HRVATSKA već dugo nije imala "eurosongaša" s većom šansom za uspjeh.
Bit će to savršeno promašen početak teksta ako se Baby Lasagna večeras ne plasira u finale, ali u isto vrijeme i šamar svima nama koji filozofiramo oko Eurosonga, pretvarajući se da razumijemo sve razloge zbog kojih neki izvođači prolaze, a neki ne.
No, kao i u svim sporednim stvarima u životu, i u ovom je slučaju zabavno predviđati, a ako vam se još zalomi i da pogodite te pravilno predvidite plasman, netko bi mogao pomisliti da znate nešto o glazbi, šoubiznisu i Eurosongu.
Ipak, ono što je evidentno jest da je Hrvatska napokon okončala višegodišnju sušu pa smo čak dvije godine zaredom izabrali izvođače iza kojih stoji velika većina gledatelja i koji, čak i ako ne pobijede, imaju barem pjesmu o kojoj se raspravlja i koja se, još bitnije, pretvorila u hit u zemlji iz koje dolazi.
Nameće se pitanje - jesmo li zaista nešto naučili?
Jesmo li?
Prije nego što se počnemo zanositi idejom da se stručni žiri Dore napokon uozbiljio i počeo birati glazbenike koji imaju onaj minimum šanse, ne smijemo zaboraviti dvije stvari.
Prva je ta da je Let 3 tip benda koji bi na Eurosong poslala doslovno bilo koja osoba koja je Eurosong pogledala samo jednom u životu. Za takvu odluku vam ne treba stručni žiri. Doslovno u jednu prostoriju možete pozvati novinara, pekara, policajca i višeg zemljišnoknjižnog referenta i budite sigurni da će donijeti istu odluku.
Druga stvar je to da Baby Lasagna nije izabran odlukom žirija već odlukom Žaže koja je odustala od natjecanja i omogućila mu da ustane s rezervne klupe.
Dakle, naučili smo da ekipa koja kod nas bira pjesme za Eurosong barata istim izbornim znanjima, vještinama i predviđanjima kao vi, ja ili bilo tko drugi tko se možda tek danas prvi put uključio u ovu raspravu.
Svi seru, a neki pogode
I ponovno, nitko od nas nema blage veze što bi bilo najbolje poslati jer kad je Eurosong u pitanju, vrijedi pravilo: "Svi seru, a neki pogode."
No, kao i sve drugo vezano za ovo natjecanje, zabavno je.
Bilo je zabavno u periodu oko Dore pretvarati se da smo svi osim žirija savršeno dobro znali da je Baby Lasagna "The One", bilo je zabavno čitati ostrašćene naslove o tome kako bi netko trebao odgovarati za ovaj "veliki propust", bit će zabavno ako pobijedi jer procvjetat će pustinja u nama i bilo bi urnebesno gledati reakcije ako nakon cijelog ovog rajcanja na kraju ni ne završi u finalu.
Sve je to dio apsurdnog eurovizijskog folklora u koji se lako uvući iako velika većina pjesama zvuči kao da su ih skladali šefovi marketinga, a ne glazbenici. S druge strane, većina današnjeg popa zvuči upravo tako. Nije ni čudo da AI u sekundi može napraviti podjednako kompleksne, ako ne i kompleksnije, pjesme od onoga što se sluša i to s tekstovima koji imaju identičnu dubinu.
Eurosong je refleksija toga jer najveći dio ovogodišnjih kandidata možete smjestiti u jednu od tri kategorije: generički pop koji kaska nekoliko godina za svjetskim trendovima, generički pop koji koketira s etnom i generičke power balade. I koliko god se to glazbenim puristima neće svidjeti, tako valjda treba biti jer to je taj tip natjecanja, to je taj tip glazbe i Eurosong savršeno funkcionira kao takav.
Možemo do prekosutra raspravljati o tome je li glazba kvalitetna ili ne i kakva bi trebala biti, ali to je kao da dolazite na koncert klasične glazbe i govorite: "Meh, refreni su smeće, fali autotunea, tempo je prespor, dropovi kilavi, a 808-ica preslaba."
Ludo ili dosadno?
Tako je kako je, ali ono što moramo prestati raditi je pretvarati se da postoje pravila i da bilo tko od uključenih ili nas koji ih kritiziramo, ima čak i marginalno pojma o tome što trkeljamo i istovarujemo.
Dakle, od 2000. do danas, najbolji plasman nisu ostvarili spektakularno šareni, ludi i zabavni izvođači nego Goran Karan, Vanna, Boris Novković i Ivan Mikulić. Drugim riječima, izvođači koje biste očekivali na soundtracku starenja.
Let 3 plasirao se lošije od svih njih, ali bili su odmak od klasičnog generičkog pristupa i nakratko je djelovalo kao da napokon imamo pjesmu koja bi se mogla plasirati u prvih pet.
Ove godine to djeluje još izvjesnije jer Baby Lasagna prvi je na kladionicama i uistinu djeluje kao da je "The One". No, ne smijemo zaboraviti ni to da je Nina Kraljić bila treća na kladionicama i 23. u finalu.
Mediji su tom periodu u naslovima već maštali o dolasku Eurosonga u Arenu i postavljali pitanje: "Je li pred nama uspjeh koji je Hrvatska godinama čekala?"
Odgovor je bio: "Ne, nije."
Ukratko, sve miriše na pobjedu ili barem dobar plasman, Baby Lasagna odličan je izbor za Eurosong, ima hit, pjesma je očito kliknula i izvan granica Hrvatske i vidjet ćemo kako će proći, ali hoćemo li iz ovoga "nešto naučiti"? Ne.