HRT je ovaj vikend lansirao četvrtu sezonu tvornice unaprijed propalih pjevačkih karijera.
Što je novo? Krenimo redom.
Žiri
Članovi žirija su "novi". Ali zapravo su samo imena drugačija - i dalje su to žanrovski stereotipi koji glume ono što javnost misli da jesu.
Dino Jelusić javnosti je praktički bio nepoznat izvan bombastičnih naslova o njegovim pjevačkim angažmanima na turnejama starih bendova. Pitanje je koliko će mu izlaganje prenapuhanog karaktera donijeti bodove kod šire javnosti. Urban jaše svoju zasluženu artističku mirovinu na uspjesima kvalitetnih starijih radova vjerojatno u nadi da će gentrificirati što više svojih hitova u standarde poput Budi moja voda.
Vanna i Gobac su fosili iz stare postave - ona je najbliže što imamo Christini Aguileri (da, da, znamo da je to kao da uspoređujemo Romerquelle i… ne znam, Watergate?), a on veseljak s ograničenim pjevačkim sposobnostima, zbog čega ga gledatelji spremnije percipiraju kao "jednog od nas".
Sve i dalje vrišti nepogrešivom zabavom za starije, koja izgleda kao vanbračno dijete Nad lipom 35 i Big Brothera. Produkcija je dobra, ali i Netanyahu ima dobre puške pa opet protestiramo oko načina na koji ih koristi.
Kako god, svima iz žirija porast će vidljivost među brojnim Hrvatima koji još uvijek konzumiraju nacionalne medije kao da je 1998. i sigurno će, kao i u inozemnim inačicama, profitirati puno više od natjecatelja.
Natjecatelji
Mladi pjevači ovdje su topovsko meso pozvano u emisiju na temelju gledanosti njihovih cover izvedbi na TikToku i Instagramu. Većinom forsiraju tehniciranja i preambiciozne vokalne akrobacije u svakoj pjesmi, a produkcija će ih uskoro decidirano gurati u žanrovski kalup kako bi što bolje pokrila željenu demografiju.
Oni koji imaju sreću prerano ispasti možda to iskoriste kao gorivo da naprave neki konkretan brand od sebe, a oni koji doguraju do polufinala vječno će biti "finalisti onog talent showa" s ulazom na A stranu i premijom u brojnim kafićima koji organiziraju cover-večeri za 100 eura po glavi člana benda.
Drugim riječima, koncept ne predviđa da je natjecanje njihova svrha. Oni su tu da se stvori muving i da gledateljstvo koje je prestaro za izlazak vikendom ili skrolanje po Instagramu i TikToku dobije dozu prizemnog divljenja i, ako je dobra berba, malo naslađivanja padobrancima.
Mislite da nije tako? Nabrojite nam 10 natjecatelja prošlih sezona. A zatim pet natjecatelja koji su sami nastupali pred publikom od 1000 ljudi. A zatim jednog (jednog!) natjecatelja koji ima zapaženu karijeru u kojoj ne nastupa u kafićima.
Dok god mogu dobro izgledati u drugom velikom glazbenom projektu HRT-a, na kojem se također vrte veliki novci (A strana), nije ni važno kako ide karijera. Ako išta, bolje je da nisu preveliki jer bi onda tražili prevelike novce pa ih više ne bi bilo isplativo zvati.
OK, ali koliko to košta?
Talent showovi ovog tipa služe promociji žirija, generiranju pažnje njihovim pjesmama u prime-time terminu i stvaranju kakvog-takvog branda od njih jer su jedina konstanta kroz sezone, a publiku ipak netko treba voditi za ruku da zna kako se osjećati u vezi svakog natjecatelja.
Netko pjeva Whitesnake? Tu je Jelusić da se euforično okrene i kaže: "Sam rokaj, stari!" Neka cura ima glaščinu™? Sad će Vanna brisati suze radosnice kao da gleda stanje na računu nakon svake epizode!
A sjećate li se da HRT plaćaju svi porezni obveznici? Koliko nas to košta?
Nažalost, HRT je notorno škrt s takvim informacijama te pravo na pristup javnim informacijama interpretira jako subjektivno. Još 2015. godine "neovisni stručnjaci" su za Jutarnji list procijenili trošak na 110.000 eura po epizodi samo za licencu i vanjske troškove. Cifra bi se povećala skoro dvostruko ako ubrojimo i trošak zaposlenika HRT-a - opet, po epizodi.
Članovi žirija koji najviše profitiraju u promotivnom smislu kompenzirani su (po neslužbenim podacima jer su oni službeni pod velom "poslovne tajne") s oko "150.000 kn za ta 2 mjeseca snimanja", pisala su 24 sata 2018. godine.
Odgovara li kvaliteta showa tim ciframa?
Kad pogledamo srodnu konkurenciju, dolazimo do sljedećeg:
Najgledaniji je Supertalent Nove TV. Njegova prednost su raznovrsne aktivnosti natjecatelja, a najveći od mnogih minusa je forsiranje tugaljivih narativa, zbog kojih se ponekad čini da se ne možeš natjecati ako ne možeš izvući random tragičnu priču kad dođeš na pozornicu
U ponudi imamo još i Superstar RTL televizije - terminalno dosadan show s najlošijim žirijem i najslabijim natjecateljima. Jedina prednost mu je što članovi žirija nemaju dovoljno iskustva da skrivaju koliko umjetno rade marketing, od vrckave komunikacije s natjecateljima do krindža koji je uzrokovala članica žirija lažirajući spontanu promociju singla u recentnoj epizodi.
U nadi da se Tvoje lice zvuči poznato neće vratiti, zanemarit ćemo i jako popularne Ples sa zvijezdama, Masterchef i Ljubav je na selu (zanimljivo, svi naši showovi su rađeni po inozemnim licencama) i reći da je The Voice produkcijski najprofesionalniji i sadržajno najbenigniji televizijski event za cijelu obitelj.
Budućnost vs. HRT
A dok HRT troši 2.5 milijuna eura (procjena neovisnih stručnjaka) po sezoni The Voicea, postavlja se pitanje kako će televizija bez vlastitog sadržaja preživjeti migraciju konzumenata videosadržaja s televizije na streaming i društvene mreže.
Dok su milenijalci i generacija Z koliko-toliko upoznati s TV-om preko obiteljskih navika staromodnih roditelja, generacija Alfa zabavu skoro isključivo crpi s društvenih mreža, gdje je konkurencija globalna.
Sljedećih 10 godina vjerojatno nam predstoji tranzicija na AR medije (naočale ili neki drugi nasljednici smartphonea) te umjetnom inteligencijom pogonjen personalizirani interaktivan sadržaj puno primamljiviji od ovih lijenih korporativnih programa za one koji zaista nemaju što drugo raditi subotom.
Ne znam kako će televizija preživjeti, ali znam tko će to preživljavanje financirati.