Foto: Youtube/Twitter
CIJELI se svijet već desetljećima zgraža nad nacističkim zločinima tijekom Drugog svjetskog rata, a među najstrašnije svakako se ubrajaju eksperimenti koje je na ljudima provodio zloglasni liječnik Joseph Mengele.
Zanimao se najviše za genetiku, tražeći način kako genetski unaprijediti arijevsku rasu, a pritom su mu najdraži pokusni kunići bili blizanci.
Nakon njegovih okrutnih eksperimenata pacijenti su umirali u groznim mukama, a vrlo mali broj ih je preživio. Jedna od njih je i Eva Mozes Kor.
Ona i njena sestra Miriam bile su sa svojom obitelji deportirane u Auschwitz gdje ih je samo činjenica da su jednojajčane blizanke spasila od trenutne smrti.
"Jedan nam je nacist prišao i pitao jesmo li blizanke, a kad je majka potvrdila da jesmo, odvukli su nas od nje i nikad je više nismo vidjele", ispričala je Eva.
Postale su jedne od Mengeleovih blizanaca, a ona je opisala kako je bilo proživjeti njegove eksperimente.
"Svako nas je jutro brojao kako bi znao s koliko "zamoraca" raspolaže. Mene su koristili u dva eksperimenta: ponedjeljkom, srijedom i petkom bi me golu uveli u sobu sa sestrom i drugim blizancima gdje smo ostajali oko osam sati. Tamo su nam mjerili svaki dio tijela, uspoređivali me sa sestrom i sa svojim grafovima.
Utorkom, četvrtkom i subotom bi nas odveli u laboratorij gdje bi nam podvezali ruke i dali nam minimalno pet injekcija. Nikad nisam saznala što je bilo u tim injekcijama.
Nakon jedne od njih jako sam se razboljela, dobila sam vrućicu, a ruke i noge su mi natekle i jako me boljele. Drhtala sam, iako je bio kolovoz, a cijelo tijelo su mi pokrile goleme crvene mrlje", kaže Eva.
Idući su je put, umjesto u laboratorij, odveli u bolnicu.
"Sljedećeg je jutra došao Mengele s još četiri liječnika. Nije me pregledao, već je samo zavirio u bolnički karton i komentirao: 'Šteta, tako je mlada, a ima još samo dva tjedna života'.
Jedino čega se iz ta dva tjedna sjećam je puzanje po podu barake da dođem do slavine s vodom. Padala sam u nesvijest i budila se ponavljajući si da moram preživjeti", priča ona.
Kad se vratila do sestre, ona joj do samog izlaska iz logora, kad su ih 12. siječnja 1945. oslobodili sovjetski vojnici, nije htjela reći što se s njom događalo dok je Eva bila odsutna.
"Kasnije mi je ispričala da su je nacistički liječnici cijelo vrijeme nadgledali, a nakon dva tjedna su je odveli u laboratorij gdje je dobila puno injekcija od kojih se jako loše osjećala. Tek kasnije kad je odrasla i udala se u Izraelu, tijekom trudnoće s prvim djetetom, razvila je infekciju bubrega. Nije reagirala ni na jedan antibiotik, a tijekom druge trudnoće joj se infekcija toliko pogoršala da su liječnici zaključili da se njeni bubrezi nikad nisu razvili više od normalnih za djevojčicu od 10 godina, koliko je imala u logoru.
Nakon trećeg djeteta bubrezi su joj potpuno otkazali. Dala sam joj jedan svoj bubreg, no ubrzo su joj se razvili polipi na mokraćnom mjehuru, a liječnici su tražili njene medicinske kartone iz Auschwitza. Nikad ih nismo našli, niti saznali čime su nas trovali", zaključila je Eva.
Njena sestra Miriam preminula je 1993., a Eva i dalje govori o svojim iskustvima i propovijeda oprost.