Po intenzitetu i vremenu ulaska u posao, Norman Jewison bio je negdje između jednog od posljednjih predstavnika stare škole Hollywooda, tj. škole starog Hollywooda, i pridruženog člana nove ekipe s Coppolom, Scorseseom, Spielbergom, Friedkinom i ostalima.
U svakom slučaju, zadržao je mnoge postulate umirućeg vremena, ali se i prilagodio nadolazećim snagama. Umiruće vrijeme i nove snage su "lomili koplja" negdje krajem šezdesetih, a on je tad već bio u naponu autorske snage i nije čudno što se našao u sredini. Čudno je kako je uspio kameleonski prijeći s jedne baze na drugu, ali to su već odlike majstora.
Redatelj koji je bio poznat i po dramama u kojima ispravlja krive Mississippije društvene nepravde, ali i po filmovima koji su rođeni da budu samo čistokrvni hitovi. Poznavao je publiku veoma dobro i svaku priču znao je prilagoditi širem gledateljstvu, koliko god možda delikatna ili kompleksna tema bila u pitanju.
U vrelini noći
Uzmimo temu rasizma i uzmimo njegov najslavljeniji film, a to je U vrelini noći, gdje su se Rod Steiger i Sidney Poitier lomili poput onih spomenutih koplja. U pitanju je 1967. godina i taj film u to vrijeme je dokaz da je tajming ponekad sve jer nije postojalo bolje vrijeme da priča o filadelfijskom tamnoputom policajcu zaglavljenom u južnjačkom naselju izađe na vidjelo.
To je bio jedan od primjera koliko Jewison zna prepoznati i vrijeme, a ne samo publiku. Temi rasizma ili, bolje rečeno, antirasizma vraćao se poslije još dva puta. I Vojnikova priča s početka osamdesetih i Uragan s kraja devedesetih spadaju u tu neslužbenu trilogiju crno-bijelih odnosa, s tim što, naravno, nisu imali utjecaj kao U vrelini noći jer jednostavno nijedan film nije imao toliki utjecaj na tu temu u povijesti američke kinematografije.
Tu dolazimo i do nepravde koja je njemu učinjena kao bijelcu jer je upravo Jewison bio odabran da režira film Malcolm X o naslovnom junaku afroameričke borbe. Međutim, kako je odabran tako je i otpušten, a razlog je taj što je presuđeno da ipak tamnoputi redatelj mora raditi na tom filmu. Tako je Spike Lee dobio svoju priliku.
Nije zaslužio Jewison da bude žrtva ovog "rasizma u suprotnom smjeru", ali služi kao dobar primjer da diskriminacija ne bi trebala postojati ni s jedne strane. Prije svega, teško da ima filmskog autora koji je značajniju stvar uradio za antirasizam od njega, a u krajnjoj liniji, Jewison je u Vojnikovoj priči prvi dao veću šansu Denzelu Washingtonu, pa je nekako bilo logično da ga on režira i u Malcolmu, koji će mu postati neka vrsta zaštitnog znaka među ulogama. No nije se dalo, bolje reći - nisu dali. Nema veze, dobio je Denzela natrag za Uragan i ovaj mu je vratio povjerenje još jednom.
The Cincinnati Kid i Afera Thomas Crown su primjerci ranije Jewisonove sjajne kolaboracije s nekim zvjezdanim glumcem. U pitanju je King of cool Steve McQueen i u ta dva dijela je Steve stvarno dostigao neke glumačke visine koje je rijetko gdje uspijevao iskazati, prije svega u Cincinnatiju, koji je vitalno ostvarenje kad govorimo o kockarskim temama na platnu. Istog desetljeća, a to su šezdesete, Norman je režirao Rusi dolaze, Rusi dolaze. Što tek reći o filmu u kojem uniformirani Rusi nisu predstavljeni kao negativci? To holivudski redatelji ne bi smjeli ni danas uraditi, a on je to izveo na vrhuncu hladnog rata.
Nema slabih strana
Violinist na krovu, Rollerball, Isus Krist superstar, Pravda za sve, Opčinjena mjesecom među ostalim filmovima. Dakle, svega i svačega tu ima, barem solidnog, a često baš jakog. Uz to i sedam Oscar nominacija, Srebrni medvjed, zvijezda na Bulevaru slavnih i čak je jedan trg u centru Toronta u rodnoj Kanadi nazvan po njemu.
Ali hajde da se zadržimo još malo na ovim naslovima. Naime, ako se pogleda malo bolje, može se primijetiti da se u otprilike svima njima nalaze neke od najboljih izvedbi u karijerama glumaca koji su nosili ta djela, a čak 12 njih je i nominirano za Oscara zbog uloga kod njega. Uzevši to u obzir, možemo reći da Jewison nije samo majstor u prepoznavanju publike i prepoznavanju vremena već da mu je i rad s ljudima jača strana.
Čini se da nema slabih strana, a i nema, jer dovoljno o veličini redatelja govori činjenica da mu je jedan gigant poput Johna McTiernana rimejkao film. A Normanu nije rimejkao jedan, već puna dva, i Aferu Thomas Crown i Rollerball.
Istina, oba rimejka su inferiorna u odnosu na originale, no čak i to kazuje nešto o Jewisonu. Moraš biti baš ozbiljno kvalitetan u svom radu kada ni McTiernan ne može taj rad unaprijediti. Možda je to i najveći kompliment.
U penziji je bio već preko 20 godina do nedavne smrti u 97. godini. Norman Frederick Jewison.