Foto: Index
NEPROCJENJIVO je probuditi se 2016. i doznati da je Drugi svjetski rat tek nedavno završio. Rane su još uvijek svježe.
Razumljivo.
Prerano je.
Prošlo je tek nešto više od 70 godina.
I dok neke pjesme potiču na ples, druge na plač, sjetu ili promišljanje o bitku, Kekinova je akustična minijatura u kojoj bira stranu potakla mase da se nekom uvrnutom vrstom nehipnotičke regresije vrate u živote svojih predaka i prožive tu davnu 1945. kada se svijetom prolomila vijest o kapitulaciji Njemačke.
Zvuči glupo, ali zaista ne postoji drugi razlog zašto biste toliko emotivno reagirali na Kekinov tekst. Nije da se dogodilo jučer, nije da se dogodilo vama, a ni Kekin nije mega-utjecajan povjesničar čiji će jednominutni osvrt na "četrespetu" preko noći promijeniti sadržaj udžbenika. On je samo panker koji je s "mašinom koja ubija fašiste" odlučio obračunati se s određenim problemima našeg društva.
Neki će reći da je ovo dokaz da punk nije mrtav, a drugi da se i deda iz Drugog svjetskog rata još uvijek prilično dobro drži.
Đubrivom na Pivo
"Moj je tata jači od tvog" zvuči infantilno, a "moj je deda slavio, a tvoj je kapitulirao" uvjerljivo gore. No, čini se da je to bilo dovoljno da mnoge potakne da se uznemireno obrecnu na ovog "Jugoslavena-provokatora" i odbruse mu da su njegovi možda pobijedili 1945., ali i da su izgubili 50 godina kasnije.
Primjerice, Toni Aničić iz Đubriva jedan je od prvih koji su udarili na Kekina protu-pjesmom, ali dok neki u njegovim stihovima prepoznaju desničarenje i šovinizam, ne smijemo zaboraviti da je ovo prije svega prikupljanje lajkova i očito jedini način da Đubrivo dogura do mainstream medija.
Ne radi se tu o njegovoj želji da se kroz stihove obračuna s neistomišljenikom već starom dobrom iskorištavanju trenutka. Ovo je čitana vijest i netko će ga napokon nazvati, pitati ga kako je, ljuti li ga što i pružiti mu priliku da nakratko izađe i nadraste okvire vlastitog Facebook profila.
Kad oduševiš Bujanca, znaš da si uspio
I naravno da će Velimir Bujanec upravo u njemu prepoznati svog idućeg gosta jer da biste se pojavili u njegovoj emisiji više ne trebate biti ni mržnjom zadojeni redikul koji otvoreno propagira fašizma niti konzervativni političar koji se od ovog prethodnog razlikuje samo po izjavama koje fašizam indirektno impliciraju.
Dovoljno je napisati pjesmicu u kojoj će Buja prepoznati natruhe vlastitog svjetonazora.
Napisali ste bezobrazni grafit? Ispričali neki vic o Srbima? Načrčkali stilizirano "U" na bilježnici iz matematike? Dođite da porazgovaramo o tome zašto bi svi neistomišljenici istog trena trebali zapaliti za Zaječar.
Da stvar bude gora, Aničić bi, barem što se ovog ispada tiče, bio idealan gost za Bujančev trolaški cirkus. No, u zemlji cirkusa, frontmen Đubriva raspolaže s dovoljno zdravog razuma pa ne želi da ga se povezuje s emisijom koju vodi ovaj djelitelj kokaina i šajkača. U isto vrijeme, ministar vanjskih poslova, Zlatko Hasanbegović i Tomislav Karamarko ne vide ništa sporno u tome da se pojave u emisiji čovjeka koji očito ne propušta priliku da se slika sa svakim fašističkim simbolom na koji naiđe.
Imaš mačku koja izgleda k'o Hitler? Bujanec će s njom opaliti selfie.
Što slušaš? Lijevo!
Ono što je očito jest da bismo uz žanrove kao što su jazz, rock, blues, EDM ili hip-hop, u hrvatske CD shopove (i online trgovine) napokon trebali uvesti i podjelu na lijevu i desnu glazbu da jednom zauvijek stanemo na kraj ovoj glazbeno-ideološkoj nedoumici i da drugi puta ne ostanemo u tako velikom šoku kad doznamo da Kekin i Hasanbegović ne dijele svjetonazore.
Takav bi potez bio logičan i normalan. U Hrvatskoj. 2016.
Na stranu popratni sadržaj svakog javnog istupanja protiv određene skupine (uvrede, prozivanja i prazne prijetnje), Kekinov produkcijski skromni video jedan je od "najpankerskijih" poteza u njegovoj karijeri i očito je urodio plodom jer pobudio je reakciju i potaknuo raspravu.
A budući da smo u Hrvatskoj, radi se o prežvakanoj temi koja nas zaista predugo zabavlja. No, pokušajte se prisjetiti posljednjeg lijevo orijentiranog glazbenika koji je rekao nešto što je pokazivalo barem simptome subverzivnosti.
Teško da će vam to poći za rukom jer radi se o sceni koju većinski čine impotentni bukači koji s istomišljenicima komuniciraju jezikom praznih fraza, a ovi ih zauzvrat tapšaju po leđima i govore im da su "pokazali kako se to radi" jer ping-ponganje prežvakanim i naučenim frazetinama njihov je omiljeni hobi koji često vole nazivati "angažmanom" ili "stavom". S tim da su reakcije istomišljenika vrlo često jedine reakcije na njihov agit-pop.
Čini se da je Kekinu pošlo za rukom otići korak dalje i dirnuti i one kojima je pjesma upućena.
Vuci, vile i unuci
Govoriti o nekoj pretjeranoj hrabrosti nema smisla jer značajno objaviti da ne pripadate skupini kojoj nikada niste pripadali u načelu i nije posebno šokantan potez. No, to očito nije bila poanta pjesme.
Isto tako, nije da će Hladno pivo ovim potezom izgubiti publiku jer oni koji su ih slušali vjerojatno dijele ili su barem svjesni Kekinovih antifa stavova, a velika većina onih koji su ga se javno odrekli izjavivši "više ih nikad neću slušati", zapravo žele reći "nikada više neću slušati onu pjesmu iz reklame za Ožujsko". Jer ta je jedina koju znaju.
Promašeno je uopće govoriti o hrabrosti jer najjači adut ove pjesme ionako nije hrabrost već jasnoća poruke koja je doprla i do potpunih budala i dala savršene obrise balkanske shizofrenije.
I naravno da je ova podjela na "naše" i "vaše" mnoge razljutila, ali realno, oduvijek su postojale dvije Hrvatske.
Prvoj su ovakve stvari okidači, nešto na što će reagirati burno i emocionalno i u njima će u tom trenutku uzavreti krv djedova, probuditi se snaga predaka, ostaci tradicije, Duh sa sjekirom, Sive lubanje sila i sve ostale plemenske gluposti u koje ih je netko uspio uvjeriti.
Ona druga Hrvatska zarađuje dovoljno i ne pada im na pamet proživljavati '45. i ozbiljnije se baviti ovakvim budalaštinama. Njima će ova pjesma biti dobra ili loša, pogođena ili promašena, preduga ili prekratka, ali na kraju dana ipak samo pjesma.
Mirno će nastaviti kretati se naprijed, a ovi prvi će i 2045. slaviti stogodišnjicu završetka rata koji i dalje vode i iz kojeg neprestano izlaze kao luzeri.