JUČER smo vas upitali jedno veoma jednostavno, ali u ovim trenucima za održavanje optimizma bitno pitanje - što ćete prvo učiniti jednom kad sve ovo prođe?
A vaš odaziv pokazao nam je da vam je to pitanje veoma važno - naime, dobili smo više od tisuću vaših odgovora, što u komentarima na društvenim mrežama, što u mailovima. Nažalost, jer ih je toliko puno, ne možemo uvrstiti sve, no i dalje nam u komentarima na našem Facebooku nastavite pisati što želite ostvariti i napraviti jednom kad sve ovo prođe, a mi ćemo to nastaviti objavljivati. Jer, jednom će proći :)
Ovo su vaši odgovori...
"Otići u parkić s djetetom bez straha hoće li još netko naići, već s veseljem dočekati tu drugu osobu! Uživati u suncu, prirodi, sitnim stvarima koje možda nismo toliko cijenili do sada..."
"Otići sa svojim curicama u parkić, prvo njima ispuniti želju... Zatim popiti kavu sa svekrvom kao nekad, pa popiti kavu i sa svojim roditeljima, otići u crkvu... Čujemo se svakodnevno telefonom, ali fali onaj gušt..."
"Nadam se da ću provesti malo više vremena sa svojom obitelji jer ja sam u Zagrebu, oni u Zadru, vrlo vjerojatno ću morati naći i drugi posao, pokušat ću neke stvari promijeniti u životu uglavnom... To nije samo moje pusto obećanje samoj sebi, nego i želja da sve ovo što nam se sada događa što prije bude prošlost..."
"Prvo ću zahvaliti Bogu što nam je vratio lijepa vremena i što je čuvao moje najmilije, a posebno moje curice. A onda ćemo izaći svi skupa u kupovinu i lijepo u restoran, a ako bude sunca naravno parkić nećemo zaobići. Nadam se da će nam se lijepi dani vratiti i da ćemo svi napokon moći živjeti kao prije, ali naravno kao puno bolji ljudi."
"Ja jedva čekam da se ovo završi i dočekati oca koji se trenutno nalazi u Italiji, njegovom savjesnošću nije pobjegao kući nego ostao, imao je rođendan nismo se mogli veseliti, danas rođendan ima i baka do koje isto ne mogu. Napravit ću dvije ogromne torte 67. i 86. rođendane proslaviti, neka vas sve čuva dragi Bog."
"Iskreno, ne znam, bit ćemo kao djeca koja uče hodati, ali obići najdraže, to naravno ide na prvo mjesto."
"Voljela bih otići u svoje Posedarje zagrliti brata, nevjestu, svoje nećake i nećakinju, svoju sestru i sve one ljude koje nisam duže vidjela. Malog Bornu primiti i poljubiti onako kako samo tetka ili baba, tako je svejedno, zna. Ljudi moji tako nam uistinu malo treba za sreću, topla riječ i čvrsti zagrljaj."
"Jedva čekam da se otvore granice da odem u Bosnu da zagrlim svoje voljene i oca. U 8. mjesecu prošle godine sam izgubila majku, od tada nisam bila tamo. Eto živim za taj dan."
"Odjurit ću prvo mojima, baki, djedu i bratu, izljubiti i izgrliti ih do besvijesti... Ove posjete preko prozora su tako tužne. Jedva čekam da to sve prođe i da bude sve kao prije. Sretno svima."
"Nakon ovog cijenit ću život, disati punim plućima i radovati se svakom novom danu."
"Dobrano nazdraviti s prijateljima što smo uspjeli preživjeti potrese i ovo govno od virusa, nakon mamurluka sabrati misli i razmišljati kako dalje."
"Kada jednom sve ovo bude jučer, pogledat ću gore i reći: 'Hvala ti na novoj prilici.'"
"Zapaliti roštilj... Uživati vani sa svoje troje djece i suprugom koja naporno radi u bolnici Sveti duh."
"Ići u šetnje bilo kuda, samo da sam vani. Ići u teretanu. U knjižnicu."
"Otići do groblja, k tati, bez žurbe i obaziranja ima li koga u blizini ili ne..."
"Idem u Vrutak po sva moguća šarena pića i set nekih jebačkih čaša na stalku, jer sam gospođa, ofkors, koja će se unerediti."
"Sjesti, nasloniti ruke na lice i najvjerojatnije pustiti suzu radosnicu... Zapitati samu sebe je li ovo bio samo jedan ružan san."
"Kad se otvore vrtići, odvest ću kćer u vrtić, vratiti se doma i opiti se od sreće što vrtići opet rade!"
"Biti hrabriji i odvažniji. Ne sekirati se oko malih stvari i nevažnih ljudi. Cijeniti i poštovati više sebe, raditi na sebi."
"Ići u izlazak 5 dana zaredom (minimalno)."
"Posjetiti roditelje, a onda odmagliti na Korčulu i udahnuti svježi morski zrak."
"Prvo ću se dobro isplakati, jer od ovolike količine stresa i pritiska niti plakati ne mogu."
"Otići ću s djecom u park, sjesti na klupu i popiti kavu u miru na suncu dok se oni igraju."
"Otići u najdraži kafić Bagatin s kolegicom u kojem se okupljaju samo penzići i predivni vlasnici, naručiti veliku s hladnim i napokon ponijeti keš da svima platim kavu."
"Jedva čekam sjesti na vlak, doći na Glavni kolodvor u Zagreb, diviti se predivnim građevinama i parkovima i sačekati da dođe po mene moja najveća motivacija u životu, moj dečko! I da se više nikad ne odvajamo jedan od drugog. Da odem na faks, u knjižnicu, da odradim stručnu praksu i sve što me prije živciralo, a sad bi sve dala da to mogu napraviti i zaboraviti ovu noćnu moru u kojoj se nalazimo..."
"Kada sve ovo jednog dana prođe, prvo što ću učiniti jest da ću sjesti u svoj auto i otići do faksa i izljubiti zgradu (hahaha) i zahvaliti se što napokon mogu iznova gledati svoje kolege na faksu, ispijati s njima kave i obavljati ostale studentske obaveze kao i prije epidemije što je bilo. A nakon toga otići ću k dečku i zahvaliti mu se što je trpio mene i moje živčane slomove tijekom epidemije koje sam proživljavala (trenutno ih je jako puno, a kamoli tek za koji tjedan). A onda... Hmm.. Najvjerojatnije sjest u neki kafić s meni dragim ljudima i popiti jednu hladnu pivu da nazdravimo novim pustolovinama i izazovima koji slijede..."