Foto: Facebook
STATUS splitskog part-time konobara u kojem je opisao goste različitih nacija s kojima se susreo u svom poslu, na Facebooku je postao totalni hit. Napominje Jozo kako je status "Napojničke agonije u tri čina" pisan za uži krug Facebook prijatelja, pa je i jezik tome prilagođen, no mi ga prenosimo u cijelosti:
NAPOJNIČKE AGONIJE U 3 ČINA
Vođen blagom nadrkanošću i umorom, evo već četvrtu godinu kao part-time konobar u potrazi za dodatnom lovom, dijelim s vama moji prijatelji tuge i boli jednog smrtnika u ugostiteljstvu, jer mi se čini da će mi biti lakše ako od svega napravim sprdnju, iako je to daleko od sprdnje, ali eto...ako bar nekog nasmijem ili možda eventualno nekog potencijalnog budućeg konobara educiram o manirima gostiju koji ga čekaju, onda možda od svega ispadne i nešto dobro.
Već duže vrijeme ponukan iskustvom prethodnih sezona, i težinom ove, razmišljam da napravim malu osobnu rekapitulaciju iliti ga presjek profila gostiju koji dolaze uživati u čarima Lijepe naše, točati svoja jajca u našem divnom Jadranu, naslikavati se na plamencima za profilne po Instagramu, uživati u našoj spizi i mom superugodnoprofesionalnom odnosu kad navrate kod mene kao najdraži mi gosti.
Iako sam u životu vođen mišlju da je generaliziranje popriličan zajeb, i nikako nisam zagovornik istoga, evo nakon nekoliko godina fušarenja u ugostiteljstvu ne mogu da i sam ne primijetiti da zaista postoje poveznice prema kojem se određena vrsta nacije ponaša po točno određenim pravilima, uz povremene iznimke (Bog im da zdravlja i sreće gdje god da bili), ali takvi su slučajevi toliko izolirani i usamljeni da ih se može nabrojati na prste ruke i slobodno ih mogu svrstati u skupinu zajedno s velebitskom degenijom i sredozemnom medvjedicom, znači teški endemi.
Jednostavno od tolike količine različitih ljudi, rasa i nacija postaneš jebeni psiholog, a da ni sam nisi svjestan toga. Nakon prvih sekundi dijaloga u 80% slučajeva pogađam s kim tu večer imam posla i u kojem smjeru će se događaji odvijati. Da ne bi bilo zabune, ova ljestvica i presjek su moj osobni doživljaj svakog od gostiju i napisan je bez ikakve namjere da uvrijedi ikoga, ali ako se netko nađe i uvrijeđen, Bože moj...zaboli me tuki. Sami su si krivi.
Znači lista je moj osobni osvrt i nitko se ne mora s njom slagati, a koncipirana je na način da krećem od najblažih odnosno u mom slučaju najboljih gostiju pa sve do prvog mjesta na kojem caruju oni gosti koje ne bi poželio ni na inauguraciji Vojislava Šešelja za predsjednika Srbije.
Zvijezde vodilje u odabiru kriterija bile su mi odnos prema osoblju, u ovom slučaju naspram mene, opći dojam, te zadnji, ali ne i najmanje važan čimbenik, napojnica/manča.
Zdravoseljačkim rječnikom na zadnjem mjestu su najbolji, a na prvom najgori gosti koji po mom skromnom mišljenju kroče nogom u Kroaciju i koje kad vidim svaki put si malo povratim u usta jer znam što me čeka i u kojem smjeru priča ide, ali jbg što bi raja rekla, pos`o je pos`o, sa svim svojim vrlinama i manama...raditi se mora i u radu je spas, bla bla bla. Pa da krenemo....
USA/SAD
U mom slučaju nemam ja tu što reći osim, God bless America. Kao nacija jesu kreteni, ali prema konobaru pošteni. Ponekad možda malo glasni i forsiraju srčanost i stalno pitaju za striptiz barove, ali mene mojih 10-15 % manče uredno čeka. Naravno, govorim o gostima od 30-te pa nadalje, a ova mlađa EDM bagra koja dolazi na Ultru je nevrijedna spomena i njih uopće neću komentirati, spašava ih to što su ovi stariji Amerikanci dobri gosti inače bi ih instalirao na vrh ove moje liste brzinom svjetlosti i ne bi ih Gospa Sinjska makla s prvog mista, tako da sve u svemu kad se sve zbroji debila ima, ali u globalu s njima kao gostima sam zadovoljan.
NJEMAČKA/AUSTRIJA
Osobno, u ovo malo staža koje sam skupio u svom konobarskom radnom vijeku, na moju žalost i nesreću nisam imao toliko prilike da mi uletavaju gosti s tog područja, ali ovo malo i što ih je bilo...uredni. Hladni i strogo profesionalni, ali korektni. Koliko im daš, toliko ćeš i dobiti. Nema tu puno priče. Dobra večer, izvol`te..šprehezni dojč, najn, bitte. Sve po ps-u. Ako si svojim šarmom dopro do njihovih robotskih srca, manča ti ne gine. Ponekad čak ne traže niti da budeš simpatičan. Bitno da sve dobiju na vrijeme, jer svaka minuta kašnjenja sjebaje im daljnju koncepciju godišnjeg odmora koji je isprogramiran do u sekundu.
UK
Pijani i blijedi, s naglaskom na pijani. Vječno u čoporima i to muškim, po gradu ih se može prepoznati po glupim havajskim košuljama kad obično slave momačke večeri jer kao to je nešto nikad viđeno i toliko originalno da ni sami jadni ne shvaćaju da su radi toga već postali toliko prepoznatljivi da ih uopće ne triba pitati odakle dolaze. ...Ako dođu u vrijeme dok još akohol nije proradio, a to je rijetko i nikada, onda su vrhunski. Manča uredna i dobra. Ali ako alkoholne pare počnu biti zvijezde vodilje, e bato onda si najebo. Deru se i viču, teroriziraju cijeli objekt s vikom i onih glupim engleskim humorom, tlače sve oko sebe, zaborave na manču. Moliš Boga da ti da snage da izdržiš i ne uzmeš tacnu i opizdiš prvoga po glavi, makar i po cijenu otkaza. Poslije ih vidiš kako pojedinačno pijani ko sipe bauljaju gradom u potrazi za apartmanom.
RUSIJA
U njihovom slučaju osjećaji su mi podijeljeni. 50-50. Ako dođe dobar Rus od kojeg moderni kapitalizam nije napravio instant bogataša onda su to uredni i dobri gosti. Dobra spiza, dobra boca vina, on zadovoljan-ja zadovoljan, manča varira, ali je bude uvijek i uvijek je korektna. Može biti dobra i bolja, ali je tu. Spasiba, smiješak i adio. Ali, ako ti dođe neki seljak s trinaestočlanom familijom do šestog kolina, jetrvom, snahom i badžom, e onda uzalud vam trud svirači. Za kurac sve i cila večer. Odeš malo u wc, pustiš suzu, udahneš duboko i stisneš zube, odradiš to junački jer znaš da ti slijedi dvosatno guženje na suvo, ali jbg i to je dio posla.
ŠVEDSKA/FINSKA/DANSKA/NORVEŠKA
Ne znam što se njima događa zadnjih par godina, ali ovo su mi prije bili jedni od dražih gostiju koji svakom godinom tonu sve dublje na mojoj osobnoj listi simpatičnosti. Još uvijek se tu zna naći dragih ili divnih ljudi ali sve mi se čini da je seljaštvo i čobanizam napokon našlo puta i do njih. Vječno znojni i crveni još uvijek hladni u srcu kao vještičja sisa, ponekad drski i zahtjevni, ali još uvijek korektni gosti koji znaju cijeniti ukoliko im posvetiš malo svoga vremena i pažnje te isto tako tu pažnju i nagraditi.
ČEŠKA/POLJSKA/MAĐARSKA/RUMUNJSKA
Oni su tu zaista onako reda radi stavljeni. Čisto da prepolove listu. Nema takvih puno po restoranima...paštete i salame ih preko dana valjda toliko zakuse da nema potrebe za večerom. A i ovo malo njih šta dođe uvijek rado i sa smješkom poslužim jer uvijek u sebi nekako pomislim, pa Bože dragi možda ću već sutra u crnoj kronici čitati o jednom od njih kako su ga izgorenog i dehidriranog od Sunca pronašli usred Bračkog kanala da jadan bezorijentirano pluta u potrazi za kopnom .Kad znaš da je čovjeku to možda posljednji obrok pred avanturu života nekako ti lakše padne činjenica šta takvi za manču ne znaju. Pojedi sinko, idi i neka ti je mirno more.
ITALIJA
Ovo pišem u vrijeme kad je njihov veličanstveni ferragosto pred vratima, i slobodno vam mogu reći da me već lagano boli drob kad se sjetim šta me čeka. Cigani, izvoljevanja, traženje popusta na svaki račun kojeg dobiju, prepucavanje na lošem engleskom ako ga uopće i znaju, i naravno manča koja je kod Talijana science fiction. S Talijanima kreće početak kraja ove moje liste. Dno i fundeć.
ŠPANJOLSKA
Dok još nisam počeo konobariti uvijek bi slušao priče kako su Talijani cigani i najgori gosti koji postoje, ali vjerujte mi prijatelji ima ih i gorih. Zovu se Španjolci. I Francuzi. O ovim drugima malo kasnije. A o Španjolcima...ništa dobro. Talijani su za njih Amerikanci. Iza njih ostaje pustoš.Tu trava više ne raste. Kao da je uragan Katrina proharala stolom za kojim su sjedili. Plaćanje u kovancima i to lipama. Do u kunu. Manča je njima apstraktan pojam. Bože oslobodi i ne uvedi.
FRANCUSKA
Zahvaljujući njima čir na želucu za kojeg sam mislio da mi je prošao, ponovo se aktivirao. Radi Francuza sam počeo mrziti ljude općenito. Nisam ih ni prije nešto volio, ali otkad upoznah goste Francuze osobno, slobodno vam mogu reći da croissanti u moja usta više neće. Engleski znaju, ali ga ne žele pričati. Očekuju od tebe da razumiješ onaj njihov preserans od jezika, i onda kad im odgovoriš da eto ne pričaš francuski, u očima im vidiš da bi te najradije stavili u top pa te uz zvuke marseljeze ispalili u tri pičke materine da te njihove oči više ne vide i uši ne čuju. Al ne mogu im suditi jer osjećaji su uzajamni i obostrani, samo šta bi u mom slučaju uz desnu ruku na grudima svirala Lijepa naša. Po pitanju manče su dno napojničkog svijeta, i onaj konobar kojem Francuzi ostave više od 10 kn manče obično nadoda još 740 kn pa kupi janje i počasti ekipu od sreće i nevjerice.
AUSTRALIJA/NOVI ZELAND
Pri samom vrhu/dnu i u fotofinishu dolaze mi dobri stari gosti from downunder. Nekako su mi sve ove godine prolazili ispod radara, a jako ih je teško razlikovati od Amera jer još nemam toliko dovoljno iskustva u raspoznavanju engleskog dijalekta, pa se nemali broj puta znalo dogoditi da mi oduševljenje naglo splasne kad skužim kako se ustvari radi o Australcima, a ne Amerikancima, jer znam šta mi slijedi i šta me čeka. A čeka me mentalno i fizičko guženje. Naporni i zahtijevni do bola, 300 puta im donesi ovo, odnesi ono, loču ko smukovi, a manča im je ko i zemlja iz koje dolaze. Škrta i suhoparna. Netko mi je čak i rekao da u Australiji napojnica ne postoji jer su im plaće toliko dobre da nema potrebe za njom, ali očito se nisu dobro informirali prilikom biranja mjesta za godišnji odmor jer da jesu znali bi da dolaze u pripzdinu u kojoj vlada teška besparica i bijeda,te da nisam ja tu iz gušta i ljubavi prema konobarenju, nego da radim i zaradim.
KINA/JAPAN
...i sve iz kosookog svijeta. Ove još nisam prokljuvio i ne znam koliko će mi još trebati vremena da skužim kako ove dvije nacije stoje na vrhu svjetskog poretka po pitanju napretka i ekonomije. Kako da shvatim kako se netko bez elementarnog poznavanja engleskog jezika (ali doslovno bez ikakve glume kao šta je slučaj kod Francuza ili Talijana koji znaju ali ne žele pričati engleski) sam može uputiti u pizdu mile matere, 25 000 km daleko od kuće. Njihov vokabular i dijalog sa mnom može se opisati kao igrokaz u kojem se dva galeba svađaju (karaju) oko komada ribe. Neartikulirani zvukovi i mlataranja rukama, tako da ukoliko slučajno netko gleda sa strane pomislio bi da igramo na kamen, papir i nožice. Izgledaju retardirano,a s maskama i kišobranima usred 38°C kao da su ispali iz nekog apokaliptičnog filma. Menu im se bazira na svemu šta počinje ili završava na tuna. Tuna, tuna, tuna...i još malo tune. E da,i da ne zaboravim kao prilog, gle čuda tadaaaaa riža. Jedna jedina takva osoba isisa iz mene energije kao da poslužujem stol od 10 ljudi, bole me ruke od „pričanja“, cili se oznojim. Radije bi da mi daju motiku i njivu od 300 kvadrata pa udri. Što se tiče manče poprilično sam uvjeren da ta riječ u njihovom svijetu ne postoji, ali doslovno NE POSTOJI.
I napokon numero uno, svjetski prvaci, kraljevi šljama dolaze iz.......
INDIJA
Vjerovatno iznenađenje za mnoge koji čitaju ovaj moj roman, neki možda nikad ni u ludilu nisu pomislili da bi oni mogli bit na vrhu, odnosno dnu ove moje ljestvice srama, ali vjerujte mi da svi oni ljudi koji su iti dana radili u ugostiteljstvu nisu nimalo iznenađeni šta sam dotične stavio na na broj 1. Znači postoje Indijci i svi ostali...toliko su loši da svi ovi šta se nalaze na broju 2,3,4,5 zajedno nisu loši kao ova bagra. Blago se objektu kojeg oni zaobiđu. Od ljudi koji dolaze iz zemlje koja je nadaleko poznata po svojoj produhovljenosti, Buddhi i čakrama očekuješ neke drage i skromne goste, koji osjećaju svijet oko sebe na nekoj drugoj razini. Ako ništa drugo očekujem da bar osjećaju moju auru koja vrišti da odjebu u neki drugi restoran samo da ih moje oči ne vide,ali ni to. Jad,bijeda i čemer. Sjednu i idemo....
- Dobra večer, mi smo vegetrijanci, ne jedemo nikakvo meso ni ribu, ne jedemo hranu s glutenom, ništa preslatko ni preslano, što biste nam preporučili? - Pa preporučio bi vam zrak. S malo soli. Hrvatski originalni. Ili možda u najboljem slučaju preporučio bi vam da odjebete u tri pičke mile matere jer ja zaista ne znam šta bi vam s menija ponudio, a da se uklapa u te vaše kriterije. Najbolje da odete na Matejušku, uzmete u Tommyja po bocu Jane (naravno s nekom dubokoumnom porukom jer vi ste preduboka nacija) stanete uz more i udišete. Što da ja vama ponudim drugo. I onda kreće masakriranje menija. Dajte mi ovo s ovim, ono bez onoga, malo ovog, sa strane onoga, ako možete umjesto jednoga ubacite drugo....
Na kraju njihova narudžba nema veze niti s jednim jelom na meniju, a blok mi izgleda ko` diplomski rad Gordona Ramsaya. Naravno, ni to što im na kraju i donesem ne valja i uvrijeđeno se dignu i odu, vjerovatno bacajući kakav svoj indijski urok na mene. O manči nema ni govora. Ali nikad. Kune oni nikad nikom nisu ostavili. Ustvari lažem...Priča se da je prije nekih 5 godina jednom jedan Indijac ostavio 50 kn manče jednom konobaru u nekom splitskom restoranu. Kažu kako je konobar završio na psihijatriji. Ne znam šta je s njim danas...