Da su geniji vrlo često i luđaci objašnjavao nam je jednom davno sveučilišni profesor filozofije. Navodio je razne primjere ljudi koji su nam ostavljali remek-djela i bili ujedno zreli za zatvoreni odjel psihijatrije, a nerijetko i sam nalazim takve primjere. Jedan od tih genija luđaka svakako je i Brian Wilson, skladatelj najkompleksnijih pop-pjesama, pjevač savršenog falseta, inventivni producent, multiinstrumentalist, a uz to narkoman, alkoholičar, čovjek sa šizofrenim i bipolarnim poremećajem koji i nakon svih terapija čuje glasove strahujući da ga kroz druge ljude Sotona pokušava ubiti.
Sve počelo s ocem?
Freud bi svakako bio u pravu s tezom da Brianovi problemi imaju korijen u odnosima s ocem, da sad ne ulazimo u cijelu tu psihoanalitičku priču. Murry Wilson je svojim sinovima Denisu, Carlu i ponajviše Brianu prenio svoj glazbeni talent. Ujedno je svojim stalnim psihičkim i povremenim fizičkim zlostavljanjem, posebno najstarijeg Briana, ostavio trajne ožiljke na njihovoj duši. I vjerojatno prenio i gene za cijeli spektar psihičkih poremećaja koji će njegovog prvog sina doživotno pratiti.
U ta je vremena bilo normalno tu i tamo dobiti kakvu ćušku ili jači šamar od autoritarnog oca, možda i dobre „odgojne” batine. No i za tadašnje standarde bilo je pretjerano udariti sina letvicom po glavi, a i peglom, i to dok je Brian spavao. Ili tako snažno klepnuti trogodišnjaka po uhu da ovaj ostane zauvijek polugluh i razvije neizlječivi tinitus. Prestrašno je to i za čitati, zaboli još jače kad shvatite da je to bio i nastavak lanca zlostavljanja: Murryjev otac William, vodoinstalater, bio je obiteljski nasilnik.
Murry se ipak pobrinuo da Brian dobije što više prilika za učenje glazbe. Unatoč ozljedi uha, dječak je imao apsolutni sluh, a počeo je skladati u dobi od dvanaest godina.
Kad su Brian, Denis i Carl osnovali band koji će u povijest rocka ući kao Beach Boys, njihov im je otac nekoliko godina bio menadžer, dok ga nisu otpustili zbog neprestanog uplitanja u posao. Brian je od nasilnog oca bježao u svoj svijet i u svoju sobu, kako je i sam opisao u jednoj ranoj pjesmi u kojoj je iskazao raskošni talent za melodiju i harmoniju, otpjevanu na nikad nadmašenoj razini.
Jedini preživjeli beatlemaniju
Ta je lijepa i vrlo intimna pjesma nastala 1963. godine, a bila je priličan izuzetak u tadašnjem repertoaru grupe koja je osvajala slušatelje hitovima o surfanju i uživanju na plaži. Beach Boys su se taman uspjeli etablirati kao vodeći američki band kad su u veljači 1964. doletjeli Beatlesi i potpuno zaludili Ameriku svojim nastupima i pjesmama, pogasivši pritom lijep broj američkih pop-zvijezda. Beach Boys su preživjeli, čak su iste godine imali i svoj drugi hit na vrhu liste (I Get Around), ali je Brian shvatio da se s Fab Four ne može natjecati u uzbudljivosti nastupa i broju hitova. Zato ih je odlučio izazvati na onom bojnom polju koje je od 1965. i "bubama" postalo najznačajnije: stvaranju umjetničkih pjesama i albuma.
I počeo je skladati glazbu koja je, kako je jedan njegov kolega objasnio, isprva pristupačna poput crtića, a potom u njoj stalno otkrivamo sve veće dubine, kao kod Bacha.
1966. godine Brian Wilson je Beatlesima uputio najveći glazbeni izazov: Beach Boys izdaju album Pet Sounds, kojim dominiraju bogat zvuk, složena harmonija i inovacija na svakoj razini. Iza svega toga stajao je osobno Brian, koji je bio prvi autor producent, čvrsto preuzevši u svoje ruke sav proces od skladanja do snimanja (što je on prvi shvatio kao nastavak skladanja). Rezultat toga su i album koji se i danas uvrštava u pet najboljih svih vremena i ova prelijepa pjesma prepuna modaliteta, kontrapunkta i svega onoga što je dotad postojalo samo u ozbiljnoj glazbi. A bilo je pristupačno poput crtića.
Najslavniji neobjavljeni album
Da je uspio u svojoj nakani izazivanja Beatlesa, svjedoče i riječi njihovog producenta George Martina da nitko na njih nije ostvario veći utjecaj od Briana. Wilsonu je glavna opsesija bio njemu svakako najsličniji Beatle Paul McCartney, kojeg je cijenio i kao skladatelja i kao basista.
I upravo Paulu je God Only Knows i dan-danas najdraža pop pjesma, čiji se vrlo jasan utjecaj prepoznaje na njegovom par mjeseci mlađem svevremenskom hitu Penny Lane. A kad slušate prijelomni album liverpulske četvorke Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band, prepoznajete vrlo jasan utjecaj Pet Sounds. Jednom prigodom, valjda u nastupu svog ludila, Brian nije htio pustiti Paula i njegovu suprugu Lindu u svoj dom. Unatoč tome, kasnije su surađivali, a kad je 2000. godine Brian primljen u Kuću slavnih autora pjesama, pozdravni govor održao mu je upravo Paul.
Brianov rivalski odnos prema Beatlesima nagnao ga je i da krene s pripremom albuma Smile. Djelo će ostati nedovršeno sve do 2004. godine, kad izlazi kao solo album Brian Wilson Presents Smile. Od cijelog albuma te 1967. godine svjetlost dana ugledao je samo fenomenalan singl Good Vibrations, djelo kojim je utemeljen prog-rock. Samo što će kasniji prog-rock izvođači obično razvlačiti na 10-20 minuta ono što je Brianu uspjelo sabiti u veličinu singla. Smile će tako postati najslavniji neobjavljeni album u povijesti rocka, a Good Vibrations jedna od najznačajnijih i najboljih pjesama. Sve je u njoj savršeno – svirka, zvuk, pjevanje, harmonije, kompozicija – prava, kako su je nazvali, „džepna simfonija”.
Priznati genij
Album nije bio dovršen zbog sve većih problema koje je Wilson imao s mentalnim zdravljem, zloporabom alkohola i valjda svih mogućih droga. Dijagnosticirani su mu paranoična šizofrenija i bipolarni poremećaj. U nesvetom trojstvu seksa, droge i rock'n'rolla bilo je sve manje mjesta za ono treće.
Unatoč tome, on je i dalje znao stvoriti genijalna djela, od sjajnih trenutaka na albumu Friends (1968.), preko Surf's Up (1971.), sve do plamsaja vrlo posebnog glazbenog uma na njegovim solo albumima, poput Brian Wilson Reimagines Gershwin (2010.), na kojem svira i violinu.
U status genija počeo ga je još 1966. promovirati njegov PR-ovac (koji je prije radio i za Beatlese) Derek Taylor. Na stranu propaganda, titulu jednog od najznačajnijih skladatelja svoje epohe dodijelili su mu i ozbiljni glazbenici poput Philipa Glassa, dirigenta Gustava Dudamela i slavnog Leonarda Bernsteina. Teško je naći nekoga s tolikim smislom za sviranje, stvaranje, pjevanje i produciranje kao što je bio Brian Wilson. I u svemu tome bio je inovativan.
A o tome može li istinski genij biti i psihički zdrav – ili je određena doza ludila neophodna za vrhunsko stvaralaštvo – neka diskutiraju oni koji to bolje znaju.