POČELA je nova školska godina, što znači da su učenicima završili još jedni ljetni praznici. Za nekoga su bili dugi, za nekoga prekratki, a za nekoga dosadni. A kako su se ljetni praznici provodili nekad? U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1977. o tome kako su prije 45 godina praznike provodili djeca i mladi u Osijeku.
Kolovoz 1977.: Raspust je jedna sasvim pristojna stvar. Čovjek ne mora ići u školu, preznojavati se nad knjigom. Ali i tu postoji jedna nezgodacija - dosada. Kako provesti ljeto? Kuda otići, kako se zabaviti? Treba li i nešto raditi? O svemu ovome razgovarali smo s mladima u Osijeku...
Kad smo prvoj grupi sugovornika, uglavnom svi žive u centru, predložili "ljetnu" temu, uglas su nam odgovorili da će to biti veoma mali tekst jer ljeti skoro da i nema zabave u Osijeku.
Preko Drave na koju je Osijek naslonjen nalazi se plaža sa zvučnim imenom Kopakabana. Lijepo uređena obala i prateći objekti... Ali, po mišljenju djevojaka i mladića (svi idu u drugi razred usmjerenog obrazovanja škole Sara Bertić), prijevoz je kompliciran i za njihov džep skup.
"Govorilo se da će popraviti neku brodicu da bi se brže prešla rijeka, a bilo bi i jeftinije, ali od toga ništa", kaže Marta Kenda.
Da dodamo da u gradu postoje i četiri bazena, ali izgleda da o njihovoj čistoći ne vlada bogzna kakvo mišljenje pa ih svi izbjegavaju. Cijelu zabavu svakako ne čine samo plaže i kupanje. Upravo zbog toga u mjesnoj zajednici Anđela Pavošević razdijelili su upitnike mladima da odgovore kako treba organizirati zabavu. Na žalost, po riječima Spomenke Lukić, po ispunjene upitnike nitko nije došao.
U mjesnoj zajednici Gornji grad otišli su dalje. Za nabavku sportske opreme i uređenje prostorije uložili su dosta novca da bi napravili kutak za mlade. Ali, dogodilo se nešto neočekivano.
"Dolazi samo nas petnaestak, druge kao da to ne zanima. Ponekad stvarno ne mogu shvatiti svoje vršnjake kad kažu kako nemaju gdje se sastajati", kaže Đurđija Fušta.
Uvečer
Kad padne mrak, kad se vrate s plaže, ako već zaobiđu mjesne zajednice, gdje mogu otići mladi u ovom lijepom gradu? Na "promenadu"? Ili u kino?
"Može se i u neku birtiju", smiju se djevojke, "ili u neki od disko klubova u okolici. Doduše, za to treba auto, odnosno lav s tatinim kolima." Mogu li svi stići do jednog takvog lava? Uopće s kim se druže naši sugovornici preko raspusta.
"Uglavnom s drugovima iz razreda", kažu jednoglasno. Ali, to ne znači da nemaju prijatelje iz "svog kraja". Događa se, međutim, da im prijatelje određuju i roditelji?! Da, baš tako, rekla nam je jedna simpatična plava djevojka koja je zamolila da ostane anonimna.
"Mene je mama upisala u školu koju je ona izabrala, gimnaziju koja je njoj odgovarala, a vjerojatno će mi izabrati i fakultet. Ja osobno do sada nisam imala problema, slučajno su nam se izbori poklopili, ali kad bih nešto pokušala promijeniti, sigurna sam da bih naletjela na neprobojan zid. Isto je i s drugovima, uvijek pita: što su, tko su im roditelji..."
Razgovaramo s grupom mladih koja, inače, u radnom dijelu godine ide u Elektrometalski školski centar.
"Za jedan izlazak s djevojkom treba mi i 50 dinara. Zato ne mogu svaki dan na igranku ili u kino. Baš zbog toga sam odlučio raditi preko studentske zadruge. Prošle godine sam zaradio 3100 dinara. Nevolja je samo u tome što sam novac dobio tek u rujnu", kaže Zlatko Lazarević.
Može to i drugačije
Snežana Erić je iz Mrkušeca koji je udaljen od Osijeka 23 kilometra. Ovog ljeta zajedno sa svojih tridesetak drugarica i drugova ima obaviti jedan važan posao. Odlučili su osnovati jedno pravo pravcato kulturno-umjetničko društvo.
"Mi se već duže skupljamo: vježbamo folklor, imamo dramsku sekciju, recitatorsku... ali do sada nismo službeno postojali. Ovog ljeta ćemo to i da oslužbenimo i bogami proslavimo", uređena je Snežana Erić.
Za Krešimira Horvata nije bilo dileme: on će na akciju. Želio je poručiti, ne samo svojim sugrađanima već i svima mladima:
"Prošle godine sam bio na Fruškoj gori i vratio se bogatiji za pedeset drugova iz Šida i Osijeka jer nam je brigada bila mješovita. Neki moji drugovi i drugarice boje se otići na akciju. Misle, mora se mnogo raditi, slaba je hrana. Sve to uopće nije tako i mislim da je velika greška što se rijetko održavaju sastanci s omladinom gdje bi se pričalo kako je na akciji. Zato su mnogi neodlučni. Ja im mogu poručiti da je na akciji hrana dobra, biraš tri jela i dobiješ repete koliko želiš, a drugarstvo je kao nigdje na svijetu. Ove godine idem u Split na akciju..."
Štreber?
Na kraju razgovora obavezna škola. U SR Hrvatskoj već je uvedeno usmjereno obrazovanje, pa su svi morali po završetku nastave ići na 15-dnevnu praksu. Nismo pričali o ocjenama i lekcijama već o - štreberima! Zaista, što čovjek mora uraditi da bi se kvalificirao u ligu štrebera? Evo što kažu Osječani:
"Štrebera su izmislili lošiji učenici, ali prihvatili su ga i oni odlični."
Teoretski gledano, jedan prosječan štreber bi trebalo izgledati ovako: uči i stalno uči (ne mora biti dobar đak), ništa ga ne interesira što se događa u razredu, sluša roditelje, ne galami, miran je na satu i ulici...
Tako misle učenici iz Sare Bertić. O da, svatko od njih zna u svom razredu bar po jednog pravog štrebera. Imena? Ne, bilo bi nezgodno da ih imenuju. Uostalom, svi uglas tvrde, i štreberi znaju da su štreberi.
Mladi u Osijeku očigledno misle da znaju što će ljetos raditi. Znaju li što im je sve potrebno da korisno iskoriste ovo vrijeme, kako da ubiju srpanj i kolovoz, kad nisu u školi i kad ne uče, ne znamo.
Tekst: M. Ljubisavljević (Zdravo, 1977.)