NA DANAŠNJI dan 2013. godine umrla je Jovanka Broz. Titova udovica rođena je 7. prosinca 1924. godine, a s Titom je bila u braku od 1952. godine pa sve do njegove smrti 1980. godine.
Od Titove smrti živjela je povučeno i gotovo potpuno izolirano u vili u beogradskom naselju Dedinje. Posljednja želja joj je bila da je pokopaju u Kući cvijeća, uz Tita.
U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o Jovanki Broz iz 1990. godine.
Travanj 1990.: O životu vodećih ličnosti jugoslovenske političke scene malo se znalo u čitavom poslijeratnom periodu. Osim protokolarnih vijesti i službenih nastupa, sve drugo događalo se van očiju javnosti. Tek u posljednje vrijeme ponešto iz života naših "ličnosti s vrha" izranja iz magle i postaje dostupno građanima.
Nada će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivija poglavlja iz knjige Nataše Marković i Dragana Vlahovića Život na dvoru koja je upravo izašla iz tiska...
Milovan Đilas o Jovanki Broz
Dok sam ja bio funkcioner, Jovanka se nije miješala ni u rasprave, a kamoli u odlučivanje. Jovankin "sektor" je bio dom i muž Josip: s njom su oko Tita zavladali urednost i savjesnost. A Tito je znao prema njoj biti osoran i ciničan i pred drugima - Jovanka je trpjela, šutljiva i postiđena.
Titovi sinovi je nisu ni marili ni voljeli, mada ona ni s njima nije imala svađa. Ali oni nisu bili ni s Titom u dobrim odnosima: stariji Žarko je divljao po svome, a dječak Miša bio uvrijeđen. Jovanka se brinula o dvjema mlađim sestrama i pomogla im da se školuju i iziđu na put, ali nije za njih grabila iako je bila u mogućnosti.
Željela je imati djecu. Ali Tito se nije s tim složio - smatrao je da nema sreće s djecom, a možda nije htio da se i s tim opterećuje. Jovanka je izgorjela i usahla pored Tita...
Svjedočenja Brozovih
O Jovanki Broz svjedoči i Titova unuka Zlatica Broz u časopisu Intervju: "Dedek i teta Jovanka su, baš isticanjem tih obiteljskih okolnosti, za nas bili obitelj. Tako je i teta Jovanka, kako smo je zvali, na svoj način vodila brigu posebno o meni, kao djevojčici, o mom razvoju. Ja sam u njoj gledala ženu koja je za mene bila izuzetno lijepa i voljela sam što mi šije haljinice od svojih haljina i materijala.
Ona je ujedno i izgrađivala moj ukus, i da tako kažem, razvijala mi ljubav prema ljepoti i učila me mnogo čemu što svaka djevojčica treba znati. U tom periodu teta Jovanka mi je bila jako bliska i izuzetno draga i takva mi je i ostala, jer me razumjela, i pomogla mi riješiti neke probleme koje sam imala kao djevojčica.
Mogla mi je objasniti mnoge stvari na način koji mi je bio blizak i jasan. Moje druženje s njom, jer ja sam bila jedina djevojčica u toj sredini, bilo je vrlo blisko i vrlo lijepo i kao takvo ostalo mi je u lijepoj uspomeni."
O Jovanki Broz, doduše iz nešto kasnijeg perioda, na sasvim drugačiji način svjedoči Branko Broz.
"Sloge između nas dvoje od prvog dana nije bilo"
"Kada sam došao u Užičku, preselio sam se prvo u kuću preko puta broja 15, pored kuće gdje je stanovao Žarko. Tih dana sam u Užičkoj sreo jedno novo lice. To je bila Jovanka Budisavljević. Bila je mlada, privlačna. Imala je 23 godine. Nekoliko godina kasnije postala je Titova supruga. Sloge između nas dvoje od prvog dana nije bilo. Koliko znam, ni s ostalim članovima obitelji nije bilo bolje...
Nekoliko mjeseci nakon mog dolaska preselio sam se u Užičku ulicu broj 13, i to zbog toga što je Jovanka dovela iz Like svoje sestre Nadu i Zoru. One su bile još djevojčice i ona se nježno o njima brinula. "Kukavice moje", znala je govoriti i tepati im. Išle su u školu na Dedinju, a hranile se u kuhinji gdje i ostalo osoblje...
"Za mnogima od nas vrata Užičke ulice zatvorila su se zauvijek..."
Tito je u kući u Užičkoj ulici imao cvjećarnicu s divnim cvijećem, ribama i kanarincima. Sam ih je nadgledao i pazio. Često je sjedio tamo i slušao cvrkut ptica. Znao je tako i zadrijemati. Jednog dana je zatražio da se pojedine kanarinke odvoje jer hoće nesti jaja. Da bih saznao što sve treba poduzeti, odlazio sam u grad u prodavaonicu kanarinaca u Ulici 7. jula i raspitivao sam se kako se njeguju. Tu sam dobio dragocjene upute koje sam poslije uveliko koristio.
Za kanarinke je trebalo načiniti mala gnijezda. Tito je tražio da se to napravi. Tu se našla i Jovanka koja se odmah ponudila da će to ona napraviti. Napravila je to s voljom i mnogo je truda uložila u taj posao... Za mnogima od nas vrata Užičke ulice zatvorila su se zauvijek, a od 1960. godine gotovo za sve, da bi se ponovo otvorila tek na tužni dan pogreba...
(Nada, 1990.)