ELEMENTAL, jedan od najdugovječnijih domaćih bendova, uskoro obilježava 25 godina karijere velikim koncertom na zagrebačkoj Šalati. Tim povodom razgovarali smo s pjevačicom Mirelom Priselac Remi, kako o glazbi tako i o njenoj književnosti, ali i o (nevjerojatnoj) činjenici da se ovih dana našla u fokusu javnosti zbog - kratkih hlača.
Ovih dana našla si se na naslovnicama tabloida (što je poprilično neobično za tebe), i to zbog - nogu. Koja ti je bila prva pomisao kad si vidjela napise o nekakvoj "neprikladnosti" kratkih hlača 2023. godine?
Šlagiralo me. Buljila sam u mobitel i nisam mogla doći k sebi. Iz nekoliko razloga: to mi definitivno nije prvi put da sam gostovala na HTV-u u kratkim hlačama i najlonkama, štoviše, mislim da mi je to nenamjerni dress code za HTV (2022. sam u istoj emisiji gostovala u kratkim hlačama i najlonkama – mea culpa, moj modni "krimen", no tada me nitko nizašto nije prozvao).
Drugi razlog mog iznenađenja je činjenica da u 2023. vodimo raspravu o prikladnosti nečijeg odjevnog odabira, uz napomenu da sam osoba koja se bavi showbusinessom, gdje dress code ne postoji. Za razliku od liječnice koja svoj posao obavlja u kuti jer tako nalažu sanitarni uzusi, moj posao i javni istupi ne zahtijevaju od mene prigodno odijelo.
Treći detalj koji mi je zapeo za oko je činjenica da je dovoljna jedna "moralna vertikala" u komentaru TV emisije koja onda pokreće salvu članaka, što me navelo da razmislim što je to što nas kao misleća bića zanima i "pali". 25 godina govorim o ženskim pravima, ljudskim pravima, pjevam o tome, stajem u obranu slabijih i nezaštićenih, ali sve je to mala maca za temu mojih nogu u najlonkama. Eto.
Što bi poručila djevojčicama koje su ovih dana možda ostale zbunjene komentarima o tome da su kratke hlače na ženi "neprikladne"? Misliš li da je svijet danas ljepše mjesto za žene ili ti se čini da se neke stvari ipak nisu promijenile? Možda se danas samo drugačije zovu...
Poručila bih im da im to sve kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe, što vjerujem da je i bio slučaj. Prevelika je brojka minulih godina na kalendaru da bismo dopuštale ikome da nam "kroji haljine" osim nas samih.
Danas kada imamo ženska prava, zakone koji nas brane i zdrav razum, ali i vojsku pametnih, osviještenih muškaraca koji s nama biju bitku za našu - ljudsku stvar, tradicionalistima više nije baš tako lako da nas zagluše svojim bukačima.
"Uvijek i vazda slobodne da budu ono što jesu, gdje god kročile", poručila si kasnije dušobrižnicima. Čini mi se da je to moto kojim se općenito vodiš kroz život, jesam li u pravu? Kako se inače nosiš s kritikama javnosti?
Jesi, u pravu si, ove riječi nisu daleko od deviza uz koje živim. Tko god jasno kaže što misli, poziva i drugu stranu da se oglasi. Decidiran stav i izjave uvijek pozivaju reakciju. I zato ih ja i očekujem i pozdravljam. U krajnjem slučaju, sama sam odabrala biti angažirana umjetnica, čiji rad i djelovanje moraju izazvati reakciju. Da pišem samo lirske pjesme, vjerujem da angažirane reakcije s druge strane ograde ne bi ni bilo. Volim i ja da volim, ali volim i da mislim.
A kad smo kod kritika javnosti, jesi li pratila situaciju s Prljom iz Leta 3 i izjavom oko juniora Hajduka zbog koje se na kraju morao ispričati? Smatraš li da se danas ljudi prečesto moraju ispričavati za svoje stavove, mišljenja, šale...? Kako se snalaziš u tom svijetu?
Ja kritiziram politiku, nepravdu i ono što ne valja u našem svijetu te tražim i zahtijevam da se to promijeni. Zato me još nije dohvatio "cancel culture". Još. Ne kažem da neće. Ne bavim se nogometom, poznajem samo osnovna pravila igre.
Više volim košarku, još odmalena. Zato sam morala malo guglati što je to bilo s Prljom. A čuj, ovdje kod nas ljudi vrlo strastveno prate nogomet, a kad je strast u pitanju, dovoljna je i mala iskra da pokrene požar.
Da se okrenemo na posao, u lipnju velikim koncertom obilježavate 25 godina karijere. Kad gledaš unatrag, koji period ti je bio najteži, a koji najdraži? Kad bi uspoređivala svoje početke i stanje na sceni danas - čini li ti se da napretka ima?
Tijekom 25 godina nailazili smo zaista na ogromne izazove i uspjehe. Uvijek podsjećam da smo mi došli iz jednog vrlo supkulturnog žanra i uspjeli osvojiti top ljestvice i srca ljudi koji inače ne slušaju rap. No nikada me nisu zabrinjavali naši komercijalni uspjesi ili padovi jer sam svjesna da oni ne ovise samo o pjesmi nego i o pogođenom trenutku, zeitgeistu i nekoj neobjašnjivoj kemiji. Više od svega uvijek sam brinula o našim međuljudskim usponima i padovima u bendu jer znam da dobre pjesme ili albuma nema bez dobrog, prijateljskog odnosa u bendu.
Mi smo bend bez šefa ili šefice, sve odlučujemo i stvaramo zajedno. Ja se nikada nisam isticala kao frontwoman, to su uvijek mediji radili. I uvijek mi je bilo bitno da se glas svakog od nas u bendu jednako čuje dok stvaramo pjesme i donosimo odluke koje utječu na svih nas sedam/osam.
Što se tiče stanja na sceni, svako vrijeme ima svoje muzičke "junake". Bitno je samo da ne zaglaviš u prošlosti, u nekom svom samoprozvanom "zlatnom dobu", i ne spavaš na lovorikama, nego da uvijek iznova izazivaš sebe da budeš što bolji kreativac.
Misliš li da je mladim glazbenicima danas teže ili lakše uspjeti? Da danas krećeš, misliš li da bi tvoj put bio isti? Koje domaće mlade glazbenike slušaš privatno?
Super su mi mladi reperi/reperice i treperi/treperice jer mi se sviđa kako je žanr promijenio lice i dao glas novoj generaciji. Privatno najviše slušam indie zvuk, od rocka, eksperimentale do popa, ali više strane nego domaće izvođače. Od domaćih mi je sjajan Adam Semijalac, mislim da je apsolutni genij.
Gledala sam jedan njegov nastup u Kuli Lotrščak davnih dana i omađijao me. Mak Murtić i njegova ekipa što god taknu, pretvore u zlato jer su neprikosnoveni talenti. Toni Starešinić također. Ivana Picek, Dino Santaleza, Mary May, Mark Mrakovčić, Porto Morto, Abop... Drago mi je što imam takve talentirane suvremenike.
Danas je mladima apsolutno isto teško uspjeti kao i nama kad smo kretali, s razlikom da se oni danas moraju "nadmetati" s tisuću i jednom internetskom senzacijom, dok smo se mi hvatali u koštac s diskografima, radijima i drugim bendovima iz undergrounda.
Najdraža pjesma s Elementalom ti je...?
Ona nova s devetog albuma koju tek trebamo napraviti.
Izdala si i zbirku pjesama. Možeš li nam izdvojiti neki stih iz nje koji ti je posebno drag? Zašto baš taj?
"Najmanje od svega znam o ljubavi, zato je valjda vječno tražim", stih iz pjesme Autobiografija, govori dosta o meni. Pritom ne mislim samo na romantičnu ljubav nego na sva njezina lica koja sam do sada opipala u mraku. Sve što radim pokreće to traženje za ushitom trenutka sreće, bilo to pisanje angažiranih pjesama, odgoj djeteta ili kratke hlačice koje nosim.
Što fanovi mogu očekivati od koncerta na Šalati? Stari Elemental, novi Elemental, svih era pomalo...?
Za 25 godina ne možemo poslužiti samo najnovije pjesme, nego najbolje, prema odabiru publike, ali malo i benda koji ih je stvarao. Zato se nadam da ćemo napraviti dobro balansiran koncert koji će nas prohodati kroz svih 25 godina, sa svime što su nam one donijele. I jebeno usviran bend koji kao švicarski mehanizam kuca s publikom.