IAKO Michael Moore tvrdi suprotno, budući povjesničari će Bushu ipak pronaći neka pozitivna dostignuća. Jedno od njih se zbilo na samom početku mandata trenutnog američkog predsjednika, i predstavlja predmet filma "Pukotina" Billyja Raya koji se odnedavno može naći u našim videotekama.
Početak ovog ostvarenja se sastoji od dokumentarne snimke, odnosno konferencije za tisak na kojoj tadašnji ministar pravde John Ashcroft (inače raspjevani junak "Fahrenheita 911") u veljači 2001. godine slavodobitno objavljuje trijumf američkih službi sigurnosti. Radnja se potom premješta nekoliko mjeseci ranije u doba kada mladi službenik FBI Eric O'Neill (Philippe), osuđen na dosadne poslove praćenja, sanjari o tome da postane specijalni agent te elitne policijske agencije. Prilika za promaknuće je naizgled rutinska misija u kojoj je poslan kao tehnička ispomoć Robertu Hanssenu (Cooper), višem agentu FBI zaduženom za čuvanje najpovjerljivijih informacija. O'Neill zapravo treba špijunirati Hanssena za koga unutarnja kontrola FBI vjeruje da je seksualno nastran. Mladić s vremenom uspije osvojiti povjerenje svog pretpostavljenog, a zauzvrat postane duboko impresioniran njegovom predanošću poslu, obitelji, katoličkoj vjeri i organizaciji "Opus Dei". Kada svojim nalogodavcima priopći da nije vidio nikakve dokaze o nekakvom tajnom dvostrukom životu, doživljava šok – Hanssen nije pod istragom zbog nastranosti, nego zbog toga što je godinama "otkucavao" najveće državne tajne sovjetskim, a kasnije ruskim obavještajnim službama.
Holivudski scenarist Billy Ray je u svom redateljskom debiju "Lažljivi Glass" iz 2003. godine pokazao kako zna od naizgled prozaičnih i banalnih istinitih priča napraviti uzbudljive filmove. Ovdje mu, to, međutim, nije uspjelo. Isto kao što je pokazao De Niro u "Dobrom pastiru", autentičan prikaz svijeta špijunaže bi gledatelja izložio prevelikoj dozi banalnosti, jednoličnih, nezanimljivih i dosadnih likova da bi se od toga mogao napraviti uistinu upečatljiv film. Za tako nešto je potrebno imati talent Johna Le Carrea, a Ray i dvojica njegovih koscenarista to nisu pokazali.
Dodatni problem filma je činjenica da se fokusirao isključivo na samu akciju hvatanja, te se zbivanja prate isključivo iz O'Neillovog kuta. Zbog toga je ostalo neodgovoreno pitanje što je motiviralo Hanssena, a gotovo potpuno su izostali mnogi živopisni (a u dokumentarnim i drugim filmovima eksplicitno navedeni) detalji iz Hanssenove biografije koji ukazuju da je uistinu vodio dvostruki život.
Zbog svega toga je Rayu od male koristi na papiru prilično impresivna glumačka ekipa. Jedini je izuzetak veteran Chris Cooper, ali u društvu uobičajeno hladnog i bezličnog Philippea nije teško izgledati kao "oskarovac". Međutim, loša karakterizacija filma je i u slučaju Coopera ostavila dojam o neispunjenom potencijalu.
Jedan od problema filma nastojanje da se priča na silu pokuša progurati kroz ideološko-političke dogme današnjeg Hollywooda. Hanssen je prikazan kao oličenje svega što predstavlja zlo u današnjoj Americi – bijelac, vjerski fanatik, homofob i – što je holivudske liberale magnum crimen – koristi svaku priliku da blati lik i djelo Billa Clintona. Međutim, poanta cijele priče je da je sustav, na čijem je čelu bio konzervativni Ashcroft, na kraju ipak funkcionirao. Stvarni svijet se u "Pukotini", kao i u mnogo drugih slučajeva, pokazao previše kompliciranim za dogmatsku jednostavnost i nedostatak suptilnosti današnjeg Hollywooda.
uloge: Ryan Philippe, Chris Cooper, Laura Linney, Caroline Dhavermas, Gary Cole, Dennis Haysberth, Kathleen Quinlan
režija: Billy Ray
proizvodnja: Universal, SAD, 2007.
trajanje: 110 '
OCJENA: 4/10
Dragan Antulov