HRVATSKI svestrani umjetnik Toma Bebić preminuo je na današnji dan 1990. godine u Splitu. Toma se bavio glazbom, poezijom, sastavljanjem aforizama i slikarstvom. Najpoznatiji je ipak po nekonvencionalnim skladbama u kojim izražava romantičarsku zaljubljenost u prirodu, pokazujući nesklonost prema tehnološkom napretku. U suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1982. godine.
Veljača 1982: "Rodio sam se slučajno, iskoristivši napukli pršljen precizne lančano-matematičke diobe, nakon godina preobličavanja, od tamo nekakva hermafrodita amebe. Na udivljenje je potomcima što sam odmah krenuo u suvišnom pravcu, iako me svijet ugledao između dva rata, pa mi je time oteta mogućnost da se rodim između tri, četiri ili možda čak nakon ratova."
Tako je svoj dolazak na svijet vidio Toma Bebić. I tako je zapisao u svojoj autobiografiji. Igrajući se s njim, život ga je odnio na brod, gdje je u 20. godini počeo kao podoficir pisati pjesme.
- Počeo sam teškim pjesmama, nije bilo ono: ljubav je bol, dragane moj... Kasnije, kad sam radio kao novinar, ponudio sam te pjesme izdavačima, međutim rekli su mi da sam nepoznat, da bi se na meni gubilo... Onda sam se pobrinuo da postanem poznat i sada sam sebi izdavač. Izdajem biblioteku Volite se ljudožderi, koja dobro hoda.
Jedini je problem što sam uz čestitke dobio i jednu pokudu, što idem sam, što ne surađujem s društvenim sektorom. Pokušao sam s njima, obilazio, obilazio ... pa je bilo dođi sutra, dođi prekosutra, pa radnički savjet, pa... Dopizdilo mi je ići od tih ooura do ooura, otišao sam ovdje kod Gage (privatni kafedžija p.p.) i drugih gostioničara, te urara, mesara, frizera i oni su mi financirali knjigu.
Time sam rasteretio SIZ za kulturu, spriječio sam jednu neugodnost da pogriješe, jer ako ja ne bi valjao onda su oni pare bacili. Prodano je cijelo izdanje, s tim što sam dio toga poklonio. A ne bi ništa ni prodavao da djeca ne trebaju mlijeka.
Nije lako govoriti s čovjekom, koji ima toliko profesija kao Toma Bebić. On je glazbenik, on je satiričar i humorista, bio je novinar i podoficir, kompozitor je i pjesnik, bio je sudski isljednik... Gore navedeno je uvod u njegov javni život, no počnimo ponovo i po redu.
Prvo pitanje koje se normalno postavlja, samo nameće je: što je sve Toma Bebić?
Jebem ti gospu, ja mislim da nastojim biti čovjek koliko se to da biti, odnosno nastojim biti nečovjek, jer kakvi su danas ljudi, nije baš velika stvar biti čovjek. Čini mi se da to dosta sramotno zvuči. To mislim za čitav svijet. Mislim na one koji žive još u prapovijesti, tamo u divljinama Mato Grossa pa do najrazvijenijih civilizacija. Kada govorimo o čovjeku, mislim općenito na čovjeka danas, kako ga ja vidim u svijetu.
Jedino što nastojim je biti slobodan, a ta mi se želja vjerojatno neće ostvariti, jer ne možeš biti slobodan dok drugi nisu slobodni, dok djeca umiru od gladi, dok se ratuje, dok postoji nasilje... Prema tome neću biti te sreće da budem slobodan za moga života i zato nikada neću biti zadovoljan i sretan.
A u što onda vjeruje Toma Bebić?
Čitav život sam se zavaravao da osim novca ima i drugih ideala, tako još uvijek mislim, što se tiče ideje, sasvim sigurno sam u pravu, ali što se tiče trenutka u kojem živimo nisam u pravu, jer danas se jedan dio slobode o kojoj smo prije govorili možda čak može i kupiti.
Dobro je imati para, puno para. Cijeli život sam mislio da ne treba imati para, da treba imati malo para. Pod to malo para mislim na jedno sto-dvjesta milijardi dinara. To nije ništa.
Čovjek mora imati strašno puno para, tako može puno pomoći, možda čak uticati i na politiku i na ratove i na sve skupa. Prema tome treba biti bogat. Bilo bi dobro da imaju dobri ljudi puno para, jer možda ne bi proizvodili oružje nego kruh. Ja danas mogu pomoći jednom ili dvojici ljudi da im dam pola kila kruha, a to je jadna pomoć.
Pare su dakle u rukama slabih ljudi?
A, glupani imaju danas puno para, zapravo zločinci i duhovni kriminalci. A fizički kriminal je posljedica duhovnog kriminala. Duhovni kriminalci vrte pare, a da nije njih pare nam ne bi ni trebale. Jer čemu ti treba novac? To je najbezvrjednija stvar, koju je čovjek ikada proizveo.
A od te najbezvrjednije stvari napravili smo najvrjedniju. Novac ne možeš ni jesti, ni piti niti možeš spavati s njim, a sve to možeš kupiti s njim. Novac je najveći aforizam kojega je čovjek proizveo.
Aforizam o aforizmu
Došli smo do aforizma, ti ih pišeš?
Aforizam je zapravo plač. Ni jedan čovjek koji iskreno piše aforizme ne piše ih radi smijeha. Aforizam je aspirin, to je minijaturni roman. Napisao sam aforizam o aforizmu: To je roman što ga je napisao lijenčina. I ja sam jedan aforizam, s ovih sto zanata, koliko ih imam.
Samo mislim da sam mogao puno više pomoći ljudima, možda sam išao krivim putem, tvrdoglavo sam se borio protiv nekih gluposti i u novinarstvu...
Što je sada s tvojim novinarstvom?
Novinarstvo sam napustio zbog stida, ako to smiješ napisati. Prije desetak godina sam napustio novinarstvo, pa sam se prije dvije-tri godine opet vratio. Imao sam jednu humorističku rubriku u jednom našem dnevniku i kada su me počeli rezati opet sam napustio novinarstvo. A dobro znaš kako bi ja mogao dobro živjeti u onom materijalnom smislu, samo da sam malo drukčiji. Međutim treba biti drukčiji.
Znam, kad razgovaram s mojim kolegama, pa mi kažu: pa nemoj Toma, pa pusti... pa imaš ti ženu i djecu, moraš i ti živjeti, moraš nešto imati. To su mi govorili kolege novinari. Ne zamjeram im. Jer, trebalo je nastaviti sa onakvim elanom, koji je bio u početku. Sjećam se, kao dijete sam išao na omladinske radove, nisam mogao puno pomoći, ali su bar moja tri kamenčića na pragu Banjaluka - Doboj.
Tragično je kad čovjek mora misliti što govori. Treba govoriti što misliš. Čim čovjek počne razmišljati što će ti reći, to je odmah prevara. Jedna od najprljavijih narodnih poslovica je: peci, peci pa reci. To je užas jedan i ne bi smjela vrijediti za društvo koje mi gradimo i u koje mi vjerujemo i kakvu smo mu stavili etiketu i parolu.
U našem društvu ne bi smjeli peći pa reći, jer što se treba čovjek bojati pogriješiti u jednom društvu gdje smo svi prijatelji i gdje jedan drugom pomažemo. Treba iznijeti što misliš. Ja ne govorim da čovjek ne treba misliti, ali kad ja s tobom razgovaram pa razmišljam što ću reći, onda te sasvim sigurno idem prevariti.
Privatna ekonomska blokada
Toma Bebić je ipak javnosti najpoznatiji kao glazbenik?
Zabavna muzika je takav medij gdje se može napraviti puno, puno koristi, a još više štete. Tragedija je da puštamo tamo jednu nezrelu grupu ljudi da vodi igru oko toga. I to nikada nitko nije kontrolirao, nikada društvo o tome nije vodilo računa.
Uvijek se zabavna muzika smatrala kao nešto neozbiljno, međutim, to nije neozbiljno. Tu se daju napraviti velike stvari, samo ih je do sada vrlo malo napravljeno, puno više je štete. Društvo nije imalo nosa, a osobito rukovodioci nisu znali koga treba cijeniti i omogućiti mu da radi.
Recimo, koliko sam ja izgubio u radu dok sam lutao po pijaci, kada su sve jugoslovenske novine pisale o meni, dok su televizija i radio prdili o meni. Gledao sam čovjeka u oči kod koga ću posuditi 5 hiljada i kupiti djeci mlijeka, jer nisam imao para.
Ovi kriminalci koji na tom području vladaju su me sprječavali da radim. Imao sam ekonomsku blokadu zbog misli i zbog ideje, jer sam mislio čisto i iskreno i onda... ima nekih stvari koje ne mogu reći, smijem ali ne mogu...
Mislim da se potpuno razumijemo, a možeš ovo napisati i svako će znati što mislim. Ja sam već dvadeset godina član udruženja muzičara a nemam nijedan nastup preko njih. To uzmi za ilustraciju ovoga što ti govorim.
A čim sam se pojavio, došao mi je naš poznati kompozitor (pojavio sam se s pjesmom Nevera) i rekao: sada ćeš napisati deset Nevera, okrenut ćemo lovu i cijelu Jugoslaviju. A ja sam ga poslao u... Jer jebi ga, ja sam u životu mogao napisati samo jednu Neveru.
A mogu ti reći da me tražila i Francuska, jedan sam od rijetkih, a možda i jedini muzičar u Jugoslaviji koga je tražila. U Italiji imam potpisan ugovor na 300 milijuna lira i pobjegao sam prije sedam-osam godina.
Kakav je to ugovor?
Nije važno... no to je u vezi s onim mjuziklom, pisale su o tome novine. Samo htio sam ti kazati da mi je uvijek bila važnija gruda na kojoj sam rođen, da nisam želio nikuda bježati i da ne bi ispalo da se ja bunim da mi je slabo.
Želim ovdje živjeti i boriti se jer potrebno je da svak čisti pred svojim pragom. Ne mogu ja poći dizati revoluciju tamo negdje među pingvinima. To neka rade pingvini. Ne idem među bogove, tamo neka rade bogovi.
Seljaci idu u samoposlugu
Šira javnost je čula za tebe kad si zapjevao pjesmu o tovaru Sivcu? Da li je Sivac krepao?
Slušaj, nije krepao samo Sivac. Tu su se dogodile tragikomične stvari. Dok sam ja na Splitskom festivalu mahao s tim tovarom, onda su mi se smijali, gotovo rugali, ljudi su za mnom po ulici revali. Međutim, samo tri godine kasnije je bio simpozij o ekološkoj zaštiti Mediterana i tražili su mi tu pjesmu da im dam kao primjer kako su taj problem umjetnici prije vidjeli.
Nedavno sam razgovarao s jednim podvodnim roniocem, koji roni u Kaštel Sućurcu u Kaštelanskom zaljevu, koji je kao kada, gotovo da nema primjera u svjetskoj konfiguraciji tla, gdje imaš šumu, polje, more, brdo i možeš se baviti planinarstvom samo par stotina metara od mora, možeš se baviti šumarstvom i poljoprivredom, ribarstvom; dakle pravo jedna kada u kojoj se za 60 dana kompletno izmjeni more; e taj ronilac mi je pričao da je metar i pol debeo sloj krepane ribe ispod Sućurca na dnu mora. To možemo jedino opravdati ako želimo u doglednoj budućnosti od jedno milijardu godina imati ovdje naftu...
U čemu je vic? Ne treba biti posebno pametan da vidiš da naš seljak kupuje u samoposluzi krumpir, ne treba biti ni naročito pametan da vidiš da ribar kupuje smrznutu japansku ribu u samoposluzi... E vidiš, tvornicu cementa je trebalo graditi s one strane brda i tako bi spasili selo jer bi spriječili ovu nenormalnu migraciju selo - grad, koja je ugušila grad i opustošila selo.
Na selu nema više tko raditi. Ostali su samo starci, mladost je sva pobjegla kao gastarbajteri koji su došli u grad. A ovamo smo u Kaštele nabili tvornice: cement, plastiku, željezaru, sve zatrovali...
Pitao si me što je s muzikom. Kroz bilo koji oblik rada ja bilježim svoje vrijeme. Pišem o vremenu u kojem živim i kako ja vidim to vrijeme. I tu je problem. Onom sloju parolaša, o kojima sam ti govorio to ne odgovara i onda se vrlo teško prolazi. Kao stonoge su se postavili predate i sapliću te.
Poznajem sličnog glazbenika u Sloveniji. To je izvrstan momak, Marko Brecelj, veliki šansonijer. Taj čovjek bi morao po svojim vrijednostima kupati se u novcu. Budi siguran da bi taj novac bio na pravom mjestu i da bi taj čovjek puno pomogao i puno učinio.
A ne vjerujem da taj čovjek živi u izobilju. To je tragedija što mi u našoj sredini ne poznajemo pravoga čovjeka. On može pogriješiti kao i svaki čovjek, međutim njegove pozicije su prave, iskrene su.
On ne viče protiv naše zemlje, on viče protiv devijacija u našem društvu. To je velika stvar. Njega bi morali prvenstveno čuvati pravi političari. Usuđujem se kazati da sam i ja njegova vrsta, ne znam koliko sam uspješan jer njega mi je lakše ocjenjivati.
Znam po sebi. Mene bi ovdje trebali čuvati upravo političari, jer sam velika propaganda ovoga društva. A oni to ne razumiju. Ima suviše tukaca koji to ne shvaćaju. Ti ako hoćeš možeš sve napisati, ali ovako kako smo razgovarali.
Vratimo se Marku. Mislim da su dvije mogućnosti: ili su ti ljudi glupi pa ga ne razumiju, a to je manja opasnost od opasnosti da ga razumiju, a boje se jer su oni ti o kojima pjeva. Upravo je to tragedija našega društva da se jedan sloj infiltrira između vrha i naroda i ne da da se ide naprijed.
Da li je taj sloj međusobno povezan ili ne, da li se tu radi samo o gramzljivosti, to ne znam. Za to uostalom imamo policiju, komitet, postoje državni organi sigurnosti. Neka oni o tome brinu, jer jedan umjetnik, stvaralac ne smije biti ni političar a kamoli politikant. Svakako je sreća za jednog stvaraoca da živi u društvu s kojim se njegove ideje slažu. Hoću reći da ne smiješ biti parolaš, ali ono što misliš treba glasno izvikivati.
Sretan stvaralac
Po svom opredjeljenju sam komunist, idealist, ali onako kako ja zamišljam komunistu. Komunizam zamišljam bez ikakvih nejednakosti, normalno da s tim ne mislim da svi moramo imati plavu kosu, već tako kao što propagira naše društvo. Prema tome slažem se s našim društvom, odnosno društvo sa mnom. Sretan sam da kao stvaralac upadam u ideologiju naroda u kojemu živim i kojemu pripadam.
Danas, toliko godina poslije rata, uz djelovanje partije, ideološki rad i rad na terenu ne mogu govoriti drugačije. Da se razumijemo, ja se ne mogu dijeliti od naroda i od Partije. Partija je mene odgojila. Odgajala me je da budem otvoren, iskren, da govorim ono što mislim. I ja sam Partiji povjerovao.
Živim onako kako me je Partija učila. Prema tome nema Partija danas prava kazati da ja ne valjam, jer ako je tako onda me nije dobro odgajala. Jer sam potpuno slijedio njen primjer. Jedino što nisam učinio a to su mi svi govorili: uđi u Partiju, bit će ti lakše.
Nisam htio ući u Partiju iz isključivog razloga što nikad nisam mislio da sam dovoljno zreo da budem idol nekome. Jer svaki član Partije mora biti idol. Tri člana partije, tri člana partije! Nema to nikakve veze, niti može tko kazati: manjina vlada partija ne vlada nego vodi.
Samo grubo je ići ispred vremena, živjeti s jednim hlačama, jer ja imam samo jedne hlače. Ali ja sam bogat. Imam jednu veliku nagradu. Možda je to prvi put da je jedna takva nagrada dodijeljena. Meni šoferi splitskog prometa ne naplaćuju kartu, neće da uzmu lovu. Možeš zamisliti kolika je to nagrada.
Brbljiv veseljak
Vrlo je glupo što o sebi čujem i pročitam - da sam boem. Ako je boem čovjek koji se slobodno ponaša, onda jesam boem. Ali mislim da mi imamo drugi izraz za to. To je slobodan čovjek. Znadeš zašto mi to pripisuju? Naročito mi žele uturiti čašicu u ruku. Tako bi htjeli obezvrijediti ono što ja govorim, pojedinim ličnostima u Splitu, i to govorim javno što mislim i znam.
Čak sam ljudima na velikim sastancima i skupštinama govorio u lice da su kriminalci i lopovi i dokaze im donosio što su krali i što učinili, koliko su štete napravili, materijalne, a o duhovnoj da i ne govorim. Nikad me od njih nitko nije tužio, jer na sudu trebaju dokazi, pa bi se klupko počelo odmotavati.
Oni bi se digli pa bi rekli: naš Toma je veseljak, ove priče su za birtiju, tko hoće može s njim piti i ćakulati, a drug Tito i partija su pred nas postavili velike zadatke i mi moramo drugovi razmišljati o krupnijim problemima, ne možemo se baviti sitnicama. I poslije toga je sve palo u vodu. A njima sam govorio, tome što to priča, da je kriminalac i koliko je pokrao.
Dobro, da li je u Splitu teže raditi nego u drugim sredinama?
Druge sredine ne poznajem, ali mislim da nema bitnih razlika. Simptomatično je da Split živi u kompleksu prigušene sredine, koja stalno hoće dokazati da je neko i nešto. Lijepo je prije desetak godina rekao naš tadašnji predsjednik općine Perišin: Split je prosjak s cilindrom na glavi.
Drago mi je da je sada Perišin na velikom položaju. To je čovjek koji ima, mi rečemo muda. Vrlo ga poštujem i volim, iako sam protiv ovakve vrste emocija, jer kad nešto voliš onda nisi objektivan.
Meni je strašno žao da pripadam ovome gradu i mislim da će se vrlo brzo Split morati stidjeti zbog odnosa prema meni.
Nikada po meni nije smjelo doći do stabilizacije, jer u jednoj zemlji koja je ovoliko bogata, koja ima toliko ruda, turizma i svega ostaloga, do toga ne bi smjelo doći. Mi u Bosni imamo još neprohodne šume, jedinu prašumu u Europi imamo mi u Bosni. A kod nas u nedogled pišu da ljudi moraju ići raditi vani jer kod nas nema posla. Koja je to laž! To su tukci. Nema organizacije, posla ima koliko hoćeš.
Ali svi smo mi tu?
Čekaj jedan čas. Koliko sam ja govorio, pa nitko nije slušao ozbiljno, jer je uvijek bio kontra neko tko je partijski bio jači od mene. Na pojedina mjesta su došla vlastela, Franje Tahiji... ima ih koliko hoćeš. A to partija mora raščistiti. Hoću da prstom pokažem kad neko ide mimo mene da je komunista. Reći ću to je komunista.
Hoću da mi bude primjer za kojim ću ja ići, da mi bude ideal. A ne da govorim pusti ga u pizdu materinu, pokrao je poduzeće a još je član partije. Lično sam pisao o čovjeku, kad sam bio sudski reporter, koji je falsificirao statut poduzeća i išao je u zatvor. Tada je bio predsjednik radničkog savjeta. I deset godina kasnije čitam intervju s direktorom istog poduzeća. To je onaj isti čovjek. Tko je za to kriv, ja?
Važnost vlastitog krumpira
I kuda mi to onda idemo?
Ovo je posljednji trenutak da se trgnemo ako hoćemo što napraviti. Čitav slobodoljubivi svijet gleda u nas i mi smo mu primjer. Jer uspoređuju nas s Rusima, uspoređuju nas sa eurokomunizmom, uspoređuju nas i s istočnom i sa zapadnom varijantom. Mogli bismo izgubiti sve pozicije ne budemo li stali na noge kako treba.
Napisao sam i aforizam za sve to: sve što imamo u rukama, imat ćemo pod nogama, ako ne budemo imali u glavi. Još stari Balzac je rekao da umjetnici i prostitutke imaju moć predskazivanja. Jedino ne znam jesam li umjetnik, pjesnik ili prostitutka.
Mi moramo da imamo svoj krumpir, jer jedino tako možemo zadržati slobodu i samostalnost. Ako nas bude drugi hranio, ode naša samostalnost. S tim se ne smijemo zajebavati, jer mi već ležimo na kreditima. Posudba je drugo dok je vraćaš.
Čim ne budemo mogli vraćati te kredite gotovo je. Prema tome svi mi moramo raditi na tome da vratimo i da ne budemo dužni. Stara poslovica je da tko nema duga nema ni poštenja, ali da bude duga toliko da više ne možeš vraćati, to više nije poštenje.
Kod nas je obijest zavladala. Ljudi su poludjeli. Vidiš da je sramota imati fiću. Sada kad imaš kola moraš imati psa u kolima. Bunde, pizde materine. Neki dan čujem, neko je ove zime kupio bundu ženi i dao 27 milijuna za nju.
Znaš koliko se kruha za onu gladnu djecu u Biafri i okolo moglo kupiti, koliko je djece moglo ostati žive zbog toga što je onaj glupan kupio bundu. Glup je i on i žena. Zabranio bi im hodati po zemlji. Stavio bi ih pod prisilnu upravu.
Ne smijemo se zavaravati ni s masu drugih stvari. Pogledaj, roditelji na položaju, djeca huligani, kriminalci. Ne može to, ne može otac koji nije u stanju voditi svoju porodicu voditi ni mjesnu zajednicu, ni kućni savjet, a da ne govorimo o tome da vodi komitet ili općinu.
Banke i nešto klozeta
Da li je to Toma kontra svih?
Nije istina, ja sam zapravo jedan ojađeni i još uvijek relativno mladi čovjek, kojega je pregazila glupost ove generacije prije mene. Nikako ne želim da se ponavljamo i da ugušimo još dvije tri generacije. Evo ti primjera. Jedan poljski trener rekao da imamo najljepši stadion na svijetu i mi se time ponosimo.
A ja se toga stidim, nisam bio niti ću ikada ići na njega. Evo zašto: '45. godine smo u Splitu imali omladinski i pionirski dom. Bilo bi normalno da danas imamo barem tri omladinska i barem dvadeset pionirskih domova, a nemamo niti jedan, onaj koji je bio '45. Ali zato imamo more kafića u kojima se naša omladina opija i dimi. Zamisli da ja idem sada u općinu i tražim da mi daju dozvolu da otvorim čitaonicu. Strpali bi me u ludnicu.
Pogledaj našu omladinu. Ja najmanje vičem na omladinu. Omladinu neko mora voditi, jebem ti gospu. Ne smijemo omladinu zajebavati. Dali smo im kafiće, vodimo ih po kafićima, tamo i idu. Omladina Splita je bila spremna pošumljavati ove goleti okolo.
Kad je sve bilo uređeno, nije imao tko osigurati prijevoz. Bog te jebao, nikome se ne isplati da ih preveze, jebi ga, nećeš sada tražiti od omladinaca da ide pješice na vrh Mosora, nije rat... Druga stvar: imamo dva javna zahoda u Splitu, isto kao i prije 40 godina.
Je li istina da rade samo do 19 sati?
- Isto kao i banke. Predbacuju mi što sam na jednom koncertu rekao da jebeš grad koji ima više banaka nego javnih zahoda... Naše žene spavaju u rodilištu po hodnicima, jaslica nemamo, nemamo dječjih vrtića, nemamo radničkih sportskih igrališta za rekreaciju... Evo tek sad smo se nešto sjetili, radimo trim stazu na Marjanu.
A napravili smo stadion... dakle opet onaj prosjak s cilindrom na glavi. A našem narodu ne trebaju vrhunski sportaši nego masovni sportaši, zdravlje jedne nacije. A ovo je napravljeno za 11 glupana koji trče za 50.000 još većih glupana, koji viču gol. To više nije uživanje, to je bolest koju treba ispitati psihološki. A još uvijek pijemo vodu iz Dioklecijanovog vodovoda.
Nestrpljivo čekam kada će u gradskoj vijećnici napraviti kafić i kada će srušiti pola Dioklecijanove palače i napraviti parkiralište... Ako to doživim, sretno ću umrijeti, jer ću onda vidjeti da su glupani, kao što sam i mislio. Druga stvar: našemu narodu nije reklama da Hajduk bude prvak svijeta. To nije ništa.
Našem narodu je reklama sloboda, standard, bratstvo jedinstvo... u to su uprte oči svijeta. Jebe se kome za Hajdukom. Čuj, cijeli narod treba skakati dva i pol metra, a ne da jedan čovjek skače 8 metara, a cijela Jugoslavija dva i pol centimetra...
Grad i selo
Ostanimo još malo u Splitu, što još nismo rekli?
- Evo ovako: Neki ljudi su po dvadeset, trideset godina na istom položaju. Tu je neminovno da je došlo do zagušenja, da je došlo do familijarnosti. Tragedija je što su ti ljudi na vodećim mjestima u kulturi pa čak i u pravosuđu. To su tragične stvari i komične pomalo.
Kada bi se mene pitalo, najveća korist bi bila da se svi radnici i sve što je vrijedno, a može se prenijeti na drugo mjesto, izvadi vani iz ovog kraja. Sve to bi prenijeli iza brda, da nam oživi Sinj, Drniš, Imotski... da se zadrže ljudi u svojim krajevima, jer svak će puno bolje raditi pred svojim pragom. Time bi spriječili glupu migraciju.
Sredstva komuniciranja su danas razvijena, tako da čovjeku nije problem ako hoće doći na kazališnu predstavu iz Muća u Split. Znači mi ljude ne bi s tim udaljili od kulture, niti od škole. A kad čovjek dođe u dva sata s posla onda će obrađivati ono malo svog zemljišta i splitska tržnica ne može biti u oskudici.
Ovako 20 tisuća radnika putuje i dođu u 4-5 sati kući i nisu više ni za što. Plus toga traže stan u Splitu, jer tu rade. I umjesto da tri direktora putuju mercedesima, neće to da shvate i guše 20 hiljada radnika. Guše grad i ubijaju selo. Oni i još dvojica trojica koji o tome odlučuju. A to nije samoupravljanje. A o tim stvarima ja govorim već 15 godina.
Ženske gaćice i ulošci
Gdje je onda smisao tvoje borbe?
Ne može Toma Bebić ništa, ali neke stvari se ipak mijenjaju. Znači da nisam sam. Ima još Toma Bebića. Samo slučajno ljudi nisu eksponirani. Negdje je neki radnik, pravnik ekonomist, samo eto mene kao pjevača se bolje čuje. A to je velika tragedija jednog društva da veliki radnik, znalac, naučni, umjetnik nije eksponiran kao Toma Bebić, kojega znaju kao pjevača.
Jer po svemu ostalom što radim ni ja ne bi nikada bio poznat. Uspio sam jedino proturiti par pjesmica na splitskom festivalu, kao što su one o magarcu, stabilizaciji, krumpiru ... A i njih su ugušili. Ovi kriminalci gore su ih ugušili.
Nema ih na radio programima. Jesi li ikada čuo da sam napisao pjesmu o neznanom pomorcu koja je odbijena sa Splitskog festivala. Direktor je izjavio da je suviše kvalitetna za jedan ovakav festival. Pa su je dogodine primili i bila je nagrađena, međutim nema je na radio programima jer spominje križ. Ja pjevam tamo: grobovi mornara nemaju križa. Taj križ na grobu smatram personifikacijom smrti.
Uostalom zabranio bi na grobove stavljati zvijezdu, jer je ona simbol budućnosti, slobode. Razmišljam i o sitnicama: zašto se tvornica čokolade zove Josip Kraš. Ili, ime žene koju su mučili na struju, Nade Dimić, nosi tvornica ženskih gaćica. To još nije tako strašno. Znadeš li što je Simpo? To su početnice imena narodnog heroja Sime Pogarčevića.
Sramota je da tvornica ženskih uložaka u Karlovcu nosi ime Ivo Lola Ribar. Jedna škola se može zvati njegovim imenom, izdavačka kuća može nositi ime Veselina Masleše... Ti ljudi su poginuli za sutrašnjicu. Oni nisu tražili spomenike, ali napravi ti školu i na nju stavi pločicu s posvetom tom heroju. To je njemu spomenik. Ne treba njemu kamena gromada, gdje se danas tuku ti pusti mutikaše.
Vođa i vladalac
Hoćemo li konačno ukljucati zrno optimizma?
- Najprije, kao stvaralac nisi stvaralac, ako tvoja filozofska osnova nije čvrsta, a ona mora biti humanistička. A ako ti je podloga humanistička onda moraš, hoćeš-nećeš, biti optimista. Postoje samo dvije varijante: ili će čovjek uspjeti prebroditi ovu krizu i sam sebe postaviti na humanističke noge, jer nalazimo se na najnesigurnijem vozilu, a to je zemlja, ili će jedna energijska hijerarhija u prirodi, gdje naše znanje prestaje, napraviti nešto i dati nekoj drugoj vrsti da vodi ovaj svijet u kojem živimo.
Jer čovjek je umjesto onoga što mu je bilo predodređeno da bude - vođa, postao vladalac. A to ta prirodna energija neće trpjeti. Grozim se kad čitam da je čovjek savladao prirodu, kako možeš savladati nešto, čega si dio.
Zar nije pravilno reći: čovjek se sprijateljio s prirodom. Kažemo savladao si prirodu jer si izmislio telefon. Bože moj, taj telefon postoji oduvijek, Pitagorin poučak nije izmislio Pitagora, to je prirodna konstanta. Dakle, to mi nismo izmislili, to smo pronašli.
Razgovarao: Nikola Damjanić (Reporter, 1982.)