Foto: Vedran Buble
U POSLJEDNJIH pet godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno nešto manje od 24 mjeseca smucajući se Latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se na afrički kontinent. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Rwande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom "Swahililand - za šaku šilinga".
>>> Otok fejkera na kom se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade
>>> U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija
>>> Okružena bijedom, zlatna mladež živi u balončiću vrijednom stotine tisuća eura
>>> Dramatična situacija: "Više ne možemo vjerovati ni svojim najrođenijima"
>>> Afričko bure baruta: "Rezultat pokolja je izjednačen, svi samo čekaju produžetke"
>>> Susret s veličanstvenom životinjom: Čuo se zvjerski urlik, svi smo se dali u bijeg
>>> Nisu imale šanse: Trudnih djevojčica rješavali su se na jeziv način
Minibus kojim se prebacujem iz jednu u drugu nedođiju zapadne Ugande juri izbrazdanim makadamom što bratstva i jedinstva nikad nije vidio niti će ga ikada vidjeti. Buljeći kroz prozor gutam prašinu koju podiže roj bijesnih guma i samo čekam kad će iz suprotnog smjera naletjeti automobil s registracijskom pločicom H8 da prekine suludi slalom za kojeg nema nijednog valjanog razloga. Ne samo da satnica i raspored vožnje kao takvi ne postoje, već dobar dio putnika, majku mu, ni ne zna koliko je sati. Vrijeme kakvo poznajemo u Africi ne postoji. Ono je nešto poput sjenke. Svi znaju da je tu, ali mu se ne pridaje važnost. Zašto i bi? Kad u društvu rijetko što funkcionira, guranje vremena u jednadžbu rezultira isključivo frustracijama. Opet smo stali. Jedan čovjek izlazi, još dvojica ulaze. U smiješnoj limenoj konzeravi sada nas je točno 21. Osam više no što je u papirima dozvoljeno, pet više no što je i u izrazito optimističnim kalkulacijama sigurno, četiri više no što i realno stane te barem dva više no što bi i odvratno gramzivi vozač natrpao u svoju Toyotu Hiace iz `97. koja samo što nije i drugi put probila ciljnu ravninu neumornog brojčanika kilometara.
Mnoge vrijednosti kojima se vodimo kroz život na afričkoj planeti ne vrijede ni pišljiva boba
Ubija me što se nitko nema potrebe usprotiviti. Niti onako zlurado prokomentirati da nas voze kao stoku ili kako nije pitanje hoćemo li, nego kada ćemo poginuti ako se debeli manijak za volanom nastavi iživljavati na papučici gasa. Nitko ni da pisne! Svi su pognuli glave, šute i trpe. Čamac kojim plove životom toliko je puta pokrpan i tako nestabilan da vodu ni ne pomišljaju bespotrebno talasati. Nakon stoljeća maltretiranja, prvo od strane kolonizatora, a potom narcisoidnih sunarodnjaka koji su se po njihovu odlasku igrali careva, za nemali broj Uganđana preživljavanje nalikuje cesti sa šest traka koja se svakih par stotina metara sužava u tunel. Ako se na vrijeme ne prestroje, ne poduzmu sve da se prilagode, zaostat će za drugima, a na duge staze to zna činiti razliku između života i smrti. Koliko je daleko mimikrija otišla shvatio sam kad smo se domalo zaustavili pred nekim ćorsokakom, a polovica putnika bez imalo negodovanja izašla te sjela na motore koji su tu po dogovoru čekali. Naš upadljivo osiromašeni kombi, kakve je u "prirodi" Ugande gotovo nemoguće pronaći, tako je po vječnim pravilima igre privremeno sveden na svoje stvarne gabarite.
Da stvar bude grotesknija, na tragu "vrhunskih" filmskih režisera Lijepe Naše, lukavi vozač ostavio je jednog putnika više no što je dozvoljeno propisima da drugovima kontrolorima ne bi bio sumnjiv. Zna se, svatko barem malo vara. Uz kisele osmijehe i odsutno kimanje glavom, policijski punkt lakoćom smo prošli, a onda dva zavoja dalje, sa stotinu kilometara na sat, umalo pomeli ostatak putnika što se, čekajući uz rub ceste, topio na vrelom ekvatorskom suncu. Na njihovim licima opet nije bilo ni traga gnjeva. Zašto nisu nervozni, zašto? Dapače, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, u hipu su se uspentrali pa po uhodanoj praksi počeli strpljivo preslagivati kako bi se svima pronašlo mjesta. Naslućivao sam to doduše i ranije, ali u tom mi je trenutku postalo jasno kao dan - većina zakonitosti kojima se vodim, na afričkoj planeti ne vrijede ni pišljiva boba. Iako svjestan da svoje suputnike ne mogu promijeniti (toliko lud nisam), odjednom više nisam mogao šutjeti. Imao sam potrebu barem shvatiti koliko su daleko pomakli onu liniju samopoštovanja koju valjda svako ljudsko biće na ovom svijetu, ma pred kim se nalazilo, prije ili kasnije povuče.
Pileće serenade pod prozorima autobusa
"Ništa ne bi postigli", odmahuje rukom sredovječni trgovac što sjedi pored mene. "Uz mnogo tog drugog, Uganđanima prijeko nedostaje i ujedinjenosti. Toliko smo puta pregaženi da neprijatelja više ne vidimo u onome gore nego u onom pored sebe. Nešto sličnoj staroj dosjetki u kojoj nije bitno biti brži od lava nego od osobe s kojom mu bježiš. U prijevodu, čak i da se svi sad ovdje dogovorimo napustiti kombi kako bismo naučili pameti pohlepnog vozača, garantiram ti - našlo bi se njih najmanje deset što bi na koncu nastavili put. Iskreno, previše sam puta izdan, a još se više naslušao priča o onima što su rekli "ne", a potom zauvijek zašutjeli. Više mi ne pada na pamet sklapati fiktivne saveze zbog kojekakvih dječačkih ideala života kakav bi, kao, trebao biti. Priznali to ili ne, vladajući su uspjeli u svom naumu. Revoluciju su učinili nemogućom jer ne samo da smo zatrovani strahom već i nepovjerenjem prema ljudima oko sebe. Zato je mudro pomiriti se s onim što sljeduje, ma koliko god se to činilo strašnim... Znam taj pogled! To je pogled osobe koja nema obitelj. Takvima je oduvijek bilo najlakše mudrovati."
Povlačim se. U pravu je. Čak i da nije, što god dalje rekao, moje riječi neće imati težinu. Pogled vraćam poljima čaja čiji zeleni labirinti izgledaju kao iščupani iz Alisine zemlje čudesa. U jadnijem okruženju, ulični prodavači, što manirom bijesnih stršljena napadaju nakratko zaustavljena javna prometala, predstavljaju bolnu crvotočinu u ruralni život Ugande, međutim u bajkovitom pejzažu i oni poprimaju nestvarnu notu. Poput prosaca naguravaju se pod masnim prozorima autobusa dok nas romantično rumenim kokošjim batcima zavode kao serenadama. Čudni su to svatovi. Iako su me tijekom četiri tisuće kilometara dugog proputovanja istočnom Afrikom često znali uznemiriti svojim paničnim očajem, lagao bih kad bih rekao da mi u koječemu nisu imponirali. Neumorni su i ništa ih ne može pokolebati, a uz to i bolesno pošteni. Usprkos tome što im je u tom nepojmljivom kaosu lice nemoguće zapamtiti, slijedom čega kojekakvi zajebi nemaju nikakve konzekvence, u više sam ih navrata vidio kako po pedeset metara trče za autobusom samo da bi mušteriji vratili smiješno malen kusur. Razgaljen poštenjem koje se ne pali sa svjetlima reflektora, u tim sam trenucima Afriku volio više no ikad.
Fort Portal - carstvo marihuane
Napokon stižemo u Fort Portal, mjesto čudnog imena čiji su svi društveni i ekonomski problemi novije povijesti svedeni pod nazivnik borbe za status grada. Nebitno je što je kvaliteta vode očajna, što su od doseljavanja poveće kongoanske populacije ulice zatrpane smećem i što prosječna obitelj ima dvostruko veće troškove no što mjesečno zarađuje, međutim hoće li se i kada Fort Portal službeno prozvati gradom, sveti je cilj svakog gradonačelnika unazad dvadeset godina. Iako ga vole nazivati turističkim središtem Ugande, na veliku žalost ministra Toma Butimea, era jeftinih letova nije eksplodirala brojem stranih posjetitelja, već lokalnih postrojenja marihuane. Zbog idealnih klimatskih uvjeta, ali i prešutnog odobravanja vlasti, provincija Kabarole odnedavno je postala meka za sadnju ovog blagog opijata, a glavni grad Kampala, u koju paketi svakodnevno pristižu, svojevrsni distribucijski centar i to ne samo za domaće tržište. Dakako, nije trebalo proći dugo prije no što se policija dosjetila kako bi bilo prilično unosno regulirati taj transport, odnosno odlučivati tko ne može, a tko može i za koliko.
"Ako ti na izlazu iz grada pronađu više od pola kila, najebao si", tvrdi Terry, simpatični očalinko koji radi kao čuvar na ulazu u nekakav sajam. "Daleko od tog da ćeš u zatvor. Ako imaš love, u Ugandi se možeš izvući iz svakog sranja. Ali treba dobro podmazati. Ima onih što riskiraju, isplati se. Razlika u cijeni je ogromna. U Kampali se zaradi tri do pet puta više no ovdje, dakako ovisno o kvaliteti robe i lokaciji. Gram inače košta pet dolara, a oko Makererea, sveučilišta gdje studiraju bogataška djeca, i do dvadeset. Ako uspiješ zaobići policiju, ako puno ne piješ, u par godina možeš zaraditi za kuću. U suprotnom? Za preživjeti. Ja primjerice imam dvadeset stabljika. Više mi, jebiga, ne stane. Prije sam znao posaditi i van ograde, ali bi mi balavurdija noću pokrala. Na svakoj bude stotinjak grama, što u najboljem slučaju daje dva kila ukupno. To ovdje na veliko utopim za 1500 dolara i od toga mi valja živjeti cijelu godinu. Jest, stotinu mi je puta na pamet palo da se barem jedne godine domognem Kampale, zaradim šest tisuća dolara pa živim kao car, ali strah me ne izgubiti i ovo malo što imam."
Carnivale i Marabui
Ledina na kojoj razgovaramo zove se Boma i dom je raznoraznih priredbi već desetljećima. Ova što stiže s prvom marčanom burom, tumači Terry, daleko je najneobičnija. Putujući cirkus nalik onima što su devedesetih posjećivali ratom pogođene hrvatske gradove, prepun je čudnovatih likova koji kao da su izašli iz Knaufovog Carnivalea. Peglica je sveukupno četiri, plišane igračke izgledaju najmanje deset godina stare, a ringišpil ruzinav poput onog broda što ga je Marijan Ban opjevao zajedno sa svojim uzaludnim snovima. Onako suhonjav i zapušten, i moj se sugovornik izgledom savršeno uklapao u prostor. Realno, nije mi bilo mjesto tu, prvi štandovi otvarali su tek pet sati poslije, međutim nisam mogao otići. Ljubitelj treša u meni gostio se švedskim stolom bizarnosti. Ponešto veću prepreku predstavljao je motor koji sam iznajmio od nekog nesretnog taksista, a kojeg je u međuvremenu na parkingu okružilo dvadeset Marabua. S crno-bijelim krilima savijenim na leđima, izgledali su poput delegacije pogrebnika što strpljivo čekaju da vašar završi, svjesni da će posla za njih zasigurno biti. Nisam nešto posebno plašljiv, ali te ptičurine znaju biti teške i do deset kilograma, a s malim lešinarskim očima iznad golema kljuna djeluju zlokobno poput upravnika one nuklearke u Springfieldu.
Toliko dugo sam skupljao hrabrosti za diverziju da je naposljetku i očalinko shvatio što je posrijedi. Sa šeretskim osmijehom na licu zašao je među ptičurine, spustio motor s nogara i stao ga gurati prema meni govoreći: "To su lijenčine kakve svijet nije vidio. Napali bi oni tebe da im se da pomaknuti." Zadovoljno sam mu stisnuo ruku pa se po preporuci pripitog gutača vatre, koji je Bomom tumarao tražeći "ludu kćer", dao u đir okolnim brežuljcima gdje me obuzela želja da se nečim uzbudim, za nešto potrudim. Nakon par neuspjelih pokušaja o kojima ne bih volio govoriti, otkrio sam posve novu strast. Ostatak dana oskarovski uvjerljivo glumio sam bijelog "boda-bodu" - duševnog moto-taksista koji u nedostatku javnog prijevoza besplatno prebacuje uboge gorštake. Od desetak mušterija, čije su oči od početka do kraja vožnje oduševljeno treperile, u pamćenje mi se urezala grupa dječaka koji već četiri godine, otkako su krenuli u prvi razred, svakodnevno pješače četrnaest kilometara do škole i natrag. Iako im svakodnevicu nisam drastično promijenio, saznanje da će se tog dana dva sata više igrati, ispunjalo me neobičnim zadovoljstvom.
Sjela sam na obalu jezera Bikele i plakala
Daleko najnepredvidljivijim ishodom okončala se epizoda s dvadesetogodišnjom seljančicom Yves koja je prala nesagledive količine robe do gležnja uronjena u malarično jezerce pred kojim sam slučajno zastao. Nakon što smo razmijenili par učtivih rečenica, pitao sam je želi li da je prebacim kući, na što je nevoljko pristala. Mislio sam da je razlog golemo plastično vjedro prepuno robe s kojim je po vijugavim brdskim cestama trebala balansirati na glavi, no ispostavilo se kako postoji mogućnost da ljubomorni suprug neće biti oduševljen činjenicom što se kući vraća tri sata ranije no obično i to u društvu nepoznatog bijelca na motoru. Ni njoj, a meni još manje nije palo na pamet da će je muž, čim je vidi, nasilno povući za ruku u kuću, a roba što je uz velike napore oprala, završiti prevrnuta na suhoj zemlji. Baš sam zajebao stvar. Svjestan da je predstava završila, pomalo tužan krenuo sam kući, cijelim putem razmišljajući o teškom životu koji djevojka vodi. Utješio sam se mišlju kako bi možda zaista sav komad propao da na pozornici ljudske tragedije manjka i samo jedno jedino lice.
No koliko god seoski život Ugande zahtjevan bio, ni na koji način se ne može usporediti s onim što prolaze pojedini stanovnici Kampale koja je poput nekog mračnog stripovskog velegrada naizgled rascijepana na dva dijela. Onaj donji, čijim sablasno prljavim ulicama hita na stotine tisuća radnika u potrazi za koricom kruha, i onaj gornji, gdje na sedam "rimskih" brežuljaka ugandska crème de la crème uživljeno glumi nekadašnjeg kolonizatora, igrajući se njihovih ladanjskih navika s poslugom koja viri iza svakog ćoška velebnih vila. Slika grada u kojem žive ove dvije u mnogočemu suprotstavljene skupine toliko je bolesno različita da nikada ne biste pomislili kako govore o istoj stvari. Istovremeno, granica koja ih dijeli, iako oku nevidljiva, razdvaja ih vještije od Berlinskog zida. Imućni se među "smrtnike" spuštaju samo po krajnjoj nuždi, ako ni zbog čega, onda zbog rijetko kaotičnog prometa koji u "rush houru" nalikuje filmskom bijegu Zemljana uoči udara meteora, dok siromasi raskošni život na uzvisinama gledaju bogobojazno kao kakav raj koji će im jednog dana pripasti, samo ako požive dovoljno dugo.
Matatu slagalica strave
Život u donjoj Kampali možda najbolje dočarava čudovišno parkiralište matatua pokraj nekadašnje tržnice Nakasero na kom je u svakom trenu od zore do sumraka natiskano najmanje tri stotine bijelih taxi-kombija. S obližnje uzvisine kod Juba plaze, pruža se jedan od najprepoznatljivijih gradskih prizora. Neiskusnom oku isprva se čini kako ne postoji način na koji će se pojedini kombiji iskoprcati van, ali ako samo malo zadrži pozornost, shvaća da nekim čudom uvijek pronađu izlaz. Proces izgleda otprilike ovako. Vozač koji je na redu da krene, popne se na branik i stade urlati, a par trenutaka kasnije, kao da je riječ o kakvoj dječjoj slagalici, svi se počnu pomicati po deset centimetara. Iako cijelo vrijeme izgleda kao da je sav posao uzaludan, s posljednjim se manevrom otvori jadno mali, ali posve funkcionalni koridor. Tako nekako izgleda i život siromašnih žitelja Kampale. Iako se čini da u toj neprekidnoj paničnoj utrci, rame uz rame s tisućama jednako očajnih, ne postoji šansa da se i tog dana domognu nešto novca ili hrane, ti majstori preživljavanja, poput ljudskih žohara, uvijek se nekako snađu.
Zvuči isuviše grubo, ali nažalost upravo ih tako njihovi bogati sugrađani doživljavaju. Kad god se ukaže prilika, tretiraju ih kao smeće i tako potvrđuju kontroverzan stav kako su najveći rasisti jedni prema drugima. Zašto to rade? Između ostalog, riječ je o svojevrsnom obrambenom mehanizmu koji proizlazi iz vlastite nesigurnosti, s obzirom na to da kao pripadnici jedne od prvih generacija što udara temelje trulog kapitalističkog života Ugande i sami sebi djeluju odveć neuvjerljivo. Koliko god se trudili, taj svijet im ne dolazi prirodno. Bilo da plivaju u bazenima svojih country klubova, navlače lopticu po luksuznim teniskim kompleksima ili ispijaju gin-tonic u kožnim separeima zapadnjački uređenih lounge barova, to rade nespretno kao nepušač što pali prvu cigaretu. Jedan od njih je i Emanuel, moj domaćin u Kampali, koji je s nepune 24 godine u ruke dobio pravu pravcatu turističku agenciju. Iako je iznimno sposoban i inteligentan te svoj posao shvaća ozbiljno, većinu vremena izgleda kao da ne zna što bi sa sobom, a pritom se, ni u jednom hedonističkom odušku kojeg se prihvati, ne osjeća kao riba u vodi.
Drhtavi prvi koraci trulog kapitalizma Ugande
Unatoč tome, iz dana u dan forsira taj životni stil ponajviše jer se to od njega, mladog biznismena bogatog zaleđa, očekuje. Emanuel, srećom, ima kočnicu, no jako je puno onih kod kojih se to djetinje jurcanje za nametnutim idealima prelilo na svijet uživanja u opojnim sredstvima. Iako su teške droge u Ugandi prisutne desetljećima, svakom se godinom rapidno povećava broj mladih koji eksperimentiraju. Ono što je posebno odbojno - to rade prilično razmetljivo, znajući da su zbog ugleda obitelji pred zakonom nedodirljivi. "Nije to toliko strašno koliko govore brojke", reći će Emmanuel." Osobno znam popriličan broj onih koji na tjednoj bazi kupuju kokain, ali većina ga ne konzumira. Što će im onda? Za namamiti vrhunsku ženskicu u noćnom klubu, naravno. One su te koje su daleko zaluđenije. To moraš vidjeti na svoje oči. Rekao bi da momcima nije toliko do koke koliko do seksa, a činjenica je da danas nema lakšeg načina za odvesti fancy curu u krevet. Nekad mi dođe da kupim gram bijelog samo da ga mogu likovati njim, kad nisam od volje za prodavati priče. "
Sve ovo glavnom gradu Ugandi daje jedan internacionalni, čak bih rekao i svjetski štih, zbog čega je jako popularan među stranim studentima i digitalnim nomadima. Na stranu sa svim navedenim problemima, za razliku od mnogih drugih afričkih velegrada, bijeli došljak se u Kampali osjeća relativno sigurno i dobro, a pritom nije zakinut za brojne turističke atrakcije - od kraljevskih palača, divnih aleja i impresivnih religijskih zdanja do elitnih trgovačkih centara s restoranskom i šoping scenom koja ne zaostaje puno za europskim standardima. Što je također važno, Kampala je grad koji ima priču, nešto kao Medellin. Iako mučna i vrlo mračna, daje joj prijeko potrebnu dubinu. Upravo u tom svjetlu valja promatrati palaču Mengo - centralno mjesto mučnog režima Idija Amina, po mnogima jednog od deset najbrutalnijih i najozloglašenijih diktatora svih vremena. Niti dvije stotine metara od te raskošne viktorijanske građevine nalazi se Državni zavod za istraživanje, kako ga je Idi Amin od milja volio nazivati.
Palača Mengo i odaje za mučenje
Putem kojim koračam u društvu pognutog mladog vodiča, koji se svoje mišljenje libi izraziti na baš svaku temu, pola stoljeća ranije prošlo je više desetaka tisuća ljudi, a da se gotovo nitko nije živ vratio. Taj ukopani bunker, veličine pedeset za trideset metara, nije nikakav državni zavod već nesvakidašnje brutalni zatvor za mučenje. Prema svjedočenju rijetkih koji su preživjeli, po nekoliko stotina ljudi bilo je natrpano u tri betonske prostorije, gdje su u mrklom mraku mogli jedino čekati da im ponestane zraka. Tjednima su obavljali nuždu jedni po drugima jer nije bilo mjesta za pomaknuti se ni desetak centimetara, a ako bi se kojim slučajem netko i uspio provući kroz neprobojna željezna vrata, sljedeći korak vodio ga je u bazen elektrificirane vode. Jednom kad bi svi pomrli, konvoj vojnih kamiona u gluho doba noći stizao je na utovar pa pustim ulicama Kampale, na kojima bi poneki umorni prolaznik znatiželjno zastao, uporno prevozio leševe do obližnjeg jezera prepunog debelih i vječno gladnih krokodila. U povratku je, naravno, stizala nova tura zarobljenika i tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Zvučat će to strašno samo onima koji nisu upoznati s likom i djelom Idija Amina Dade, monstruma čija životna priča nalikuje kakvom nevješto napisanom romanu znanstvene fantastike. Golemi 20-ogodišnji sin nubijskog zemljoradnika koji je završio četiri razreda osnovne škole priključuje se okupatorskoj vojsci te u njoj pronalazi smisao života. Zbog iznimnih tjelesnih sposobnosti i upornosti kojom prikriva neobrazovanost, dominira sportskim kategorijama, posebno boksom u kojem čak devet godina drži naslov amaterskog prvaka države. Istovremeno, strelovito napreduje vojnim rankovima, između ostalog i zato što bez milosti ubija sunarodnjake koji se protive kolonijalnoj vlasti. Britanci su u njemu pronašli točno što su tražili, agresivnog, ali beskrajno vjernog alfa mužjaka preko kojega će vladati jednom kad odu. Dva desetljeća poslije Uganda se osamostalila, a Idi Amin od strane premijera Obotea, koji će uskoro zbaciti kralja Mutesea, dobio najveći poklon - vrhovno zapovjedništvo nad policijom i vojskom. Iako to još nitko nije znao, Amin je već odabrao stranu. Britanski tajni spisi, godinama poslije otpečaćeni, otkrili su kako je tijekom šezdesetih Amin bio odgovoran za trgovinu oružjem u Kongo, pronevjeru zlata i bjelokosti u iznosu od 350 tisuća dolara te niz stravičnih zločina nad vojnim zarobljenicima i civilima.
Diktator - čovjekomrzac željan ljubavi
25. siječnja 1971., dok je novopečeni predsjednik Milton Obote bio na službenom putu u Singapuru, Amin je vojnim udarom preuzeo vlast. Bila je to sjajna procjena. Po ulicama Kampale danima se slavilo i plesalo jer novi predsjednik nije bio samo karizmatični vođa već i jedan od njih. Štoviše, uslijed njegove neformalne osobnosti, zbog koje mu nije bilo teško satima pozirati fotografima i rukovati se sa svima, pa čak i plesati tradicionalne plesove s lokalnim stanovništvom, djelovao je kao da mu je doista stalo do budućnosti Ugande. Kad je još ukinuo Oboteovu tajnu policiju te odobrio amnestiju njegovim političkim zatvorenicima, uistinu se činilo kako nakon stoljetne patnje slijede bolji dani. Međutim, bio je on daleko od dobronamjernog vladara kakvim se predstavljao. Nesiguran i nepovjerljiv prema svima i svakom, iza kulisa šoumenstva brutalno se obračunavao s protivnicima, dok je po klasičnom obrascu diktatura dvadesetog vijeka, većinu nacionalnih sredstava trošio u osobne svrhe, a ostatak ulagao u oružane snage čiji je zadatak bio osigurati nesmetan priljev novca za ovo prvo.
Ipak, Aminov najveći problem nije bila njegova brutalnost, već nesposobnost da kvalitetno rješava politička pitanja. Gafovi su se redali jedan za drugim, a onaj koji je zemlju gurnuo u duboku provaliju bilo je osvetničko protjerivanje bogatih Izraelaca i Azijata što je dovelo do dramatičnog pada gospodarstva. Već sredinom sedamdesetih bilo je jasno kako je ansambl izazova koji prati svaku diktaturu previše za Aminove intelektualne kapacitete. Stresne godine prolazile su jedna za drugom, a njegova paranoja otišla je tako daleko da je na tjednoj bazi mijenjao osoblje, a raspored putovanja često posljednjeg trena. Isto tako prijevozna sredstva i mjesta na kojima će spavati birao je bacajući novčić. Iako neuk, u glavi je Amin imao dovoljno da zna kako odanost vojnika može zadržati samo na jedan način pa ih je obasipao skupim viskijima, modernom elektronikom i luksuznim automobilima. Unatoč tome, postajao je sve nemirniji i povučeniji, posljedično i agresivniji, svojim odredima smrti provodeći pravi pokolj sunarodnjaka, na tisuće svakog mjeseca i to metodama koje su graničile s istinskim sadizmom.
Zarobljenike je bacao krokodilima, njihove glave čuvao u frižideru, a čak je i probao ljudsko meso
Tako je navodno glave onih koji su mu se posebno zamjerili držao u hladnjaku, a čak je, i to po svom priznanju, jeo ljudsko meso, okarakteriziravši ga slanijim i od leopardovog. U lipnju 1976. Amin je donio odluku koja će označiti početak njegova kraja. Palestinskim teroristima što su oteli Air Franceov let iz Tel Aviva u Pariz dopustio je da slete u Ugandu, osiguravši im zaštitu i zalihe hrane dok su držali 246 putnika i 12 članova posade kao taoce. U onome što će postati jedna od najuspješnijih i najsmjelijih operacija spašavanja u povijesti, u noći na 3. srpnja elitni izraelski komandosi napali su zračnu luku Entebbe, ubili svih sedam terorista i dvadeset Aminovih vojnika, spasivši gotovo sve taoce. Kad je čuo što se dogodilo, Amin je naredio pogubljenje 74-godišnje Britanke koja je par dana ranije prebačena u bolnicu jer joj je u jednom trenutku talačke krize pozlilo. Besmislena odmazda prilično je uzdrmala njegov međunarodni ugled, a kad je još 1977. naredio ubojstva nadbiskupa Ugande te ministra unutarnjih poslova, Britanci su prekinuli sve diplomatske veze s njim.
Ekstravagantni klaun to je iskoristio da upotpuni svoju titulu koja je sada glasila: "Njegova ekselencija, doživotni predsjednik, feldmaršal Al Hadji Doktor Idi Amin Dada, gospodar svih zvijeri na kopnu i riba u moru te osvajač britanskog carstva u Africi generalno, a posebno u Ugandi." Konačni udarac uslijedio je koncem sedamdesetih kad su Amerikanci obustavili trgovinu s Ugandom, što je dovelo do potpunog kraha ekonomije. Očajnički nastojeći ostati na vlasti, Amin je u listopadu 1978. naredio invaziju na Tanzaniju koja je na njegovo zaprepaštenje krenula u ofenzivu. Nakon više mjeseci borbe, Tanzanijci su 11. travnja ušli u Kampalu te stavili točku na i divljačkog režima Idija Amina, koji je u posljednji trenutak uspio pobjeći. Prvo je potražio sklonište kod druga Gadafija u Libiji, da bi 1982. prihvatio ponudu Saudijske Arabije čiji su se lideri bojali da će brbljavac narušiti reputaciju islama u svijetu. U zamjenu za život u sjeni dobio je trideset tisuća dolara mjesečno te mramoru vilu s petnaest soba u kojoj je puna dva desetljeća živio kao slobodan čovjek prije no što je 2003. umro. Tri godine poslije, njegov lik, popularno nazvan "Mesar iz Ugande", na TV ekranima ovjekovječio je Forrest Whitaker u Posljednjem kralju Škotske.