Prema svemu što smo do sada imali prilike vidjeti, novi Nacrt prijedloga Zakona o jeziku ne donosi ništa spektakularno - najavljenih kažnjavanja i strogih odredbi, barem zasad, nema.
Od same materije puno je zanimljiviji nagon za regulacijom jezika, odnosno motivacija koja iza takvih nacrta najčešće stoji.
Hrvatski je bio reguliran jedino u NDH, a prvi pokušaj zakona u današnjoj Hrvatskoj izveo je Vice Vukojević. Među zadnjim zabavnim prijedlozima bio je onaj lingvistice Sande Ham, a u novom nacrtu su u Vijeću za hrvatski jezik, između ostalih, navedeni HAZU i Matica hrvatska.
Iako se kazne ne spominju, u zemlji koja još uvijek nije izregulirala ni “za dom spremni”, opreza nikad dosta. Povijest pokazuje da je državotvorne jezikoslovce prilično teško skinuti s ku… Pardon, milokliza, ali vrijedi pokušati.
Zbog toga će nastavak ovog teksta biti napisan na način koji će u potpunosti razumjeti samo pravi Hrvati...
Stručnjaci sa samovezima u samovozima rietko mogu razumjeti kako se obhode ljudi na ulici, ali često si za pravo uzimaju time uredbovati. Mnogi ugledni jezikoslovci smatraju kako bi slovnica trebala biti opisna (neki izdajnici kažu i deskriptivna), dakle od pobočnika prema poglavniku.
Ako poglavnik odlučuje o tome kako će se običan živalj sporazumievati, trebao bi to izvesti na uman način - to se postiže književnim jezikom (orjunaški ljubitelji starofrancuskog rekli bi i standardnim). Tegoba nastaje kad se poglavnici i doglavnici dohvate prekrajanja istog, iz građanskovlastnih (starogrčki četnici rekli bi političkih) uvjerenja. Još gore, kad odluče preuzeti samokup (monopol, opet atenski Jugoslaveni) na slovnicu i pravopis.
Prvi (i jedini) su u tome uspjeli, naravno, najveći domoljubi u odorama nalik dimnjačarskima - tada je bio propisan način govora na krugovalu, u slikopisima na dalekovidnicama (ili su se morali prikazivati s prievodnicima), a natpisi su morali biti na liepom čistom hrvatskom i u gombaonicama te slikokazima.
U nekim dielovima Hrvatske su ipak bili dozvoljeni brojni germanizmi i talijanizmi (poneki zlobni orjunaš bi rekao i da se govorilo tim jezicima), ali jezikoslovci to rietko spominju pa je vjerojatno manje važno.
Nakon što je hrvatski jezik proveo pola stoljeća obkoljen od strane navalnih susjednih naroda, u uredovnice se pokušalo vratiti staro ćudoredje. Iz svih razprava i novih rieči nije uspio proizaći zakon, ali se jezik ponovo počeo čistiti od utjecaja srbskog koji je, dakako, potpuno drugačiji. Općepoznato je da danas Hrvati mogu razumjeti Srbe samo zbog velikog broja rieči koje su im nametnuli.
HDZ-ov Vice Vukojević uvidio je ovu nepravdu, i 1995. tražio povratak korienskom pravopisu uz kazne zatvora od šest mjeseci za prekršitelje. Taj priedlog nije prošao, ali je zacrtao pravac kojim će se kretati daljnji pokušaji uljudbe jezika.
Nažalost, Srbi su u zadnjih nekoliko desetljeća na svoju stranu uspjeli privući i orjunaše iz Engleske. To je nedavno primietio, ter u časopisu Jezik zapisao, Hrvoje Hitrec:
“Iz istih se protuhrvatskih krugova nameće praksa neprevođenja anglizama koji su doplivali na valu novih tehnologija, a svaki, pa i uspješan hrvatski prijevod dočekuju na nož, što je najopasnije, jer neupućenu, nesvjesnu i povodljivu mladež uspijevaju dobiti na svoju stranu neizravnim tumačenjem da je hrvatski oblik neke engleske riječi ili sklopova riječi nepotreban, nemoguć i ridikulozan.”
Ulomak je primietila, ter u časopisu Jezik objavila njegova glavna urednica Sanda Ham, koja je godine gospodnje 2017. također ponudila priedlog zakona o jeziku.
U riečima “praksa”, “tehnologija” i “ridikulozan” vidljivo je da se čak ni bezpriekorno rodoljubni napisi ne mogu oduprieti grčko-latinsko-orjunaškom utjecaju, što znači da su družtvovne okolnosti uistinu zastrašujuće.
Budući da sam državni neprijatelj s Indexa, i ja ću se poslužiti rieči “tehnologija” jer ne znam drugu. U toj oblasti svakako bi trebalo koristiti više hrvatskih izraza - nastojat ću to činiti dok strojopišem na dodirniku i spremam članak na pamtidbeni prutić. Na dodirniku je ipak lakše napraviti zatipak pa je bolje koristiti prikaznik, a možda ga i spojiti suosnikom na dalekovidnicu.
Ipak, s tehnologijom (treći put - fuj!) treba pripaziti, jer ako se prestrujnik neispravno spoji na pridatak, mogao bi se upaliti dimodojavnik.
Nijedna od ovih rieči nije izmišljena - sve su ishod domoljubnih napora časopisa Jezik i ljudi koji se natječu za najbolju novu hrvatsku rieč, odprilike jednom godišnje.
Ako vam nije jasno koji nježnik se ovdje događa, ne brinite, nije ni meni - kao ni bilo kome osim najdesnijih kroatista. Zbog toga se u zaključku bolje vratiti na hrvatski standard, koji bi uskoro trebao postati zakonski reguliran.
Matica hrvatska i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, prve dvije institucije u nacrtu navedene kao potencijalni članovi Vijeća za hrvatski jezik, u medijima se najčešće pojavljuju kad se njihovi članovi počnu čačkati sa svojim srpskim kolegama oko toga tko je kome ukrao jezik i književnost. Vokacija im se uglavnom kreće od umjereno do radikalno desne, kako po svemu, tako i po jezičnim pitanjima.
Dva načina
Zbog toga se zakon o jeziku u Hrvatskoj može napraviti samo na dva načina.
Prvi način je onaj na koji je napisan najnoviji prijedlog zakona. Općeniti, nedefinirani, i politički eutanizirani dokument koji zapravo ne mijenja ništa. Zakon o jeziku postoji, njegova interpretacija je slobodna - barem do dolaska neke radikalne vlasti vuk je sit, a koza cijela.
Drugim načinom bi svi novinarski i službeni tekstovi počeli izgledati kao dobar dio ovog. Dobio bi se strogo reguliran jezik uz kazne, očajničko traženje razlika od srpskog i izolacije od engleskog, uz sva rukopipajuća milodrmala, pamtidbene prutiće i zelenočohana četveronožna štapikala koja možete zamisliti.
Zakon je samo u drugom slučaju štetan, ali u oba jednako besmislen. Zbog toga je smjer u kojem je krenuo puno manje loš od onog koji je mogao biti. Moglo se desiti puno, srećom se (još uvijek) nije desilo ništa.
Do novinskog strojopisanja i čitanja na dodirnicima, za dom… Uf, dobro je, ipak više nije 1941., ni 1995., ni 2017., ni…