U POSLJEDNJIH osam godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno dvije i pol godine smucajući se Južnom Amerikom, Karibima, Azijom i Afrikom, a netom što je otkucala 2023., otisnuo se na Crveno more. Na Indexu sad imate priliku čitati njegove putopise iz Egipta.
>>Srce islama gdje su moćnici imali hareme dječaka: “Plaćali su više nego za žene"
>>Zaboravite Tajland i Karibe, ovo je tirkizni raj za svačiji džep
Jedva pet stotina metara zračne linije od nepreglednog jata gramzivih taksista, patetičnih prodavača i sveznajućih vodiča što poput lešinara kruže nad strvinom Luxor hrama, bezvremenskog podsjetnika na sve ono što je Egipat nekad imao pa s vremenom izgubio, žive i životare ljudi West Banka.
Godinama su zavidno gledali preko mirne površine Nila kako se bogate i tove oni što masnim prstima igraju tu partiju pokera zvanu turizam, da bi odnedavno počeli živjeti stotinu puta bolje no "prodane duše" na drugoj strani. Tamo danas odlaze samo po kazni, kad moraju negdje na put ili na ispit.
Sve se dogodilo prilično slučajno. Zapadna je obala oduvijek bila naplavno područje koje bi velika rijeka svako toliko progutala pa ispljunula, sve dok se izgradnjom čuvene Aswanske brane tok nije stabilizirao, a to ogromno poljoprivredno zemljište, koje od početka svijeta nije pripadalo nikom osim Nilu, iznenada postalo upotrebljivo.
Iako ni dandanas u katastru ne postoji, a vojska sve objekte na njemu može zaplijeniti i srušiti kako joj se prohtije, što se nerijetko i događa, osamdesetih godina prošlog stoljeća samovoljno su ga zaposjeli i stali obrađivati, da bi devedesetih, u sveopćem tumoru apartmanizacije što je počeo proždirati svijet, sadnice banana zamijenili dobrim starim ciglama.
Romantična oaza mira
Nadali se kako će nekom nesretniku jednom pasti na pamet iznajmiti smještaj tamo preko, gdje nitko normalan ne bi ni pomislio odsjesti, i nisu pogriješili. Kad su početkom novog milenija gužve u Luxoru postale nesnosne, prvi turisti stidljivo su se počeli pojavljivati na West Banku, a nije prošlo dugo prije no što se svijetom pronio glas o romantičnoj oazi mira kakvih Egiptu ionako nasušno nedostaje.
Posao danas cvate, a budući da, za razliku od većine sugrađana, nisu u stalnoj jurnjavi za dolarom više, s njima se ovdje, u slavnoj Dolini kraljeva, čak da i ugodno pročavrljati. Instinkt im, dakako, govori da ti onako uglađenom, bijelom poput porculanske šalice za čaj omraženog kolonizatora, nešto ponude, prodaju, ali čim to naprave, nasmiju se sami sebi pa zavale na jednu od klupica travnate promenade čijom idiličnom pozornicom klize šarene felucce.
Svake večeri lica su više-manje ista, ali te travanjske subote pred kultnim La Plageom okupilo se nesvakidašnje veliko društvance. Bili su tu i Ragab, i Mustafa zvan Zidane, i Musa, i njegov stariji brat Akila, i Tarik, i Ziyad, i Kareem zvan Francuz - redom junaci bezimene kaldrme West Banka što su djetinjstvo proveli čeznutljivo promatrajući bijesne džipove koji svjetlucave strance vode u obilazak faraonskih grobnica.
Regrutacija
Sanjarili su kako će jednog dana postati netko i nešto, ime koje će ljudi u Luxoru s poštovanjem izgovarati, no otkako su ušli u pubertet, svi su se snovi sveli na jedno - izbjegavanje vojnog roka. Neki su se snašli, Kareema je otac povukao u Pariz gdje je 11 godina živio u bijegu prije no što se kao 30-godišnjak, prestar za regrutaciju, vratio u Egipat.
Mustafi je brat pobjegao na studij u Japan pa je on kao jedini sin u kući izuzet, dok je Akili otac sredio birokratski staž u vojnoj tvornici. Ragab, Musa, Tarik i Ziyad nisu bili te sreće. Prva dvojica golgotu su već odradila, nakon dvije godine vratili su tiši i nekako drugačiji, dok Tarik i Ziyad "najveću životnu bitku" svakog Egipćanina upravo biju.
Triput godišnje kući stižu na dvotjedni dopust i svaki put čini se kao da im je iskra u oku još malo ugasnula. O vojsci i onom što su proživjeli ne vole niti žele pričati, no te večeri, dan prije povratka, Ziyad se slomio. "Ne mogu se vratiti tamo! Poludjet ću", jauknuo je iz mraka. Vatra oko koje smo se okupili slabašno je obasjavala njegovo lice.
Svi su utihnuli, ne želeći mu valjda dati povoda da nastavi, ali, eto, našao sam se tu ja i ne znajući otvorio Pandorinu kutiju. "Zašto? Što se događa tamo", upitao sam naivno. Ziyad je rukama sakrio lice, a Kareem zarolao još malo berberskog hašiša koji nabavlja zajedno s marokanskim tkaninama pa kao najstariji u društvu stao tumačiti.
Svake godine vlada Egipta regrutira stotine tisuća mladića. Zakon je jasan - osobe s fakultetskom diplomom dužne su služiti godinu dana, one srednjoškolskog obrazovanja dvije, a one sa završenom osnovnom školom čak pune tri godine.
I ne bi tu bilo ništa problematično da se velik broj novaka, nakon svega 45 dana osnovne obuke, ne šalje na sjeverni Sinaj, gdje je vojska već cijelo desetljeće zarobljena u krvavom sukobu s radikalnim islamistima, a mediji svakog mjeseca izvještavaju o novim stradanjima regruta.
Iako Amnesty International konstantno upozorava na činjenicu da je pravo na odbijanje vojne službe zajamčeno međunarodnim konvencijama, egipatske vlasti na to samo odmahuju rukom. I što ljudima preostaje? Jako malo. Dva su tradicionalna izlaza - ilegalno napustiti zemlju ili pristati na dvije godine zatvora.
U oba slučaja ročnici se suočavaju s izuzetno oštrim reakcijama. Sudi im se pred vojnim sudovima, poznatim po pristranosti, nakon čega ih se podvrgava i različitim neformalnim oblicima kažnjavanja, poput javnog sramoćenja, mučenja, pa čak i ubojstva.
Ekstremna "rješenja"
Svake godine otkrivaju se novi načini da se prevari sustav, a kreativnost koju internetska generacija iskazuje ne poznaje granice. Dakako, svaka od ovih opcija sa sobom nosi svoju problematiku te često ostavlja trajne posljedice, kako na psihu tako i na tijelo.
"Odnedavno je popularna tzv. Cairo dijeta, ali ne za gubljenje, nego za dobivanje kila. Uglavnom, tko se na regrutiranju pojavi sa 120 kilograma, dobiva časni otpust. Stokilašima je lako, ali onima koji moraju dobiti četrdesetak kilograma to zna biti noćna mora, pogotovo jer od pustog prežderavanja i stresa kasnije nikako ne mogu smršavjeti", tvrdi Kareem.
"Popularna su i ekspresna rješenja. Jedan se lik iz postrojbe zadnji put vratio od kuće bez dva prsta. Kad sam ga pitao što se dogodilo, rekao je da više nije mogao. Jednu noć sjeo je pred kuću, uzeo sjekiru i cap. Sad je slobodan kao ptica i siguran da ga nikad neće pozvati ni kao rezervista", dodaje Ragab.
"Naravno, ima i elegantnijih opcija. Mustafa se nedavno oženio za Kanađanku, jednu našu prijateljicu koja svake godine dolazi tu. Bila je to njena ideja. Ženidba za stranca smatra se nečasnim činom i oni koji to naprave ne mogu pristupiti vojsci sve i da žele. Kakva strašna sudbina", zacereka se Mustafa.
"E pa meni ništa od toga nije uspjelo", tužno će Ziyad. "Ja sam dopao u elitnu borbenu jedinicu koja već godinu dana u pustinji simulira rat. Svakog jutra po pasjoj vrućini pucamo jedni po drugima, a onda popodne s opremom pješačimo desetke kilometara, sve dok i jedan korak možemo napraviti.
Spavamo uvijek na drugom mjestu, tamo gdje se od umora srušimo, onako na pijesku, a vode imamo taman toliko da nas održi na životu. Svakih par dana pošalju vozilo s novim zalihama, ali ono se često zna izgubiti u pustinji. Ponekad smo bili na pola čaše vode u 48 sati. Što bi bilo da se vozilo ne pojavi? Ništa, umrli bismo.
Sjećam se kako su nam jednom rekli da žvačemo neko samoniklo bilje, da bi se kasnije ispostavilo otrovnim. Što je najgore, za ovo sranje nismo plaćeni ni tih pišljivih 35 dolara mjesečno, nego nas još tjeraju da trošimo svoj novac. Svaki put prije povratka kući dovedu nas pred vojnu trgovinu i nema dalje dok ne kupimo sve s polica."
"'Sharq', samo ću vam to reći. Ništa nije kao Sharq", promumlja tiho Ragab, a ostali tiho kimnu glavom. Čuli su već priču stotinama puta. "Kad te pošalju tamo, bolje ti je da si u ratu. U ratu barem primiš metak i gotov si, a u Sharqu umireš malo-pomalo, danima, tjednima, mjesecima i godinama."
Poljoprivredna postrojenja usred pustinje
Kad je 2017. drug Randy Bresnik, jedan od astronauta tadašnje udarne sedmorke Svemirske postaje Mir, snimio fotografiju zelenih krugova usred saharske pustinje pa sve objavio na NASA-inom Twitteru, internet je eksplodirao. I dok su jedni trubili o krunskom dokazu slijetanja svemirskih brodova na zemaljsku kuglu, drugi su brljali o kodiranom pozivu vanzemaljcima da napokon dođu i osvoje ovaj nesretni planet.
Nekoliko dana kasnije u bespućima interneta pojavio se tridesetogodišnji satelitski timelapse pustinje Al Wahat Ad Dakhlah pa su sve sulude teorije pale u vodu, izuzev one o tajnim vojnim pokusima. Ispostavilo se kako je vlada Egipta uistinu u velikoj tajnosti desetljećima gradila jedno od najvećih poljoprivrednih postrojenja svijeta, i to ni više ni manje nego usred ništavila najveće pustinje svijeta.
Sharq El Owainat, taj megalomanski projekt preuređenja 1.5 milijuna hektara pustinjskog tla fosilnom vodom koja se crpi iz takozvanog Nubijskog pješčanog akvifera, ime je koje danas svakog neupućenog Egipćanina ispunjava ponosom. No što je uopće Nubijski pješčani akvifer i odakle voda u dubinama saharske pustinje? Radi se o jednom od najvećih podzemnih vodenih sustava svijeta.
Kišnica koja je milijunima godina padala na području Nubije upijala se u zemlju i prolazila kroz slojeve stijena, formirajući ogromne podzemne rezerve. Prema istraživanju iz 2013., sustav se proteže na površini od 2.2 milijuna četvornih kilometara i sadrži više od 350 tisuća kubnih kilometara vode, što je više od stotinu puta od ukupne količine slatke vode na površini Zemlje.
Nubijski akvifer otkriven je koncem 19. stoljeća, a značajniju upotrebu doživio je gradnjom Velike umjetne rijeke, ultimativnog Gaddafijevog projekta, kojem Libijci tepaju kao osmom svjetskom čudu. "Grand man-made river" zapravo je sustav cijevi dugačak 1600 kilometara, a vodom snabdijeva čak 70 posto libijskih kućanstava.
Baš negdje u isto vrijeme kad je i svečano otvoren 1991. godine, Egipćani su u Al Wahat ad Daklahu počeli svoj projekt budućnosti. Danas Sharq El Owainat broji gotovo tisuću poljoprivrednih krugova promjera 800 metara, a koliko je velika obradiva površina, govori podatak da je na 180 tisuća hektara zasađen samo krumpir.
Parcela je danas toliko da su ih Egipćani počeli prodavati stranim agencijama pa tako saudijski Awqaf posjeduje 48 tisuća, a emiratski Jenaan 50 tisuća hektara, a koliko je cijelo postrojenje efikasno, otkriva i nedavno završena tvornica s kapacitetom od 20 tona polupečenog krumpira na sat.
Kako bi se potaknula daljnja poljoprivredna ulaganja u regiju i jači priljev radnika (pretpostavlja se da samo u tvornici krumpira i Nacionalnoj tvrtki za obnovu trenutno radi preko šest tisuća radnika), odnedavno je pokrenut tjedni let između Kaira i zračne luke Sharq El Owainat
"Sve što možeš pročitati na internetu su sranja i laži. Sharq El Owainat je koncentracijski kamp gdje se novaci već desetljećima u najvećoj tajnosti koriste kao roblje. Žive i rade u neljudskim uvjetima, a da nitko nikada nije napisao ni riječi. Štoviše, u nacionalnim se medijima ovaj projekt konstantno slavi, pa kad me ljudi oduševljeno pitaju da im kažem kako to čudo izgleda, dođe mi da im sve saspem u lice.
Kako ustajemo u četiri sata ujutro i kako nas bude megafonima. Kako se samo uvuku u spavaonicu pa kako odjednom iz mrčine stanu urlikati. Znaš, koliko god se čovjek pokušavao priviknuti, to jednostavno nije moguće Nakon nekog vremena, kad se živci stanje, više ni ne spavaš, samo onako izmrcvaren buljiš u strop i čekaš jutro."
"U pravilu im lažem, u stvarnost ne bi povjerovali. Doručak je uvijek isti, zaleđena leća. Na sredini šatora zapaljena je vatra pa se svi guramo oko nje da pokušamo odlediti tu kašu taman toliko da je možemo pojesti. To je suluda utrka s vremenom, napravljena da je ne možeš dobiti. Ako je ostaviš na vatri taman toliko da bude jestiva, stiže poziv za rad i moraš je ostaviti. Kasnije se više nisam ni trudio. Samo bih jeo komade leda."
"Tu tek počinju problemi. Jednom kad krenemo kopati bunare, iz rupe ne izlazimo do šest popodne. Imamo samo jednu pauzu od pola sata, i to u onoj rupu koju kopamo. Daju nam porciju nekakve nejestive kaše, bez pribora dakako, pa je moramo blatnjavim rukama jesti. Kad se po koncu radnog dana vratimo u kamp, imamo taman toliko vremena da se operemo, pojedemo još malo kaše i pravac u krevet, tjedan za tjednom."
Komarci veliki kao helikopteri
"No koliko god dani po tom užeglom suncu bili nesnosni, noći su još i gore. Komarci su u pustinji veliki kao helikopteri. Ne samo da ne možeš zaspati od zvuka njihovih krila nego, ako te ubode, zvijezde vidiš. Svi spavamo pokriveni dekama preko glava, no bodu i preko njih. Ne možeš se obraniti. Jednom smo čak prokrijumčarili sprej protiv komaraca. Smijurija. Njima ništa ne smeta, to su krvopije kakve svijet ne poznaje.
Meni je još bilo dobro kako je ostalima. Ja sam se od umora jedne noći doslovce onesvijestio i ujutro se nisam probudio na prozivku. Oko pet me probudio general osobno. Mislio sam da sam gotov. Završio sam na 75 dana u zatvoru. Iako je to bila teška kazna, dva i pol mjeseca svjetlost dana nisam vidio, spasio sam se. Družio sam se s čuvarima, riješili su mi cigarete, dobar madrac, tako da je to bio još najbolji dio vojnog roka."
"U pravilu smo dva mjeseca tamo pa 15 dana doma. Iskreno, svaki put kad se ovdje približi dan povratka, krenem plakati, a često dobijem temperaturu i proljev. Što je najgore, taj odlazak i povratak najgori su dijelovi cijele ove priče. Viši časnici konstantno maltretiraju mlade vojnike i još ih pritom uvjeravaju da im zapravo čine dobro, da ih očvršćuju da postanu muškarci, da je to iskustvo koje će im jednog dana spasiti život.
Što rade? Pa, na primjer, kad se istuširam, sredim i spremim za odlazak doma, dođem na kapiju pa me tamo s brijaćim aparatom obriju na ćelu. Kosa upada u robu, lijepi se za kožu, bode, a ne možeš baš ništa. Puno sam ih puta molio da me ne šišaju, da od toga nemaju ništa, da ću se vratiti ošišan, ali ne. I kad ideš i kad se vraćaš, nasilno šišanje. Što je najgore, kući putujem preko 24 sata. Vojnim avionom do Kaira pa onda 10-12 sati autobusom. Da ne govorim da su avioni samo lim, prljavi, smrdljivi kao da stoku prevoze. Pitanje je vremena kad će se koji srušiti..."
"Baš kao onaj balon 2013. tu u Dolini kraljeva", lukavo odigra paralelu Kareem, a svi iznenada utihnu.
"Dajte nemojte se šaliti, znate da ujutro imam let nad Dolinom kraljeva".
"Tko se šali..."
Moj slatki strah bio je nova dama u društvu, neodoljiva do te mjere da su svi s njom smjesta poželjeli koketirati. Izlazeći smjelo iz svog vlastitog mraka, zlurado su stali naizmjenice pripovijedati najsitnije pojedinosti nesreće.
Tragedija s balonom
Ima tome točno deset godina, 26. veljače 2013. godine, nešto poslije šest ujutro, balon na vrući zrak marke UltraMagic N425 elegantno se otisnuo u zrak na oduševljenje dvadeset putnika i jednog člana posade - debeljuškastog pilota Mohameda Youssefa. Let je sam po sebi dobro tekao, a prizori izlaska sunca na dolinom Nila s jedne i faraonske grobnice obasjane zlaćanom svjetlošću s druge strane bili su nevjerojatni.
Nakon pola sata pilot je pokrenuo proceduru slijetanja, a jednom kad su došli do tridesetak metara visine, kako procedura nalaže, spustio je konop kojim je tim na tlu trebao povući lađu na uobičajeno mjesto slijetanja. Prema izjavama svjedoka, međutim, konop je u jednom trenutku zapeo preko cijevi koja plin iz tankova vodi prema plameniku te vrlo brzo pukao.
Plin je smjesta počeo sukljati i vatra je uhvatila pilota koji je u panici, a da si spasi život, napravio kobnu grešku i skočio s desetak metara visine na pustinjski pijesak, tako dajući nagli uzgon balonu. Unatoč tome, sve bi vjerojatno dobro završilo da nekolicina članova tima koji su pridržavali konop nije instinktivno priskočila u pomoć kolegi i pokušala ga ugasiti.
Preostali članovi tima jednostavno nisu imali dovoljno snage da zadrže lađu i ona se na užas putnika katapultirala u zrak. Kad su shvatili da su ostali sami samcati, nekolicina putnika - točnije njih sedam - odlučila je skočiti.Tek jedan od njih preživio je pad, onaj koji je prvi skočio. Za ostale već je bilo prekasno, odnosno previsoko. Kad je balon stigao na 350 metara visine, eksplodirao je ubivši sve one koji su ostali u njemu.
Nijemo slušajući detalje tragedije, doslovce sam se oduzeo od straha, a kad je i posljednji baraba ispričao svoju verziju kobnog leta, bio sam toliko blijed da je i nesretni Ziyad na tren zaboravio svoju sudbinu. Potiho se stao cerekati, a uto su mu se u gromoglasnom smijehu pridružili i ostali.
"U usporedbi s vlastitim strahom, nijedan drugi ne čini se odveć posebnim, zar ne", potapšao me Kareem.