AKO POSLJEDNJIH 20 godina samo marginalno pratite ono što se događa na pop sceni, vjerojatno ste poslušali barem 20 njegovih hitova, a da toga niste ni svjesni.
Međutim, potpuno je nebitno znaju li ga slušatelji, njemu je najvažnije da ga znaju svi oni u potrazi za hitom s kojim će pokoriti top ljestvice.
Njegovo je ime Max Martin, a švedski producent, tekstopisac i dokazani hitmejker na vrhu je scene više od dva desetljeća. Prilično je samozatajan i za njega znaju oni koji za njega trebaju znati, dok je za ostale siva eminencija popa.
Djeluje još od kasnih devedesetih i stoji iza hitova kao što su "Baby One More Time" (pjesma kojom se proslavila Britney), "It's Gonna Be Me" (NSYNC), "We Are Never Ever Getting Back Together", "Shake It Off", "Blank Space", "Style" (Taylor Swift), radio je s Adele, Katy Perry, Justinom Timberlakeom, Kelly Clarkson, The Weekndom, a proučite li malo ovogodišnje vrhove top ljestvica, ubrzo ćete otkriti da se pobrinuo za hitove Eda Sheerana, Pink, Ariane Grande, Miley Cyrus i Lane Del Rey. Ukratko, nije preveliko čudo ako u istom trenutku na top ljestvicama postoji više njegovih pjesama, a ako želite hit - on je osoba koju tražite.
Naravno, dobiti Martinovu pjesmu nije jednostavno, a šuška se da zvijezde u usponu moraju iskeširati papreni iznos samo kako bi ih švedski hitmejker uzeo u obzir u slučaju da jednog dana stvori nešto što bi im bio voljan ustupiti.
U čemu je tajna?
O čemu se radi i koja je tajna 48-godišnjeg bivšeg rokera proizašlog iz škole pokojnog Daga Kristera Vollea alias Denniza PoPa?
Iako je tvorac nekih od najvećih uspješnica za sve iole relevantne zvijezde, karijeru je započeo devedesetih kada je osnovao danas gotovo zaboravljeni bend It's Alive.
Od 1999. do danas imao bezbroj manjih hitova i čak 22 broj 1 što ga je smjestilo na treće mjesto, a ispred njega su još samo Paul McCartney i John Lennon. A budući da samo niže hitove, ne bi bilo pretjerano kad bismo predvidjeli da ćemo kroz desetak godina govoriti o najvećem hitmakeru u povijesti.
Kao što smo već napisali, njegovo ime potpuno je nepoznato pa čak i nebitno prosječnom slušatelju, ali radi se o čovjeku koji je gotovo samostalno preokrenuo glazbenu industriju naglavačke i pritom stvorio vojsku jataka koje je prepoznao kao buduće hitmakere i nije pogriješio.
Teksašanin Savan Kotecha, Dr. Luke (Lukasz Sebastian Gottwald), Shellback (Karl Johan Schuster) i Norvežani Stargate (Tor Erik Hermansen i Mikkel Storleer Eriksen) samo su neki od njih, a uz suradnju s okušanim timom tekstopisaca, zajedno su stvorili barem 50% onoga što smo posljednjih 15 godina nazivali hitovima.
Švedska škola
Šveđani su oduvijek bili zemlja hitmakera, a mnogi tu muzikalnost pripisuju glazbenoj edukaciji u državnim školama gdje su glazbeni instrumenti na raspolaganju svim učenicima. Isto tako, Šveđani su, za razliku od Britanaca i Amerikanaca, skloniji žanrovski se ne ograničivati.
Primjerice, još su tijekom devedesetih uspješno spajali R&B i pop utjecaje, vješto ih kombinirajući i stvarajući pritom savršene pop pjesme koje su istovremeno podilazile ukusu klinaca, ali bile i savršen izbor za srednjostrujaške radio-postaje koje ciljaju na sve generacije.
Mnogi koji su s njim surađivali ističu njegovu minucioznost i vještinu da u svakoj pjesmi detektira viškove i eliminira sve što vas ne hvata "na prvu". Doduše, da ne bismo pretjerano ulazili na teren mitomanije, takvo što mogli biste reći za više-manje bilo kojeg kvalitetnog producenta - oni jednostavno moraju prepoznati hit i tako je od Motowna do danas.
Kad pričamo o Martinu, pričamo u milijunima
I koliko jedna takva "siva eminencija" godišnje zarađuje? Mediji su iskopali informaciju iz 2013. da je Martin u karijeri prodao 135,433.000 singlova i ta brojka nezaustavljivo raste. Variety je pak 2017. procijenio da je Martin težak 260 milijuna dolara. Prošle godine zaradio je 54 milijuna dolara, a tom iznosu nadodajte i 19 milijuna dolara koliko je zaradio za svoje hitmejkerske usluge.
Sve ovo fasciniralo je novinara Johna Seabrooka koji se prije nekoliko godina u svojoj knjizi "The Song Machine" pozabavio ne samo Martinom, već kompletnom današnjom pop scenom u koju je sasvim slučajno gurnut zahvaljujući sinu koji ga je neumorno terorizirao hitovima na putu do škole. Seabrook je obišao studije, koncerte i urede u Stockholmu, New Yorku, Seoulu i Los Angelesu kako bi iskopao što više informacija o apsolutnim vladarima današnje pop glazbe.
Mnogi su primijetili da se ne radi o knjizi koja se suhoparno bavi jednim čovjekom ili timom ljudi, već proučavanjem biznisa koji nikad ranije nije toliko uspješno vođen od strane tako malene grupe ljudi.
Osim već spomenute švedske sklonosti pravljenju hitova, tu je i zdrava poslovna logika koja je iznenadila autora.
Svi kradu i nikog nije briga
Naime, Seabrook se između ostalog bavi i načinom na koji su Martinov poslovni akumen, ali i tehnologija korijenski izmijenili način na koji nastaju hitovi u njegovu kampu. Ego se baca u drugi plan, a više autora u istom trenutku smišlja različite melodije na istoj glazbenoj podlozi da bi se na kraju izabrala ona najuspješnija. Međutim, "track and hook" princip (autorov neologizam) stvara višak hitova pa različite zvijezde ponekad dobivaju slične hitove što je izazvalo probleme između Ryana Teddera i Kelly Clarkson koja ga je javno prozvala nakon što je čula da njezina pjesma "Already Gone" neodoljivo podsjeća Beyonceinu "Halo".
Doduše, Martin i Dr. Luke maznuli su (preciznije, rekonstruirali je kao klasični pop hit) i "Maps" grupe Yeah Yeah Yeah's kako bi stvorili njezin veliki hit "Since U Been Gone", a to koketiranje s plagiranjem čest je problem Dr. Lukea koji se zbog toga mnogo puta susretao s tužbama. No, to je najstariji problem pop industrije koja neprestano igra na kartu prepoznatljivosti jer slušatelji najbolje reagiraju upravo na ono što im zvuči poznato.
A ako ćemo realno, u današnje vrijeme više nikoga nije briga radi li se o plagijatu. Može biti Rozga, može biti Severina ili neka od 30 klonova koji godišnje nastanu i nestanu, a sve zajedno zvuči kao nešto iz Italije, Španjolske i Srbije što pak zvuči kao nešto iz Grčke ili je direktno uzeto od Grka i nije potpisano.
Pop po mjeri čovjeka... S ADHD-om
I dok je ovaj pristup odavno prisutan u filmskoj industriji, moderna pop industrija također je prigrlila određene holivudske metode kako bi njihov "proizvod" dospio do što većeg broja slušatelja.
Naime, na svakom se ozbiljnijem projektu angažiraju hitmakeri iz svih dijelova svijeta, stvaraju se fokusne grupe koje će testirati određeni brend, a tu je i agresivni marketing.
U vrijeme Motowna morali ste imati jedan jak refren i to je bilo to. Danas, kada je pažnja slušatelja zastrašujuće kratka, morate imati refren ili ubaciti neku "udicu" svakih sedam sekundi (vrijeme prije nego prosječni slušatelj prebaci na drugu pjesmu ili stanicu).
"Moraš imati nešto u uvodu pjesme, nešto u dijelu prije refrena, u refrenu, a ako imaš neki prijelaz, bilo bi dobro i da tamo nešto ubaciš", govori Jay Brown, suosnivač izdavačke kuće Roc Nation.
Stare njuške znaju u čemu je tajna
Hitovi koji ne prođu kod jednog, proći će kod drugog, a producenti vrlo često ne biraju samo postojeće zvijezde, već potpisuju i anonimce od kojih uzimaju veći postotak, a to je pak nešto što oni s iskustvom i karijerom nikada ne bi prihvatili.
I dok su Martin i Luke dio mašinerije, na vrhu su i dalje stare njuške kao legendarni Clive Davis koji je vidio i čuo sve, a radio je sa zvijezdama od Janis Joplin do Kelly Clarkson.
On zapravo nema neki pametniji savjet osim općih mjesta kao što je: "Tajna uspjeha leži u kontinuiranom izbacivanju hitova."
No, Jason Flom tvrdi da je tajna u prepoznavanju zvijezda što također ne zvuči kao bogznakako koristan savjet jer svi pretpostavljamo da je arsenal vještina za uspjeh bilo koje vrste nešto s čime se rađate. Flom je potpisao Katy Perry i prije nego je čuo kako pjeva jer je "znao da je zvjezdani status njezina sudbina".
Drugim riječima, trebate se roditi s nosom za posao. Clive Davis čuo je od svih izdavačkih kuća zanemareni demo grupe Ace of Base (na kojem je radio Martinov mentor, Denniz Pop) i nanjušio da se radi o hitu, a Jimmy Iovine, slavni producent i suosnivač Interscope Recordsa, tijekom cijele svoje karijere imao je naviku prepoznavati potencijal u ljudima i idejama koje su mnogi smatrali lošim, bila to Gwen Stefani, iTunes ili slušalice Beats.
"Gdje ima mjesta za McDonald's ima i za Burger King"
Identična je i priča poduzetnika i avioprijevozničkog magnata Louisa Pearlmana koji je 1989. upoznao članove grupe New Kids on The Block, a nakon što je doznao da zarađuju više od Michaela Jacksona, odlučio stvoriti vlastitu boy grupu - Backstreet Boyse. Angažirao je Denniza PoPa i Maxa Martina da im napišu pjesme, a u kratkom su vremenu postali jedna od najpoznatijih grupa na svijetu. Njihov "Millennium" iz 1999. i dalje je jedan od najprodavanijih albuma u povijesti.
"Ja na sve gledam ovako, gdje ima mjesta za McDonald's ima i za Burger King", rekao mu je Pearlman koji je preminuo 2016., tijekom odsluženja 25-godišnje kazne zbog pronevjere.
Ipak, Pearlman je bio itekako bitna figura u stvaranju zvijezda kao što su N'Sync (s naglaskom na Justinu Timberlakeu) i Britney Spears. I to nije sve, Pearlman je posredno zaslužan i za stvaranje K-popa jer je, tijekom azijske turneje Backstreet Boysa, njegov projekt inspirirao korejsku folk zvijezdu Soo-Man Leeja da učini isto.
Učenik postaje učitelj
A ako mislite da je glazba nemilosrdan biznis samo u SAD-u, varate se. Korejske korporativne metode su nemilosrdnije, a boy i girl grupe su nešto kao vojni kampovi koji stvaraju zvijezde i koje preživljava tek jedan od deset kandidata.
I dok neki tvrde da je to ipak previše, iznenadili bi se koliko su Ameri nakon toga preuzeli od Korejaca i koliko su karijere Rihanne ili Kelly Clarkson koreografirane od strane velikih biznisa.
Primjerice, Rihannina izdavačka kuća organizira "autorske kampove" u kojima se okupljaju deseci producenata i tekstopisaca (ne nužno i Rihanna) koji tjednima smišljaju njezin novi hit.
Kad se hit izabere, sve se snima, a producenti minuciozno krpaju vokale koristeći najbolje dijelove različitih takeova. Ukratko, hitmakeri danas ne stvaraju samo hitove, već i same izvođače, a problemi se javljaju kad zvijezde osjete poriv da nešto same napišu.
Taylor Dayne jedan je od primjera što se događa kad zvijezde zanemare Clivea Davisa i umjesto predloženih krenu s vlastitim pjesmama.
"Možeš imati odličan vokal, ali kad ti čujem pjesmu, znam da nešto nedostaje. Biti autor potpuna je druga priča", govori Ester Dean, pjevačica i dugogodišnja suradnica Stargate ekipe.
Seks, sushi i pop-rock
I dok se seksepil masovno prodaje, Seabrook tvrdi da se za svog druženja s ekipom nije susretao s razvratom. Umjesto kokaina, svi u studiju prežderavaju se sushijem, a producenti su mahom obiteljski ljudi koji s poslom završavaju u šest i odlaze kućama.
Nikad na posao ne dolaze pijani ili nadrogirani jer ovo je biznis kao i svaki drugi.
Ipak, Kesha je dospjela u medije nakon što je podigla tužbu protiv Dr. Lukea i optužila ga za seksualni napad, a on nju za kršenje obaveza iz ugovora zbog čega su se navlačili po sudovima što se negativno odrazilo na obje karijere.
"Ovaj biznis sigurno ima mračnu stranu", govori Seabrook i dodaje da su svi posebno zatvoreni kad se ove teme nađu na tapeti s posebnim naglaskom na Martinu kojeg opisuje kao "tajnovitog lika iz sjene" i kojeg nije uspio intervjuirati.
Melodijska matematika
A možda jednostavno ne voli otkrivati svoje poslovne tajne i bira ostati u drugom planu dok njegove pjesme osvajaju svijet.
Nedavno je za Guardian izjavio: "Nisam sramežljiv, jednostavno volim biti u pozadini koliko god je to moguće", ali otkrio je i jednu svoju "tajnu". Naime, uvijek traži taj jedan "sočan stih" koji će se urezati u pamćenje slušatelja i trenutak u kojem riječi služe melodiji, a radi se o konceptu koji Martin naziva "melodijska matematika".
"Odrastajući, slušao sam pjesme Abbe, Eltona Johna i Beatlesa i nisam imao pojma o čemu govore. Fonetika mi je uvijek bila bitna. Osjećao sam nešto slušajući tu glazbu i to mi je nešto značilo. Ako imate dobar tekst i on zvuči i fonetski dobro, pronašli ste zlato. No, super je i kada napišete pjesmu koja emocionalno pogodi ljude iako im nije jasno što govorite. Za mene je to moćno", objašnjava Martin.
I za kraj, novinar ga je pitao i što misli o promjenama na pop sceni koja sve više naginje R&B-ju i hip-hopu i strahuje li od toga da se možda neće moći prilagoditi: "Došao sam do točke kada ne razmišljam o percepciji rada. Prvi put kad se to isto dogodilo i kad je završila era boy bendova, malo sam se uspaničio, ali nikada se nisam stvarno zabrinuo. Ne radim glazbu zato što želim biti uspješan. Radio bih to bilo kako. Isto tako, pop kultura mora se mijenjati. Snimanje pjesama se svodi na to da morate biti inspirirani, ali u isto vrijeme, morate ostati vjerni sebi i raditi ono što volite."