Roko Ukić: Ne želim da ljudi misle da je ovo neka šala. Ne, meni je ovo jako ozbiljno

S ROKOM UKIĆEM napravio sam puno intervjua. Tema je uvijek bila košarka. Ovaj put razlog zbog kojeg sam razgovarao s jednim od najboljih hrvatskih košarkaša u posljednjih 20 godina sasvim je druge prirode. I dok je igrao u NBA ligi i dok je nastupao za najbolje europske klubove, Ukić je svaki slobodan trenutak koristio kako bi uživao u svojoj prvoj dječačkoj ljubavi - muzici. I to onoj žestokoj. 

Otac Zoran je bio bubnjar slavne Daleke obale, a Roko je, kako nam je priznao, prije naučio svirati očev instrument nego igrati sport koji ga je proslavio. U smiraj karijere, kad se vratio u matični KK Split, Ukić se priključio rock bendu Stereotrip, koji čine Marko Petrović na vokalu i basu, Ante Madunić na gitari, Antonio Vuletić na klavijaturama i Roko na bubnjevima. 

Stereotrip je prošle godine izbacio prvi album, Mimo svijeta, a ovih dana u javnost je pušten spot za pjesmu Smicalica, koji je najavni singl za drugi album koji bi trebao biti vani iduće godine. Povodom toga razgovarali smo s aktualnim trenerom kadeta KK Splita te povremenim i sjajnim stručnim sukomentatorom na Areni. U opširnom intervju pričali smo isključivo o glazbi bez da smo se ijednom dotakli kraljice igara.

Spot kojim najavljujete drugi album zove se Smicalica. Što je Smicalica?

Dobro pitanje. S obzirom na to da nisam autor teksta, ne bih znao što točno znači. Ali, naši se tekstovi generalno mogu protumačiti na više načina, pa svatko može pronaći drugačiji odgovor. Onaj koji mu paše u datom trenutku. To je bila Markova ideja, ali rekao bih da se slaže sa svim tekstovima na ovom albumu. Po meni je Smicalica sve ono što napraviš kad te u životu ne ide, da napraviš neki zajeb, neku smicalicu da otkloniš tmurne dane i sve prebaciš na pozitivu. To je neko moje tumačenje.

Kad smo već kod tumačenja imena, što znači ime vašeg benda Stereotrip?

Također Markova ideja. Stereotrip je sve ono što nije stereotip. U početku su nam miješali ta dva imena, pa nam je to išlo na živce. Stereo, zvuk, nismo prvi koji smo tu riječ upotrijebili za ime pjesme ili benda, a trip je riječ koja opisuje neko posebno stanje uma. Kad odlutaš, odletiš. I s obzirom na zvuk koji mi nudimo, to nam je zvučalo kao dobra ideja. 

I spot za Smicalicu i spotovi za ostale pjesme poput U omči vremena ili Suze, krv i znoj fantastično su producirani i snimljeni. Posebno za hrvatske prilike. Ovo izgleda jako dobro.

Trudimo se da nam svaki spot bude dobar. Tri spota nam je radio Dinko Čvorić Doringo, etablirano ime na sceni, koji je surađivao s tko zna koliko bendova. Dakle, riječ je o čovjeku koji je u punom smislu te riječi ispekao zanat. Zaslužan je i za zadnji spot i mogu reći da su svi koji su ga vidjeli dali dobre kritike.

Spot za pjesmu Oslobodi me radio je naš prijatelj iz Splita Marino Vrca, koji svira u bendu La Volpe. Na usluzi je čitavoj mlađoj splitskoj alternativnoj sceni, pa tako pomaže bendovima kao što su Zo, Djigibaoo, Splitters... Ima nas četiri ili pet takvih bendova, koji sviramo, po meni, jako dobru muziku, a prolazimo ispod radara.

Marino čitavoj toj sceni radi spotove. Njih dvojica nam rade spotove. Polažemo jako pažnje na vizual, da izgleda ozbiljno, pa čak, ako treba, napravit ćemo i koji sport manje, ali da taj koji izađe izgleda ozbiljno. 

Sad kad si spomenuo aktualnu splitsku scenu, u posljednje je vrijeme prisutan narativ kako se Split  "poseljačio", kako su "narodnjaci u svim strukturama" i kako su "narodnjaci preuzeli stvar". Ipak, prema onome što vidim ili čujem, mogu priznati da je buknula nova i prilično dobra splitska alternativna scena. Ne samo u glazbi nego i u ostalim granama umjetnosti. Književnost, strip, teatar, glazba, stand-up... Slažeš li se?

Apsolutno. Ima nas. I svi ti mladi ljudi imaju svoju publiku, što mi je posebno drago. Tu su i dalje neki "veterani" kao što je bend Dioniz i predvodnik čitave scene bend M.O.R.T.. Istina, oni su iz Sinja, ali gravitiraju prema Splitu. Postoji ta jedna ekipa ljudi koji se žele baviti autorskom muzikom, muzikom koja ima svoj potpis, ali, kako si rekao, većina nas je i dalje čista alternativa, nevidljivi smo i fali netko da se probije na mainstream i otvori put svima ostalima.

Poput TBF-a koji je to napravio s epohalnim Ping Pongom 1997.?

Upravo tako. I tada je scena bila jaka, ali su oni prvi napravili iskorak i probili se na nacionalnu i regionalnu scenu. Međutim, rekao bih da je to vrijeme s ovim sad jako teško uspoređivat. Raditi autorsku glazbu 2024. i 1997. su totalno dvije različite stvari. Međutim, neovisno o trendovima i posve drugačijem vremenu, nema šanse ako nešto kvalitetno izađe, da neće naći svoj put prema publici koja će to znati prepoznati. 

Znam da si na ovo pitanje tko zna koliko puta morao odgovarati, ali kako je ovo tvoj prvi intervju ovog tipa za Index, moramo i to pitati. Otac ti je bio bubnjar Daleke obale. Je li njegov utjecaj bio okidač za ljubav prema muzici i baš tom instrumentu?

Bubnjeve sviram otkako znam za sebe. Svirao sam ih prije nego što sam počeo igrati košarku. Nekako je to uvijek u meni ostalo. Profesionalni sport nosi nešto svoje i nemoguće se glazbom ozbiljnije baviti dok živiš takav život. Možeš kao hobi, ali ništa više od toga. Pred kraj karijere, posebice tijekom zadnje godine u Splitu, ozbiljnije sam se uhvatio sviranja.

Naravno da s ocem puno pričam o glazbi, o tome što radimo, što slušamo. Ako je on razlog zbog čega se sad bavim muzikom, onda bi taj razlog morali tražiti kad sam imao pet ili šest godina. Ne sada. Danas sam ozbiljno u tome, mislim da znam svirati, ali da, činjenica da sam na bubnjevima je sigurno povezana s mojim odgojem. 

Tko je bolji bubnjar, Zoran Ukić ili Roko Ukić?

Muziku je nemoguće mjeriti na isti način kao i sport. Sport je egzaktan. U sportu je bolji onaj tko je brže preplivao ili pretrčao neku dionicu. Bolji je onaj tko je zabio više golova ili koševa. Muzika, kao i svaka umjetnost, totalno je nešto drugačije i po meni je glupo raditi bilo kakve gradacije kad je glazba u pitanju.

Kako izmjeriti tko je bolji bubnjar, gitarist, redatelj, glumac ili slikar? U umjetnosti je sve stvar ukusa i afiniteta. Muziku uglavnom determinira publika i za mene su najbolji bubnjari oni koji sviraju u vrhunskim autorskim bendovima i da su ti bendovi uspješni. S obzirom na uspjeh Daleke obale i kult koji taj bend i danas ima među publikom, nemoguće je da se mjerim s ocem.

E sad, kad pričamo o skillsima, moj skill je solidan i bez srama mogu stati na bilo koju binu i svirati bilo koju stvar. No, glupo mi je uspoređivati ono što je moj otac napravio s onim što ja radim.

Ja sam mlađi, sigurno mogu neke stvari napraviti brže, atraktivnije, ali kad znamo što je on u glazbi ostvario, bedasto mi je uopće sebe stavljati u bilo kakvu usporedbu. Premda on sebe tako ne doživljava, ne samo on, nego cijela Daleka obala... Ti ljudi su legende i to je činjenica. 

Stereotrip je rock bend, tu nema spora, ali svirate dosta neobičnu glazbu. Možeš li podžanrovski odrediti što točno svirate?

Svaka pjesma nosi nešto svoje. Recimo Smicalica, ritam je u bluesu, a ima metal rif. Za mene je to sve rock. Puno toga kombiniramo, miješamo, ubacujemo. Koristimo dosta funka, metala, čak i punka. Zato mi je to teško strpati sve u jednu ladicu, pa ostanimo radije pri tome da je ovo rock. 

Više si puta spomenuo Marka kao frontmena. Koliko ti sudjeluješ u stvaranju pjesama?

Marko donese kostur pjesme, onda se mi ostali na to naslonimo ritmički. Sve su nam pjesme nastale u garaži, sve pjesme su naše, nismo i niti ćemo ništa uzeti od bilo koga. Nekad na koncertima odsviramo neki cover, ali vrlo rijetko. Želimo biti autorski bend. U kreativnom procesu sudjelujem aktivno, posebice što se tiče mog instrumenta.

Stihovi?

Tu minimalno. U ova prva dva albuma gotovo ništa. Marko je donio svih 21 pjesmu. Prvi album je imao 11 pjesama, drugi deset. Sve su njegove. Prvi album je izašao prije godinu dana i zvao se Mimo svijeta. Sad će izaći drugi.

Kod prvog albuma ja sam još igrao, nisam baš sudjelovao preaktivno u samoj promociji, a sve su to pjesme koje su se "kuhale" deset i više godina i morali smo ga izbaciti. Ovaj drugi album, čiji je Smicalica prvi singl, bit će malo ozbiljniji i sam pristup bit će prilično drugačiji nego što je bio na prvom. Namjera nam je doći do više ušiju.

Ima li drugi album ime?

Još nemamo službeno ime. Postoji nekoliko radnih imena, ali zasad bolje da ništa ne govorim. Album je gotov, ostalo je još dati mu ime i odlučiti koje singlove odabrati. Pretpostavljam da će album biti vani iduće godine. Takva nam je praksa da najprije objavimo dva-tri singla jer da odmah izbacimo album, realno bi bacili osam pjesama. 

Koliko tvoja reputacija ogromne košarkaške zvijezde, NBA igrača i jednog od najboljih hrvatskih košarkaša u posljednjih 20 godina pomaže bendu u kontekstu promocije?

Lagao bih kad bih rekao da ne pomaže. Evo, imam priliku razgovarati o muzici s tobom, a puno bendova sličnog ranga nema puno mogućnosti probiti se u mainstream medije. To je na jedan način privilegija. S druge strane, publika koja prati sport nije u globalu ona koja previše voli muziku koju mi sviramo.

Naravno, ne želim generalizirati, ali iz iskustva znam da masu ljudi reagira na isti način: "Vidi, Roko svira, ajmo poslušati par minuta da vidimo kako to zvuči." No, jako malo njih će zbog toga doći na koncert ili će skinuti album. Naravno, moje ime sigurno pomogne, ali moram također reći i to da jako malo koristim svoj status da bi gurao svoj bend jer mi se to čini nepravednim.

Postoji puno jako dobrih bendova koji se muče, trude, koji sviraju odličnu muziku, a nisu se bavili sportom na vrhunskom nivou i oni ne mogu doći lagano do javnosti kao što možda mogu ja. Zato na tu kartu ne igram često. 

Korektno od tebe, ali zašto ne bi pomogao i sebi i svom bendu? Ne vidim zbog čega bi se trebao ikome ispričavati? Na koncu, publika će sama procijeniti jeste li kvalitetni ili ne?

Ma, u pravu si, ali ne bih želio da se ovo što radimo percipira kao neka šala dokonog Roka Ukića, koji se, eto, malo igra s bubnjevima jer nema što raditi. Želim biti dio benda, a da bend i pjesme budu iznad svega. Za mene je ovo ozbiljna priča i uživam u njoj. 

Koliko ti je lakše sad baviti se muzikom kad si završio karijeru?

To su neusporedive stvari. Manje se mentalno trošim, ne putujem više, stižem na probe, na svirke. Mogu se posvetiti puno više nego što je to do sada bio slučaj. 

Očekuješ li da bend može nešto i zaraditi ili je u ovom trenutku ta tema u Hrvatskoj deplasirana s obzirom na to da pričamo o alternativnoj sceni?

Tko god se krene baviti glazbom, posebice onom sa živim instrumentima, to je jako klizav teren. Pogotovo u žanru koji mi sviramo. Pogotovo u Hrvatskoj. Ta muzika živi od festivala ljeti i klupskih nastupa, kojih je nažalost sve manje i manje.

Produkcija live nastupa nekog ozbiljnog rock benda sa šest ljudi je puno veća od nekog trap izvođača koji na pozornicu dođe sam, eventualno u pratnji DJ-a. Mlađa publika to sluša, i to je u redu, ne treba se nitko na to žaliti.

Jednostavno, živimo u takvom vremenu. Zato se vraćam na početak ovog odgovora i smatram da te jedino entuzijazam i ljubav prema muzici može tjerati da se baviš tim poslom. Barem kad pričamo o muzici koju ja volim i sviram.

Možeš li usporediti vježbanje košarkaških i bubnjarskih tehnika i je li ti koordinacija ruku i nogu iz košarke pomogla u sviranju?

Ne mogu to znati kad sam prije naučio svirati bubnjeve nego igrati košarku.

Odličan odgovor. U redu, onda pokušajmo ovako. Je li ti sviranje bubnjeva pomoglo u košarci?

U karijeri sam imao više kondicijskih trenera, stručnjaka za proučavanje kako tijelo reagira na određene vrste vježbi. Oni su me uvjeravali da mi je pomoglo. Ali, nikad svjesno nisam doživio da mi neki dio tijela u košarci bolje funkcionira jer sviram bubnjeve. Meni se sve to činilo, ne znam, prirodno. 

Često smo pričali o muzici i nekad si kao uzore spominjao klasične bendove poput Peppersa, Zeppelina, Nirvane, Pearl Jama... Jesi li u međuvremenu otkrio neke nove bendove ili si ostao vjeran staroj školi?

Znaš i sam kako to ide. Svaki bend koji si slušao između 15. i 20. godine ostat će vječan. No, naravno da mi se izbor proširio. Stalno slušam muziku, otkrivam nove stvari, nove bendove. Recimo, obožavam Turnstile, jako dobar bend. Pjesme su im kraće od naših i teško mi je žanrovski odrediti što sviraju. Ima svega. Hardcorea, rocka, punka...

Evo, ti si mi nedavno otkrio Fontaines D.C. Fantastični su mi. S domaće scene jako mi se sviđa mostarski bend Zoster. Royal Blood mi je odličan. Ima super novih bendova. Sve što novo izbace Peal Jam ili Foo Fighters rado ću poslušati. Možda mi to neće biti sjajno kao neki njihovi prijašnji albumi, ali iz respekta prema svemu što su dosad napravili uvijek ću poslušati. 

Jesi li ikad slušao Gretu Van Fleet? I znaš li zašto te to pitam?

Znam, jer jako bacaju na Led Zeppeline. Posebice vokal. Puno sam ih slušao. Mladi su momci, traže svoj put, imaju top produkciju. Nigdje ne piše da s vremenom neće naći svoj neki prepoznatljiv stil koji će manje zvučati kao Zeppelini. 

Hoćeš li ići na Queens Of The Stone Age 23. srpnja na Šalatu?

Naravno. Kupio sam karte. Bio sam na tri njihova koncerta i svaki put mi je bilo top. Baš se veselim. Ma, što reći, strašni su.

Vjerojatno najbolji koncert na kojem sam bio u životu je bio njihov na Križankama u Ljubljani 2003., kad su imali turneju s albumom Songs for the Deaf.

Fantastičan album. Tada im je na bubnjevima bio Dave Grohl, a dio benda je bio i Mark Lanegan. Nedavno su izdali novi album. Naravno, nije to razina Songs for the Deafa, ali na svakom njihovom albumu mogu pronaći dvije-tri pjesme koje su mi super. 

Kolega Toni Horvat mi je rekao da te obavezno pitam jesi li ikad poslušao kako bubnjeve sviraju Austin Archey iz grupe Lorna Shore i Jevgenij Novikov iz benda Slaughter to Prevail. Kaže da su obojica životinje na bubnjevima i da je nemoguće što sve mogu izvesti. 

Ne, ali sad kad si mi rekao, obavezno ću poslušati. Iskreno, rijetko bubnjara pamtim bez benda. Siguran sam da ima masu genijalnih bubnjara, ali ako ne slušam grupu, teško ću ga uhvatiti. Ima još jedna stvar. Nisam neki ljubitelj metala, a svi najbolji bubnjari uglavnom dolaze iz tog žanra. Kad pričamo o vještini, brzini, broju udaraca. Možda su oni vještiji bubnjari, ali puno više pratim ljude koji nisu toliko atraktivni, ali sviraju u bendovima koje volim slušati. 

Kad kažeš ovo da najbolji bubnjari uglavnom dolaze iz metala, na brojnim listama najboljih svih vremena redovito na vrhu nalazimo imena onih koji ne sviraju taj žanr. Primjerice, uvijek se kao najbolji ikad spominju John Bonham iz Led Zeppelina, Keith Moon iz The Whoa, Ginger Baker iz Creama, pa čak i Ringo Star iz Beatlesa. 

I Stewart Copeland iz Policea. Istina, u pravu si. Tu mogu staviti usporedbu s mojim starim. Nije on nikad odsvirao nešto što bi ljudi kasnije proučavali i divili se genijalnosti. Međutim, zvuk koji je on davao u Dalekoj obali i funkcija koju je imao u bendu, to je jako teško kopirati.

Kad čuješ vrhunske bubnjare kako sviraju Daleku obalu, to ne zvuči kao Daleka obala. Ti su bubnjari po vještini sviranja možda i bolji od mog starog, ali za Daleku obalu on je bio najbolji. Isto kao i Ringo Starr za Beatlese ili Charlie Watts za Roling Stonese. Watts sigurno nije najatraktivniji bubnjar ikad, ali postoji razlog zašto je bio u Stonesima čitavu vječnost i zašto su bili tako uspješni.