bogat.
Svi ste učili makar u osnovnoj školi da imamo u osnovi sedam tonova i da među njima postoje još neki polustupnjevi – sveukupno, dakle, 12 različitih tonova koji se onda ponavljaju po oktavama.
Ima tome već više od stoljeća otkako je Zapad otkrio da u nekim drugim glazbenim tradicijama, posebice indijskoj, imamo i tonove između ovih naših, primjerice, nešto između C i cis. Za njih se uvriježio naziv „mikrotonovi” i dosta se skladatelja već okušalo u skladanju s mikrotonovima, imate ih čak i među rockerima (Beatles, Radiohead, a posebice King Gizzard & The Lizzard Wizzard).
Ali kod Colliera taj je svijet odjedanput postao beskonačan. Legendarno je kad on tumači da cijelu ljestvicu možete smjestiti između C i E ili kada pokazuje zašto su klasično naštimani („temperirani”) klaviri zapravo blago raštimani. Nije on jedini koji ima takozvani apsolutni sluh, samo što on svojim uhom čuje i ono što vjerojatno nitko nikada nije prije čuo.
Koliko različitih tonova imate u ovom uvodnom akordu obrade evergreena za koju je dobio jedan od svoja tri dosadašnja Grammyja? Izbrojite glave koje vidite (tu su njegova mama i sestre, ali i razni drugi glazbenici poput Stevea Vaia, Davida Crosbyja, Jammieja Culluma i desetaka drugih).
Ovo nikada nitko ranije nije napravio. Da čovjek ne povjeruje svojim ušima.
Izvan ljudskog domašaja
On ne obrađuje pjesme kojima nešto nedostaje, uvijek bira one koje su nam se oduvijek činile savršenim: od jazz velikana poput Gershwina, pa do onih pop i rock glazbenika kojima je najbolje išlo sa sklapanjem melodija i harmonija, kao što su The Beatles, Queen i Beach Boys (po čijoj je krasnoj In My Room nazvao svoj prvi album). Svejedno, nakon što ti svevremenski klasici prođu njegovu obradu, svi odreda dobiju još bogatiji kolorit, zazvuče onako kako nismo ni mislili da bi mogli zvučati. Da bi išta moglo tako zvučati.
A tu su i dosad nezamislive igre s ritmovima, posebno s poliritmijom (kad se istodobno sviraju barem dva ritma). Naći ćete takve eksperimente kod klasičara, od Mozarta do posebice Stravinskog, u svijet jazza uveo ih je Dave Brubeck, a našli su svoje mjesto i kod raznih rockera (primjerice Tool i Sting).
Ali kad Jacob prstima jedne ruke istodobno demonstrira pet različitih ritmova, onda vam naprosto stane mozak. Još se i shvati kako slaže 3 prema 2 ili 6 prema 4, to su takozvane hemiole, ali kad između njih ubaci totalnu neparnu peticu, onda uvidite da on ima barem dva mozga u jednom.
Nevjerojatni koncerti
I zasigurno takav dojam dobiju i svi oni koji ga gledaju uživo na koncertima.
A nastupi su mu jedinstveni ne samo po tome što najčešće on sam – uz pomoć, naravno, suvremene tehnike – svira kao cijeli orkestar (pogledajte njegov TED nastup), nego i po vrlo aktivnom sudjelovanju publike.
Znam, navikli ste na to da publika pjeva zajedno s izvođačem. Ovdje je u pitanju jedna sasvim druga dimenzija, jer publika postaje zbor koji višeglasno izvodi ono što im Collier dirigira. Nemojte se čuditi što ona jako dobro izvršava svoju zadaću, samo se sjetite koji to ljudi zapravo slušaju njegovu glazbu.
Naprosto nadrealni događaj.
Dvije njegove mane
Ima li onda taj čovjek uopće neku manu?
Ne znam kakav je privatno, dojmi se kao drago i pristojno stvorenje, a u glazbenom smislu on ne samo da nema mane, nego spram njega svi ostali glazbenici djeluju nekako nesavršeno.
Ipak, u narednih barem par desetljeća njegove karijere volio bih da pokuša još dvije stvari.
Kao prvo, da kao glazbenik s vrhunskom naobrazbom napravi i neka djela klasične glazbe. Neki concerto za klavir i orkestar ili simfoniju, komorno djelo, operu, sve ono što ide u opus punokrvnog klasičara.
Kao drugo, jako bih volio i zbog njega samog, a i zbog onih kojima je on i dalje nekako nepoznat i nerazumljiv, da napravi i neki pravi hit. Neku naizgled jednostavnu pjesmu koja brzo uđe u uho, a u sebi krije prelijepe glazbene dubine. Kako su radili svi oni koje on tako ingeniozno prerađuje i reharmonizira. Pa da onda i on dobije na stotine milijune pregleda na YouTubeu, da ne bude samo glazbenik za one koji kuže glazbu.
Za sada su te brojke daleko skromnije, ne bi ušao ni među prvih pedeset u našoj, kako se to poetično zove, regiji. Jer je on jednostavno prekompliciran za običnog slušatelja koji hoće upečatljivu i jednostavnu melodiju, s ritmom uz koji se može plesati.
To je, dakako, i pitanje njegovog glazbenog opredjeljenja. Svejedno, i dalje mislim da pravljenje jednostavnih, a dobrih pjesama nije baš tako jednostavno kako se isprva čini.
Pa da onda i on makar jednom napuni Arenu Zagreb.