OTKAKO je izbila pandemija koronavirusa, društvenim se mrežama svakodnevno dijele potresna svjedočanstva medicinskih radnika. Sestra Aleixandrea Macias u podužoj je objavi na Facebooku opisala teškoće s kojima se nosi radeći svoj posao, a otkrila je i što je osobito pogađa.
Objasnila je da je najviše progoni zvuk zvonjave mobitela preminulih pacijenata čiji bližnji još nisu saznali za njihovu smrt i žele ih još jednom čuti. U samo 24 sata njena je objava, u kojoj je priznala da se boji da će nakon ovog vjerojatno dobiti PTSP, podijeljena 54 tisuće puta.
"Nikad nisam vidjela ovako nešto, nikad nisam morala skrbiti za nekog tko je tako zdrav, a istovremeno smrtno bolestan. Inače ne radim na intenzivnoj njezi, ali sad moram raditi jer nemamo dovoljno osoblja ni opreme ni ljudi s iskustvom (a tko bi i mogao imati iskustvo za ovu razinu bolesti?). Već dva dana govorim da želim otići kući, ali kolega me svaki put odgovori jer zna koliko bih se kajala da prestanem pomagati. Zato ostajem", napisala je.
U nastavku je otkrila da joj je ovo 11. dan otkako brine za pacijente na intenzivnoj njezi i opisala koliko joj teško pada rad sa smrtno bolesnim pacijentima.
"Brinem za njih do trenutka njihove smrti. Nitko još nije otišao s našeg odjela osim u mrtvačkoj vreći. Borim se da shvatim kakve svrhe ima što sam ovdje. Svakodnevno nam dolaze ljudi s teškim respiratornim problemima i jako prestrašeni. Objašnjavam im što covid čini tijelu i koji su rizici intubacije. Slušam njihove posljednje pozive članovima obitelji. Ako ičemu služi moj boravak ovdje, onda je to činjenica da sam im pomogla da provedu posljednje trenutke sa svojim najbližima. Kad umru, njihove stvari su još tu. Mobiteli im zvone. Najgore je kad čujem kako nekom od preminulih zvoni mobitel i znam da ih netko zove moleći se da mu se još samo jednom jave", piše Aleixandrea.
Dodala je da se ovdje ne radi samo o starim ljudima.
"Mladi su, mnogi bez ikakvih medicinskih problema. Fizički jaki ljudi koji su radili po par poslova dok im covid nije počeo uništavati tijelo. Ovaj virus ubija. U jednom trenu to samo postane trud da ih što duže održavamo napola živima. Nekad se čini da su naši napori uzaludni, ali trudimo se jer znamo da bismo htjeli da to netko čini za nas. Kao medicinska sestra, vidjela sam stotine ljudi kako umiru, ali obično su okruženi članovima obitelji i mogu se oprostiti. S covidom nije tako, ovaj put nema oproštaja. Ne mogu vam opisati koliko to boli, koliko je stvarno i koliko se bojim da će se to dogoditi i meni. Ne mogu vas ni na što natjerati, ali molim vas da slušate liječnike i shvatite ovo ozbiljno. Srce me boli zbog obitelji koje su nekog prerano izgubile, zbog onih koji su bolesni i u strahu i zbog svih nas koji ćemo ovo preživjeti, ali ćemo sigurno dobiti neku vrstu PTSP-a kad sve ovo završi", zaključila je.