DNEVNIK sve tri televizije, Nove TV, RTL-a i HRT-a, odsad kreće u istom terminu - u 19 sati. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1970. godine koji opisuje kako je nastajao Dnevnik dok ga je prikazivala samo jedna televizija.
Listopad 1970: Reporteri su za čitatelje Starta snimili priču na temu: kako nastaje TV-dnevnik. "Bitka" svakodnevno počinje već ujutro i traje do posljednje sekunde prije emitiranja svake storije ove najgledanije televizijske emisije.
Usred pustog TV-studija, u gluhoj sobi gdje reflektori vise kao lampioni - izjutra, u vrijeme činovničke "gablec-pauze". Tri kamere, na selenitskim nogarima, iskopčane.
Prva TV-kamera: "Dobro jutro! Kako ste?" (pokradeni copyright by Dobroslav Silobrčić).
Druga TV-kamera (dremljivo): "Khh, pćih! Zar zrak nije presuh? Znate onaj vic Arta Buchwalda: imao otac tri sina, dva pametna, a treći odlučio da radi na televiziji..."
Treća TV-kamera (sekantno): "Da, da... i taj je dobio hitan premještaj u press-centar u ludnicu u Vrapču! Čule smo to, čule sinoć kad je spikerica zaboravila generalnu najavu Dnevnika u šminkeraju, što se otkrilo kad su već pokazali sat na ekranu... Baš tako izjadao se netko iz režije snimatelju u slušalice... Tko zna kakav će biti današnji dan?"
Ako se po jutru dan poznaje, ni u zemlji ni u svijetu nije se ništa događalo. Ama baš ništa! Kako inače protumačiti dokoni jutarnji mir u redakciji Dnevnika!? Nigdje nikoga. Ili nam se to samo čini? Ne, zaista. Jedino teleprinter na katu monotono otkucava. "Talijanski carinici danas ne rade." Ih, i to mi je neka vijest!
10:00 Kidnaping filma
Tko bi rekao da će ta vijest iscijediti potoke znoja iz urednika Dnevnika Ante Lentića? Upravo se spustio na rimski aerodrom Fiumicino i preklinje sve moguće predstavnike aerodromskih vlasti.
"Nosim važan film za zagrebačku televiziju koji mora biti večeras emitiran. Molim vas, učinite iznimku!" Carinici odbijaju. Ne dolazi u obzir! Kako jugoslavenskom novinaru nije jasno da oni danas ne rade?
"Ajte s milim bogom, signore, no, no, e basta!" Momci iz Alitalije slušaju natezanje s carinicima i iza njegovih leđa predlažu:
"Dignut ćemo mi film njima ispred nosa i prebaciti ga s vama. Važi? Pustite birokrate neka uživaju..." Jedan prilog za Dnevnik je osiguran. Lentić razvezuje kravatu...
12:00 Herr Horst Jancik psuje
Prije pola sata javio se međunarodnoj režiji, tamo gdje sve podsjeća na komandni centar svemirskog broda, Horst Jancik iz TV-studija u Beču. Izjadao se jugoslavenskom kolegi Tomislavu Jakiću:
"Sjedimo u zimskim kaputima. Kakva svinjarija! Pokvarilo se centralno grijanje... Kod vas griju?" Za razliku od ostalih veza, ova je direktna. U bečkom i zagrebačkom studiju neprekidno su uključeni zvučnici prijemnika. Drugi kontakti s centrima Eurovizije uspostavljaju se preko Geneve i Bruxellesa.
Jednom dnevno, nešto pred podne, sve međunarodne režije sastaju se u eteru zbog razmjene programa za lokalne dnevnike. Svatko uzima ono što mu odgovara ... Razumije se, račun se podnosi poslije. Iz svoje međunarodne režije Zagreb je za vrijeme lansiranja svih Apolla bio izravno u vezi s Houstonom. Odavde je dežurni urednik BBC-ja u Londonu primio prvu obavijest o pogibiji engleskih turista na Krku.
Ćaskajući s Tomislavom Jakićem, dolazite do zaključka da je Europa tako sramotno mala da se čovjek uopće ne bi smio hvaliti kad njom proputuje.
"Da. Ono što se prije pola sata zbilo u Hamburgu, mi smo u stanju emitirati u Dnevniku mada je vijest primljena već u tijeku emisije. Ali...", potvrđuje urednik dnevnih emisija Jura Orlovac.
13:00 Pod sirenom na razvijanje
Ali zato: film o primanju kod predsjednika na Brijunima hita patrolnim čamcem do obale, od Pule leti u Zagreb unajmljenim avionom (pa i kroz olujne oblake jer se tako skraćuje let), od aerodroma na Plesu juri na milicijskom motoru pod sirenom na razvijanje u krajnje zapadni dio grada (laboratorij je udaljen od studija pet kilometara) i na kraju krajeva "vozi se" pri završetku emisije - nepregledan. Zašto?
Jednostavno, vožnja od laboratorija do studija toliko se otegla po zakrčenim ulicama (često i premašila sam let do Zagreba) da nije bilo ni sekunde za prethodnu projekciju filma. Tada sve ovisi o - najnezamjenjivijim kotačićima Dnevnika, o realizatorima. Svaki od njih, kad se navečer vrati kući, kaže ženi da nema ničeg novog u Dnevniku koji je upravo emitirao, ali zato uporno zahtijeva od ukućana da mu priopće kako je tog dana prošao njegov klub.
Da ne bude nesporazuma: taj rezultat je upravo on objavio u svojoj emisiji... U tih pola sata za režijskim pultom realizator se pretvara u specifičan TV-robot, nesposoban za bilo kakve percepcije osim za ono čime manipulira na monitorima. Pa dobro, i TV-realizator je na kraju čovjek! Može podleći prirodnoj potrebi, nesnosnoj zubobolji, nesvjestici, bilo čemu?
TV-realizator Mario Kalebota: "Toga nema! To se naprosto mora 'izblendati', kako kažemo mi na televiziji."
"Baš sve?"
"Naravno. I smrt. Odgodite je za pola sata dok Dnevnik ne završi i stvar je u redu ... Realizator je taj koji ima sve konce u svojim rukama i jedino on zna što ide kojim redom."
16:00 Telstar zatajio
U rano poslijepodne nikad ništa nije u redu. Razočaranja počnu na međunarodnim vezama (zakazani prijenos preko Telstara zatajio!) i kao kakva pošast prošire se domaćim terenom. Ambiciozni dopisnik iz unutrašnjosti poslao je nekoliko stotina metara vrpce o proslavi vatrogasnog društva. U montaži - prvi povišeni glasovi. Tko da odabere samo onih nekoliko sekundi potrebnih za Dnevnik! K vragu, diletanti!
Telefonist s centrale izvještava da je materijal s mora krenuo prema Zagrebu još jutros. Tko ga je ponio, zanima dežurnog urednika koji je već izgubio strpljenje. Neki trgovački putnik, glasi odgovor. Urednik rezignirano spušta slušalicu. Na pomolu - nova rupa u Dnevniku. Hajde, pogađaj, hoće li ta dobra duša koja čini uslugu televiziji stići na vrijeme!
Toči se espresso. Zaduženi za obljetnicu svog kolektiva pošto-poto želi na telefon urednika Dnevnika. Pristaje da svečanost započne tek kad stigne snimatelj... Urednik objašnjava da momentalno nema nikoga pri ruci, ali da će neki kadar sigurno iskoristiti i da uopće nije potrebno da se čeka na snimatelja. Ta ionako se radi o kojoj minuti u Dnevniku...
Uvjeravanje, uvjeravanje i nakon obostranih časnih riječi - problem je riješen. U buffetu uz vinjak netko se prisjeća poplave u Zagrebu. Orlovac je tada ležao pod stolom Gordane Bonetti i dopisivao nove vijesti. Stanku Ederu nakon povratka iz srušene Banje Luke nisu dopustili da stavi zalogaj u usta od straha da bi ga to moglo uspavati. Zajednički zaključak:
"Tako ti boga, mi kao da smo uvijek poplavljeni ili potreseni."
18:00 "Vozi" do crnog ormara!
Što je tu je! Nešto će još i doći - zlu ne trebalo, možda i neće doći, tek projekcija sa spikerima može početi. Sada valja podesiti sekunde i minute prema snimljenom dnevnom žurnalu. A to izgleda ovako:
"Ti 'vozi' sve do onoga crnog ormara. Razumiješ?"
"A invalidi?"
"Ne brini za invalide, neće propasti!"
"Što ćemo s odborima?"
"Otkud odborima? Samo je jedan odbor..."
"Nije nego dva."
"Čekaj... čekaj... Da, dva odbora imamo. Nema veze, spojit ćemo ih..."
Ono što će za manje od jednog sata biti emitirano na malim ekranima najednom postaje - zbilja. Najednom gotovo do podne tihe i mrtve prostorije bivaju prenapučene. Nema nijednog slobodnog stola, nijedne slobodne stolice. Nitko vam više ne može posvetiti nijedan trenutak. Oni koje ćete večeras vidjeti u Dnevniku ljubazne i šarmantne - trče iz sobe u sobu, s kata na kat - i uopće ne izgledaju šarmantno.
Vjerojatno je na takvu televiziju mislio Art Buchwald kad je izmislio svoj vic. U tim minutama uoči Dnevnika dotad nonšalantni tehničari, laboranti i montažeri u stanju su postići nemoguće. Ivan Kocon, urednik informativnog programa zagrebačke televizije, bez pretjerivanja napominje: "Za nas ništa nije nemoguće."
Nekoliko minuta nakon najave Eurovizije da će preuzeti direktan prijenos potresa u Peruu - što se gotovo poklopilo s početkom zagrebačkog Dnevnika - spiker je već držao pripremljen tekst po agencijskim podacima. Slučaj je htio da su se prizori na ekranu nevjerojatno skladno podudarali s tekstom koji je upravo bio čitan. Slučaj, sreća, ali i nešto drugo...
19:30 Na svoja mjesta...
Vidljivi finale ipak pripada spikerima. Ipak, zato što "dnevničari" ne vole puno riječi trošiti na spikere (ionako konac djelo krasi!). Ustvari i jedni i drugi sličnu muku muče. I spiker mora u studio iako to nije predvidio, pa iako prije toga držao noge u lavoru, kao što se to dogodilo Stjepanu Kardošu.
No, psst! - Dnevnik samo što nije krenuo. U režiji svijetle ekrani monitora. Ima ih deset. Na svakom ekranu monitora ponešto: najave, potpisi za kadrove, špica telekina. Mikrofon tanak kao kapica flomastera stvorit će od svega toga večerašnju emisiju.
"Idemo! Kadar! Njega isključi, daj ton! Natrag, kreni skop! Reži! Ona! Haile neka čeka! Nemoj kroz studio, nisi valjda lud! Opet ona! Telekino! Međunarodni ton! Reži!" Vi sjedite kod kuće u naslonjaču, pred vama treperi ekran televizora. Dnevnik! Ništa osobito...
Isplati li se uopće plaćati televiziju, možda ste zaustili. I normalno, nije vam ni na kraj pameti da je tamo negdje u vašem ili susjednom gradu dvjesto ljudi vodilo pravi mali rat za tu polusatnu emisiju koju ste večerali uz - večeru.
I nema vam tko reći da je tog popodneva nestašan vrabac uletio u studio i svojim zivkanjem uznemiravao spikericu Jasminku Nikić, da je helikopter s filmovima zabludio u Rudeš, da je TV-reporter izvještavao s punim cipelama znoja, da je režija pustila filmski prilog kojem nije znala kraj. Vi ste naučili da u određeno vrijeme gledate TV Dnevnik.
Napisao: Aleksa Vojinović (Start, 1970.)