VREMENOM smo svi više-manje oguglali na vijesti iz života slavnih pa se tu i tamo desi da se čak i u trenucima potpune nezainteresiranosti za nečije osobne probleme, razvode, indiskrecije, medijska navlačenja ili vanbračnu djecu znate uhvatiti u razmišljanju o razvodima ovog ili onoga, a prije svega postajete svjesni činjenice da raspolažete s nemalim brojem nepotrebnih informacija jer istima ste bombardirani sa svih strana. I tada, na vaše iznenađenje, počinjete razvijati stavove, ljutiti se, kritizirati, suosjećati sa povrijeđenom stranom, raspravljati o nečijem životu kao da se radi o dobrim poznanicima, a ne o apsolutnim strancima o čijim životima zaista ne bi trebali znati ama baš ništa.
Afera Hrvoja Rupčića i Zrinke Cvitešić postala je novi reality show u pauzama između dva reality showa. Riječ je o priči koja prodaje novine. Ona uokolo pokazuje svoja ljubavna pisma, a majstor tvrdi da je to ljubav njegova života. Ne djeluje li to pomalo bezosjećajno i govnarski? I to u stilu "želim ti natrljati njušku u svojoj nenadjebivoj sreći nedugo nakon što sam te prevario".
Ali to je upravo ono o čemu govorim. Zašto uopće imati mišljenje o tome? Zašto se pretpostavlja da svi to "moramo" znati? Zašto bi neki jazavac s interneta imao dovoljno informacija da piše o vašem ljubavnom životu? Pogotovo ako znate da se riječi mogu izvući iz konteksta, da mnogi u izvještavanju o takvim stvarima uzimaju previše umjetničke slobode ili da neke stvari jednostavno nisu istinite.
Da stvar bude gora, slavni već osjećaju i određenu obavezu informirati vas o pravom stanju stvari jer ne mogu dopustiti da državom kolaju polu informacije. Pa za ime božje, nije normalno da ljudi koji o vama nemaju pojma, nikada vas nisu upoznali, nemaju pravo donositi sud o vama, niti pravo na bilo koji način petljati se u vaš život, ne znaju koja je prava istina. Jer ako je nešto od presudne važnosti onda je to svakako sigurnost da gomila neznanaca o vama zna apsolutno sve ili barem dovoljno da može donijeti konačni sud.
Najčešće možete čuti "ako već svi pišu o tome, vrijeme je da i ja kažem svoju stranu priče"
Najčešće možete čuti "ako već svi pišu o tome, vrijeme je da i ja kažem svoju stranu priče".Ne, zaista ne morate. Ne postoji jedan jedini razlog za to. Čak i ako o vama pišu blesave neistine kao što su "ljetovala s poznatim poduzetnikom" ili "viđena kako priziva Nečastivog u društvu Zlatka Sudca". Ljudi to žele čuti, ali to ne znači da je to vaša sveta dužnost. Narod želi da pojedinci napokon "izađu iz ormara" jer trebaju potvrdu svojih sumnji (ili je razlog još gluplji), ali to ne znači da svi moraju otvoreno govoriti o svojoj homoseksualnosti.
Na kraju krajeva, svi oni koji svoj život žele zadržati podalje od medija to će učiniti, a ako to do sada niste primijetili, to već godinama čine nepogrešivo i o mnogima ne znamo ništa više od toga da su snimili novi album, pojavili se na nekom događaju, podržali neku inicijativu, snimili film, održali dobrotvorni koncert, dobili dijete i tako dalje.
Nisu svi Edita Majić pa da žive u izolaciji i samostanu
Njihovo uspješno čuvanje intime nije rezultat neke drevne tajne vještine koja se prenosi s koljena na koljeno već, ne bi vjerovali, novinarima ne pričaju o obiteljskim problemima, svoj cirkus ne reklamiraju na svim naslovnicama, ako varaju to čine diskretno, a ako se tu i tamo i pojavi neki članak o njima, na njega jednostavno ne reagiraju jer znaju da dodatno lupetanje i raščlanjivanje problema pred očima javnosti ne rezultira ničim dobrim.
Možemo kriviti novinare, ali tada bi bili u krivu jer čak i ako dio problema leži na njima, njihov je posao postaviti pitanje bez obzira koliko ono blesavo ili trivijalno bilo, a na vama je da jako dobro razmislite što ćete izlanuti jer posljednjih deset godina niste živjeli iza zatvorenih vrata samostana poput Edite Majić i znate da se sve može pretvoriti u cirkus i kopanje po intimi pa čak i ako ste Edita Majić koja se "hladi" u Avili.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Index