Proljeće je 1981. Riblja čorba upravo je izdala svoj drugi album Pokvarena mašta i prljave strasti. Ispao je još bolji od inače odličnog prvijenca Kost u grlu. Započinju turneju s dvije svirke u Hali sportova, nedaleko od moje Devete gimnazije, pod nazivom Koncert za pet somova. Naime, ulaznica je svega pedeset dinara, starih pet hiljadarki, lova koju mi stari nerijetko tutne u džep, tako da ne moram dodatno prositi kako bih ih išao gledati.
"Gasi svetlo!!!"
To mi je prvi rock koncert u životu. A početak kasni li kasni, rulja već počinje negodovati. Onda izlazi Bora i veli: "Neće da nam ugase svetlo – a mi onda nećemo da sviramo!"
Publika zvižduka, "gaaaasi svetlo", dere se pet tisuća mladih grla. Ja se nisam baš nešto glasno derao jer sam mislio da je to samo Borina fora. A nije, organizatori su se stvarno bojali da će publika svojim skakanjem uništiti parket, pa žele malo pokvariti atmosferu. Predgrupa Papatra, nimalo loš punk bend, pristaje i na svirku pod svjetlima, a nervozna publika mu nepravedno zviždi.
Na kraju se svjetla gase, ja više nikad nisam doživio da publika na nekom koncertu toliko zdušno pjeva doslovce sve pjesme. Bora je velemajstor te urbane rock poezije, njegove riječi nismo morali učiti kao pjesmice u školi, naprosto su ulijetale u nas jer su pjevale ono o čemu je naša duša šaputala. On i Johnny, dva glavna rokera pjesnika moje generacije.
Nekako je publika najemotivnije reagirala na ovu uvjetno nazvanu ljubavnu stvar. Bora je bio pjesnik propalih veza. Još mi je u glavi neki vojnik pored mene kako duva ljepilo dok ovo svira, on je valjda jedini od nas pet tisuća koji ne pjeva zdušno, nego se klati u nekom svom unutarnjem filmu.
Lajavi Bora
"Grlo mi je jako, zato glasno lajem", pjevao je Bora u pjesmi Ja ratujem sam i tako cijelu moju generaciju učio lajati, odnosno jasno i bez nepotrebnog respekta svakome u facu reći što mislimo. Kad je otpjevao stih "Za ideale ginu budale", na stražnje se noge digao moćni SUBNOR, tad još prepun likova koji su preživjeli svih sedam neprijateljskih ofenziva. Ne znam zašto su to doživjeli baš kao napad na njih, no bila su takva osjetljiva vremena da su Borini tekstovi znali lako ustalasati javnost.
Bora nije nimalo ukrašavao tadašnju stvarnost, sve je slikao u prilično sivim bojama, baš kao i (tad još nepostojeći) blok 65 iz njegove pjesme. Bila je 1982. godina, trajali su nemiri na Kosovu, počele su redukcije struje, ograničavanje vožnje auta na parne i neparne registracije, nestašice ulja i kave i koječega drugoga... Sve se to moglo jako dobro osjetiti na ne toliko dobrom, ali upečatljivom albumu Buvlja pijaca.
"Kako je lepo biti glup", ostala je jedna od rečenica koju i danas koristimo. Bora je sve otvorenije lajao i na tad još dobro držeći komunizam. Član mafije bila je otvorena sprdnja s učlanjenjem u Partiju ("šta će mi taj list hartije, neću da budem član mafije"), a uskoro je i tada sve više osporavanom Titu posvetio dvije pjesme – Al Kapone i Tito je vaš. I recitaciju Crni Mercedes, zbog koje je dospio i na sud.
Meni je već sve manje značila Borina glazba, samo sam bio zapazio da je u bend dovukao Džindžera i Čuturu, dvojicu sjajnih gitarista, i tu i tamo napravio još pokoju prilično dobru stvar.
A ipak je najsnažnije bilo ono što je Bora pjevao 1985.
I što bismo, da si ne lažemo, mogli pjevati i 2024. Ili 2085., ako nas još bude.
Razlaz s mozgom
Proljeće je 1992. godine. Hrvatskom je protutnjao rat, a započinje onaj još gori u Bosni. Nisu svi u Srbiji time presretni, okuplja se oporbeni Demokratski pokret za Srbiju (DEPOS), organiziraju se višednevne demonstracije u Beogradu, mašta se o osvajanju zgrade Televizije (ali nju čuvaju stotine do zuba naoružanih i za pucnjavu spremnih policajaca). Na demonstracijama nastupa i Čorba, izvode pjesmu Amin s albuma Labudova pesma, koji su najavili kao oproštajni.
I ja sam u toj gomili nezadovoljnika na Trgu Marxa i Engelsa, nezadovoljniji sam i od tih stotinu tisuća demonstranata jer nemam više dojam da ijedna jača politička snaga u Srbiji stvarno misli prekinuti rat i dogovoriti miran razlaz Jugoslavije.
Uskoro s obitelji napuštam zemlju u kojoj sam se rodio - iako i nemamo baš kamo otići jer je rodna kuća moje žene spaljena, kao i sva hrvatska sela u okolici Vinkovaca. Spalili su ih oni kojima će Bora dati svu svoju (ne)moralnu potporu. Istina, on nikada nije prihvatio Miloševića, ali je objeručke prihvatio i Karadžića, i Mladića, i silesiju malignih umova, koji su ga na kraju nagradili i klaunovskom titulom četničkog vojvode.
Nije više ratovao sam, nego uz najnečasniju vojsku nedavnih pokolja i podržao je ideale za koje su ginule budale. Popišao se na vlastitu poeziju, na sve ono što je dotad bio njegov životni credo.
Da se kojim slučajem stvarno držao obećanja da im je Labudova pesma posljednji album, da je onda jednostavno zašutio ako već nije imao što pametno reći, ostao bi upamćen po ovoj prekrasnoj i bolnoj antiratnoj pjesmi.
Najdraža Borina pjesma
Kolovoz je 1985.
Sale, jedan od mojih najboljih frendova, i ja odlazimo u JNA. Zalomilo nam se da idemo isti dan u istu postrojbu.
Mene su došli ispratiti mama, tata i Jelena. Saletovi su se toliko posvadili da ga nisu došli ni ispratiti. Ne mogu vam sada pričati tu jednu od najružnijih priča o raspadu obitelji.
Sale i ja pokušavamo zezanjem prikriti svoj očaj, kladimo se tko će prvi zaplakati za mnom. Ja kažem da će Jelena, jako joj je teško što odlazim. On mi veli da će prvu suzu pustiti moja mama jer nema veće ljubavi od mamine prema sinu jedincu.
S prozora vlaka izvodim kao neki svoj mali stand-up, glumatam da sam dobro.
I onda konačno na pod beogradske željezničke stanice pada prva suza.
Zaplakao je moj stari. Meni je sad jasno zašto – zato što je i inače bio emotivac, zato što je slutio da nećemo još dugo biti zajedno i zato što je on jedini od prisutnih osobno znao u kakvo sranje odlazim. Ali tada me ta suza zgromila. Vidjela ju je i Jelena, pa i ona zaplakala. A mama – nula bodova, pršti od ponosa što ima sina vojnika.
S nama su u kupeu još dva mladića, jedan od njih ima i gitaru, koju uzimam bez pitanja.
Ovu Borinu pjesmu više nikada nisam pjevao pred drugima, ona i ja se volimo isključivo nasamo, ne mora svatko gledati kad me rasparaju sjećanja.