Foto: Halo u poverenju
NA DANAŠNJI je dan prije 30 godina nakon nakon duge i teške bolesti preminuo kultni pjevač Atomskog skloništa Sergio Blažić Đoser. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam njegovu priču.
Listopad 1983: Sergio ima 31 godinu. Živi u Puli.
Slobodan je, nema čak ni stalnu djevojku. Ne želi brak kakav ima većina ljudi. Hoće zajednički život s pravom osobom, želi obitelj , ali ne i potpis pred matičarem, jer se tada sve mijenja između dvije osobe koje se vole.
Voli djecu i nada se da će ih imati jednog dana u tom "slobodnom braku". Stanuje s majkom i veoma joj je privržen. Posvetila mu je cijeli svoj život.
Još dvije osobe jako mnogo voli: svoju baku i prababu. Posebno se ponosi svojom prababom koja ima 92 godine a izgleda i ponaša se kao pravi drugarčina.
Roditelji su mu se razveli prije 26 godina i od tada mu otac živi u Francuskoj. Tako je Sergio još kao klinac imao priliku putovati u inozemstvo i posjetiti razne zemlje širom svijeta, upoznati razne ljude, razne predjele i običaje.
Imao je priliku družiti se i s mnogim poznatim ličnostima i vidjeti da su oni u privatnom životu sasvim obični. Zavolio je muziku i "opismenio se". Prije nekoliko godina počinje pjevati u "Atomskom skloništu". Svi znate veoma uspješno.
Na sceni Sergio uglavnom sjedi, ne pokreće se, ne skače, ne zove publiku svojim kretnjama, ali i te kako, uz pomoć ostalih "Atomaca", uspijeva da digne temperaturu i do točke ključanja.
Sergio sjedi jer ima problema s lijevom nogom, točnije kukom. Neki to znaju, drugi nisu sigurni, načuli su tek o tom njegovom hendikepu, a treći pričaju da je to samo "maska". Sergiov imidž.
Što je prava istina?
Godine 1971. Sergio je doživio tešku automobilsku nesreću u kojoj mu je noga veoma ozbiljno povrijeđena. Međutim, liječnici nisu na vrijeme primijetili da mu je tom prilikom veoma oštećena hrskavica u zglobu lijevog kuka. Vremenom je počela da se suši...
Godina 1978. donosi prve ozbiljnije bolove. Hod postaje sve teži. Na sceni uglavnom sjedi. Van scene sve češće počinje da koristi štap.
Ali, Sergio se ne predaje.
I dalje obavlja sve poslove, ničim ne pokazuje svoj hendikep, ne podnosi sažaljenja. Samo to ne. Prilikom posjeta Americi, gdje "Atomci" sve češće borave, započinje s liječenjem, u Kliničkom centru u Ljubljani također.
Po savjetu doktora podvrgava se veoma ozbiljnoj kuri mršavljenja. Za kratko vrijeme skida čak 24 kilograma. Mora, jer mu težina još više otežava položaj lijevog kuka. Liječnici mu predlažu odmor, planiraju i operaciju za koju su prognoze veoma optimističke...
Je li vas ikada Atomsko sklonište razočaralo?
Sergio živi i radi kao da nema ama baš nikakvih problema, kao da su mu obje noge zdrave. Publika ga s oduševljenjem prihvaća.
Ističe da nikada ni na jednom koncertu nije doživio bilo kakvu neugodnost. To mu ulijeva još veći optimizam.
Mnogo je onih koji mu svakodnevno pišu predivna pisma. Sergio pročita svako pismo svojih obožavatelja, skuplja ih i čuva u jednom velikom starinskom sanduku. On sve pamti, svako pismo, svaki telefonski poziv, svako poznanstvo.
On je divan drug koga poštuju sve njegove kolege.
Jednom prilikom kada se teško kretao zamolio me je da na jednom prijemu priđem Zdravku Čoliću i uručim mu pozdrave. Istog trenutka Zdravko je ostavio svoje društvo i prišao Sergiu s kojim je proveo čitavu večer.
Bilo bi suvišno da komentiramo Sergiovu ličnost. To prepuštamo vama, dragi čitaoci, a da bi vas potakli na razmišljanje evo njegovog odgovora na pitanje što je za njega ljubav:
"Ruka u ruci, ruka na stvari, stvar u stvari".
Prvo dobro razmislite pa onda pokušajte da odgonetnete...
Sergio je postavio i jedno pitanje svim obožavaocima i čitaocima:
"Je li vas ikada Atomsko sklonište razočaralo?"
Mislimo da za odgovor ne treba previše razmišljanja...
Serđa znam već nekoliko godina i, vjerujte mi, za to vrijeme se nije ni malo promijenio. Ostao je isti bez obzira na uspeh i osobnu tragediju - jednostavan, ni malo uobražen, spreman da svakog sasluša, popriča sa svima i ono, što je najvažnije - optimizam ga nikada ne napušta.
Toliko o Serđu.
Nadam se da sam uspjela da vam ga bar donekle približim. Ako čujete neku drugu priču, ne vjerujte u nju, jer drugačija ne postoji.
Napisala: Tanja Vukčević (Halo u poverenju, 1983.)