Kontent je vjerojatno jedna od prvih modernijih posuđenica iz engleskog jezika koja je, kada sam je čuo, učinila da se osjetim veoma staro.
Kontent - gomila slika, videozapisa, memova, gifova, političkih i sportskih vijesti, filmskih lista i kritika, kojim se svakodnevno ispunjavaju sajtovi i društvene mreže od strane tzv. kontent kreatora. Riječ koja se naravno prijevodi s našom riječju "sadržaj" - dakle, nešto što je stvarno, što postoji, što izaziva pažnju, reakciju i pokreće misaoni i emotivni tok, nešto što bi trebalo da ispunjava prazninu.
Pakiranje ili sadrži ili ne sadrži nešto u sebi i u tom smislu je manje ili više vrijedno. U širem smislu, kontent velikih streaming servisa su filmovi i serije koji su nam na njima dostupni da šaltamo s daljinskim i odaberemo ono što nas zanima. Što više kontenta, to bolje - glasi pravilo.
Kontent nije sadržaj
No ipak, čini se da mi, svrstani onim drugim redefiniranim anglizmom u boomere, često kmečimo o tome kako zapravo kontent nije sadržaj, već upravo suprotno, da je to samo gomila ispraznih paketića koji ničemu ne služe, osim da nam zaokupiraju mozak i pokušaju nas uvjeriti da tu nečega ima, a ustvari, u svoj toj gomili zjapi nevjerojatna praznina.
Tako je s novijim filmovima, tako je s novijom muzikom, a možda i s novim knjigama, ali hajde da se samo fokusiramo na filmove i serije.
Neki od nas godinu apokalipse datiraju u 2000. jer tada smo imali oko dvadeset godina i sve što se snimalo poslije toga nam je sve manje izazivalo istovjetni impakt na dušu. U ovom rantu priključuju nam se ponekada rođeni u devedesetima i 2000-tima, koji se slažu da su filmovi nekada, u devedesetima, osamdesetima, zlatnim sedamdesetima, bili daleko bolji i svesrdno lamentiraju što se nisu rodili u vrijeme kada su se snimale (i slušale) "prave" stvari.
Dobro, ruku na srce, oni su bili djeca zlatnog doba televizije pa su odrastali uz Sopranose, Seks i grad, Prijatelje, pa malo kasnije i uz Igru prijestolja ili Breaking Bad. Kao pojačanje dolaze i glasovi naših starijih da vrijeme smrti kinematografije povuku još dublje u prošlost, možda čak i u kasne sedamdesete.
I ovdje obično ide argument - pa naravno, tebi se to ne sviđa jer si stariji, kao što se ono što je tebe ložilo kao klinca uglavnom nije sviđalo tvojim roditeljima. I ja se potpuno slažem s time.
Međutim, čak i s prihvaćanjem uloge old farta, čak i s bolnim priznanjem da je vrijeme Trainspottinga ili Matrixa prošlo, s čijih soundtrackova pršte pjesme "mojeg" vremena, svi ti underworldi, prodigyjevi, mansoni, rage against the machineovi, ne mogu a da ne primijetim zabrinjavajuću činjenicu da su ti isti Trainspotting i Matrix vrlo skoro oba dobili svoje nastavke, a da pritom generacija novih scenarista i redatelja za više od dva desetljeća nije uspjela snimiti neke ekvivalentno dobre filmove, koji bi u ovom vremenu i ovom trenutku generaciji mladih odigrali istu ulogu kao što su oni nama.
I ne samo oni - nastavili su se i spomenuti Sopranosi, isprva dobivši novi život kada su čitave horde Gen Z-jevaca tijekom karantene gledale ovu seriju na binge po nekoliko puta oživjevši je u hrpi memova, koji ne prestaju navirati. Just like that, nastavio se i Seks i grad, kao i Igra prijestolja.
Samo ove godine dobivamo novog Axela Foleyja, Bubimira i Istjerivače duhova (back to the 80's), dobivamo nove Zločeste dečke (back to the 90's), novog Gladijatora (back to 2000's) a onda i novi Planet majmuna - remake remakea (back to the 60's via 2010's). I sav taj kontent bez pravog novog sadržaja i ujedno bez ekvivalenta, bez bilo čega na što će se oni u, recimo, 2050. vraćati i referirati o tome kakva je bila zapadna pop kultura ranog 21. stoljeća.
Neinventivno i neoriginalno
Možemo odmah reći - neinventivna, neoriginalna, zarobljena u vječnom resetiranju na ono prije, u pokušaju simuliranja gledateljske egzaltacije pred istinskim sadržajem koji više ne umije proizvesti, osuđena da se skliže niz spiralu Trenta Reznora prežderavajući se member berriesima iz South Parka.
Da stavimo stvari u perspektivu, pogledajmo malko u prošlost. U periodu od 1977. do 1987. Hollywood je uspio proizvesti nekoliko moćnih filmskih mitova koji su definirali generacije. Za ovih deset godina snimljeni su: Star Wars, Alien, Halloween, Terminator, Predator, Indiana Jones, Nightmare on Elm Street, Povratak u budućnost, Highlander, Istjerivači duhova, Robocop i svi oni bez prvobitno uspostavljene mitologije u nekom drugom mediju, dakle bez prvobitno popularne knjige, stripa, ili videoigre s ready-made fandomom koji će pohrliti u razbucavanje kino blagajni.
Mislite o ovoj kratkoj listi što hoćete, ali ne možete poreći inventivnost ljudi koji su tada pravili čiste filmske mitove od originalnih ideja za potrebe filmskog platna, koji su doslovno ni iz čega stvarali nešto. Vratite se sada u današnje vrijeme i pokušajte pronaći nešto slično - filmsku mitologiju istog dometa i širokog kulturnog utjecaja, koja nema predložak u drugom mediju, a da je nastala u novom mileniju. Nećete je naći.
Promijenite pravila pa recite: "OK, 'ajmo uključiti adaptacije - možda nam to kupi koju godinu više jer su Harry Potter i MCU zaista obilježili mnoga djetinjstva i mladosti."
No vrlo brzo opet posustajemo i shvaćamo da se za posljednjih pet, šest, sedam, pa možda i osam godina u zapadnom svijetu ka kome ukočenog vrata gledamo, nije dogodilo ništa slično te su i ove milenijumske mitologije uhvaćene u vir spirale koja ih resetira, prerađuje i cijedi u nove kontente bez sadržaja da ispune ponudu u salame tržnih centara ili option screena streaming servisa i zombiranoj publici simulira "onaj" osjećaj iz bliže i dalje prošlosti.
Ako svemu dodamo i naše starce da nam pričaju o nekih drugih deset godina, o primjerice vremenu od 1967. do 1977., onda je još i gore. Poredajte neke od najslavnijih uradaka istinskih boomera (riječ u njezinom pravom značenju), hipi generacije novog Hollywooda u nizu: Divlja horda, Ponoćni kauboj, Paklena naranča, Taksist, Oslobađanje, Francuska veza, Kum, Annie Hall, Pasje poslijepodne, Kineska četvrt, i onda pokušajte skupiti sličan best of od svega što imamo od 2000. naovamo, pa usporedite spiske. Koliko nas se objektivno neće složiti, bez obzira na to kada smo rođeni, da ovaj recentniji, što god da je na njemu, u toj usporedbi ne izgleda kao hrpa izmeta naspram planine Rushmore.
I na kraju - pitanje od milijun dolara - zašto je to tako?
Onaj spisak mitologija iz osamdesetih, moguće je, sadrži dio odgovora. Napravivši ih u uglavnom pitkom, razumljivom, gledljivom, cool pakiranju, njihovi autori stvorili su dovoljno sadržaja koji je u jednom trenutku dostigao vrhunac, da studijima više nije bila potrebna nikakva nova mitologija kako bi je preradili u kontent i na njoj nastavili zarađivati.
Nešto malo dodataka u devedesetim i 2000-tima, uspjeh Matrixa, kao posljednje originalne filmske mitologije, uspjeh Gospodara prstenova kao templatea za adaptaciju velikih fantazijskih franšiza, uspjeh Iron Mana i Viteza tame kao template za uspješne adaptacije stripova i vrata su definitivno bila zatvorena, a Oni su napokon držali ključeve. I tu više nitko ne bude prošao.
Top 10 filmova s najvećom zaradom iz posljednjih 10 godina su uglavnom sequeli ili prequeli. Izguglajte te liste i uvjerite se sami, a onda krenite u prošlost. Razumijem da zarada nužno ne znači i kvalitetu, ali broj originalnih filmova će se, kako budete išli više unazad, povećavati i vidjet ćete da je publika ranije masovno bila spremnija da isprati svježe, nove, hrabre, autorske stvari.
Moguće je da je to tako i danas. Moguće je da tamo negdje pred vratima velikih studija čeka neki novi James Cameron sa scenarijem za nešto iste snage poput Terminatora ili, još bolje, neki novi Scorsese i Paul Schrader s Taksistom 21. stoljeća u fasciklu. Čekaju da bi bili odbijeni i skrajnuti, ili prihvaćeni pa onda pacificirani, PC-ani, wokeani i kastrirani.
I to je čak bolji scenarij. U suprotnom, moramo prihvatiti opciju da ljudi sposobnih da stvaraju sadržaj - dakle nešto što nas pokreće misaono i emotivno, nešto što obuhvaća širi društveni kontekst, projektira zeitgeist i vrši generacijski utjecaj - ima sve manje i manje, makar u toj i dalje najdominantnijoj svjetskoj kulturi.
Jedino što nama preostaje je da malo pokušamo otkočiti vrat i probamo gledati u neku drugu stranu, nadajući se da će generacije naše djece biti svjedoci američkog (filmskog) preporoda ili možda neminovnog pada i uzdizanja nove svjetske sile s istovjetnim kulturnim utjecajem kao što je bio onaj hollywoodski u 20. stoljeću, na čijim reciklažama eto, i dalje vegetiramo.
Znamo da nam, dok do implozije ne dođe, neće biti dosadno.
Odgledat ćemo uredno sve nastavke koje smo popljuvali. Dočekat ćemo Stranger Things season 5, MCU phase 6, novi film iz svijeta Gospodara prstenova... Pa, na kraju, vjerojatno i posljednje poglavlje iz serijala Južni vetar s popratnim soundtrackom na kome će, moguće je, prštati nove pjesme DeVita, Desingerice i Crnog Ceraka.
I bit ćemo užasnuti činjenicom da nam se, od svega pobrojanog, iako ga konstantno napadamo i nad njime se zgražavamo zabrinuti za budućnost naše omladine, na koncu jedino to čini kao suštinski autentični sadržaj naše dobi - nešto što, kakvo god da je, nepogrješivo oslikava duh vremena, utječe na širi društveni kontekst, pokreće nas misaono i duhovno i za čime ćemo te daleke 2050. jedino žaliti i pokušati ga remakeati.