Foto: Silvio Lončarić (SilkFatBlues photography), Vilenjakova radionica
DUŠKO ILIJEVIĆ 34-godišnji je odgojitelj u dječjem vrtiću Medo Brundo u zagrebačkoj Dubravi, student waldorfske pedagogije, izrađivač unikatnih drvenih igračaka, (ne drvenih) bicikala i motocikala, pjevač u zboru, ljubitelj oldtimera...
Zašto si postao odgojitelj?
Slučajnost. Htio sam na pedagogiju pa sam predao papire na krivi faks. Kada sam stigao doma do Daruvara, tata je rekao da su me zvali s faksa i da sam predao papire u krivu zgradu. Kada sam se upisao, nisam više razmišljao o drugoj opciji jer je i pedagogija bila nategnut odabir. I tako... Došao sam i ostao. Kada govorimo o pedagogiji, waldorfska pedagogija mi sada dođe kao neki hobi, koji, da se razumijemo, shvaćam vrlo ozbiljno, i koji primjenjujem i u vrtiću, iako ne radim u waldorfskom vrtiću ni grupi.
Njome sam se počeo baviti isto pomalo slučajno, završivši na waldorfskom seminaru u Daruvaru tijekom godišnjeg odmora. Zatim sam imao tu sreću da sam počeo raditi u vrtiću i imao priliku svakodnevno pratiti rad dviju odgojiteljica u jednoj od prvih waldorfskih grupa u gradskom vrtiću. Uz rad s tim dvjema odgojiteljicama koje su i same kasnije postale predavačice na waldorfskom studiju, shvatio sam da je to nešto što današnjoj djeci treba, posebno u ovako velikom gradu, znači, da se vrate nekakvoj varijanti unutarnjega mira, da se dijete ne obasipa nepotrebnim utjecajima i stimulansima izvana što je danas "must have", od gadgeta do ostale tehnologije, jednostavno treba filtrirati impulse koji dolaze do djeteta i ostaviti samo ono što je bitno za razvoj, ono što je djetetu potrebno, a ne ono što ljudi misle da je djetetu potrebno, dakle, promišljene stvari sa svrhom i razlogom.
Postoji uzrečica: "Najbolja stvar koju možete potrošiti na svoje dijete nije novac, nego vrijeme". Treba to uvijek imati na umu.
Kako je krenula priča o Vilenjakovoj radionici?
Jedne godine mi se rodila ideja da napravim nešto drugačije djeci. Nisam imao materijale ni sredstva koje su imale kolegice u waldorfskoj grupi, a kako sam cijeli život pomalo rezbario, tim klincima sam izrezbario neke prve igračke kao poklon za Božić od mene i kolegice koja mi je asistirala. Jedna stvar je vodila drugoj. Mojom nekakvom motivacijom i željom da pokušam nešto napraviti krenula se razvijati priča s Vilenjakovom radionicom. Blog je nastao prije tri godine pa to vrijeme smatram i datumom njezina osnivanja.
"U VRTIĆKOM JE PERIODU GLAVNA ZADAĆA ODGOJITI DJETETOVU VOLJU"
Igrom sam slučaja par godina sudjelovao u hvalevrijednom programu Djeca u prirodi u Gradu mladih gdje djeca borave u bungalovima tjedan dana s odgojiteljima i uživaju u prirodi, ali imaju i na izbor velik broj radionica, među ostalim i nekakav stolarski kabinet gdje postoje nekakvi bazični materijali, čavlići, čekići, ručne pilice... Ali gdje nitko nema znanja ni ambicije započeti nešto. Ja sam koristio taj prostor kad sam bio s klincima gore i u dogovoru s voditeljicama projekta počeli smo razgovarati o suradnji. Onda sam razgovarao s vodstvom svoga vrtića pa smo se dogovorili da ćemo prvo pokrenuti nekakav takav projekt kod nas pa sam prve igračke počeo raditi za vrtić i za djecu u svojoj skupini, čisto kako bih vidio mogu li pokrenuti priču i navesti djecu da stvarno sudjeluju u tome, a ne da dobiju gotovu igračku kakvu bi dobili u trgovini. Dakle, bila je ideja da dobiju igračku koju trebaju dovršiti, a ne otpakirati, i time im poslati poruku da ljudske ruke mogu izraditi ono što glava zamisli, a srce poželi, tj. da ne služe samo tome da u trgovini izbroje novac i nešto kupe. U vrtićkom je periodu, usudio bih se reći, glavna zadaća odgojiti djetetovu volju, a na to se može među ostalim utjecati ručnim radom i sličnim praktičnim aktivnostima, npr. radom u vrtu ili pečenjem kruha.
Neki su ljudi, neke kolegice, vidjeli igračke, kao i moje zadovoljstvo što to dobro ide pa sam počeo o svakoj igrački nešto i zapisivati na blogu. Ono što mi je iznimno drago je da su te igračke koje su djeca radila sa mnom, skoro u omjeru 50:50, i dalje funkcionalne igračke koje danas koriste sasvim druga djeca u mom vrtiću, na neki način su ih naslijedila i onda će ih opet ostaviti novoj djeci. Paralelno s izradom vrtićkih igračaka počeo sam raditi i igračke po narudžbi za drugu djecu koje, u tom slučaju, naravno, radim sam.
Izrađuješ li igračke i sa sadašnjom skupinom?
Malo, jer su još mali, većina ima četiri godine, ali imam i trogodišnjake. Imaju interesa, ali njihova koordinacija još nije razvijena do te mjere da bi mogli baš nešto konstruktivno proizvesti. Prvo što im dam da rade jest brušenje brusnim papirom.
Nije li možda opasno djeci dopustiti da se služe alatom?
S moje je strane dobro promišljeno što im i kada dajem. Važno je poznavati djecu, a svoju skupinu, naravno, znam. Onda znam kojem djetetu mogu što dopustiti. Kada ne radimo, alat je dobro spremljen i djeca ga ne mogu izvući. Imao sam djecu koja su bila u stanju običnu granu koju bi našli na podu noktima oguliti i to bi postajala igračka. Neki će se zadovoljiti s tim, a neki će od te grane uspjeti izraditi predmete koji i mene iznenađuju. Predškolci koje sam imao prije tri godine došli su na ideju sami izraditi kockicu za "Čovječe ne ljuti se" nakon što su je izgubili. Prvi materijal kojim su se igrali bili su široki narezani obluci od grane. Dečki su si voljeli samoinicijativno nešto pobrusiti pa bih im dao alat. Oni su si nacrtali kvadrat i izbrusili ga u kocku. Brusili su je jedno tri dana i onda su na nju ucrtavali kockice. Meni je bilo stvarno fascinantno da dječja mašta i volja mogu to napraviti. Kockica je predmet koji košta zanemariv iznos, ali ta kockica koju su oni napravili, meni je to neprocjenjivo, trebalo je doći do toga. Ubrzo je uslijedila i samo njihova ploča za "Čovječe ne ljuti se".
S mojima sam prošle godine radio što svake godine radim, pričao im priču o Nikoli koji dariva djecu igračkama koje sam izrađuje. U tom periodu obično djeci doma pripremim nekakve igračke, konjiće, svatko dobi svog, malo ga pobrusi, a oni vještiji će ga i ukrasiti vunicom, špagom, mašnama, pletenicama... Onda je prekrasno vidjeti u čizmicama nešto što su i sami izrađivali. Ta je razina dječje iskrenosti i iznenađenja nevjerojatna. Oni se sami sebi obraduju, igračkama koje su sami izradili. Drago mi je i da roditelji to cijene.
Odlično je što to jednako veseli i dječake i djevojčice, ali moram reći da su one često upornije i tvrdoglavije tijekom izrade. Nikolinje mi je u pedagoškoj godini obično početak rada s drvetom, kada se to može suptilno uvesti u grupu.
"PREVIŠE JURCAMO"
Počeo si raditi u vrtiću prije 11 godina i sudjelovao u odgoju brojnih mališana. U čemu danas najviše griješimo kada govorimo o odgoju djece?
Previše jurcamo. Mi odrasli jesmo ili nismo u ritmu koji nam odgovara i za to odgovaramo sebi, ali s djecom treba biti oprezniji. Treba ih pratiti kao jednako vrijedne, a ne kao poluljude. Ljudi se često kada dobiju dijete znaju, ponašati kao da im je došao mali gost: "Nemoj mi dirati ovo, razbit ćeš ono, uprljati namještaj..." Neće meni uprljati, nama će uprljati. Prostor u kojem dijete živi je i njegov pa ga treba prilagoditi njemu.
Roditelji često u nekim stvarima rade od buhe slona. Djecu pripremaju za vrtić kao za modnu pistu, a ona idu na "posao" i zapravo im treba "radno odijelo". Ima jedna super rečenica, ne znam čija je, ali ide ovako: "Djetinjstvo prestaje kada lokva postane prepreka, a ne izazov", i ja je stalno ponavljam roditeljima. Njihov jedini posao je igra.
Danas često slušamo kritike na račun agresivnih crtića i pretjeranog vremena koje djeca provode pred televizorom. Što misliš o tome?
Odgoj i pristup djetetu često postaju pomodarstvo i konzumerizam. Preko marketinga i promišljenih stvari nastoji se utjecati na roditelje da troše više, da se novac upućuje na određenu hrpu. Djetetu se, kao i roditelju, predstavi neki crtić koji će igrom slučaja ići baš u terminu kad se dijete sprema za vrtić ili školu, onda će krenuti albumi sa sličicama, društvene igre, igračke, posteljine, odjeća... Možda ne bih imao toliko protiv toga da temeljna poruka većine takvih crtića nije bezrazložna agresija s kojom se dijete ne može nositi, gdje dijete ne zna što napraviti s tim, jer djeca uče po modelu. Vani postoji tzv. parental guidance, tj. roditeljsko vođenje, što znači da s djetetom uz određene emisije treba sjediti i objašnjavati mu zašto je nešto u redu, a zašto ne. Međutim, televizija kod nas uglavnom služi za to da se djecu pred njom ostavi kako ne bi smetala roditeljima koji su premoreni došli s posla. Zadnjih godina izlazi van da takva djeca na neurološkom planu imaju problema, od manjka koncentracije do manjka empatije kada budu starija. I mi smo gledali Toma i Jerryja koji su se mlatili, ali to je bio jedan ili dva crtića dnevno, a sada se djeci upale sati i sati crtića pred kojima sjede pa je utjecaj mnogo veći.
"BAJKE DJECU NE UČE DA ZMAJEVI POSTOJE, NEGO DA IH MOGU POBIJEDITI"
Koje su bajke i priče primjerene vrtićkom uzrastu i treba li im mijenjati kraj kako bi završile sretnije?
Sam je Einstein rekao da djeci, ako želite da budu pametna, pripovijedate bajke, a ako želite da budu još pametnija - pripovijedate još više bajki. Bajke djecu ne uče da zmajevi postoje, nego da ih mogu pobijediti. "Zmajeva" stvarno ima i djeca to znaju već kao mala.
Važno je odabrati pravu bajku, u prijevodu što bližem originalu ako je bajka strana. Naravno, i mi imamo svoje nacionalno bogatstvo bajki. Za vrtićku dob nije potrebno pretjerano mijenjati glas za određene likove, već je treba pripovijedati smireno, polako i razumljivo, a nakon pripovijedanja ne tražiti da dijete izvuče neku pouku jer vrtićanci to još ne mogu. Na taj se način i sam trudim pripovijedati mojim klincima. Idealno je i kad ih uvedemo u pripovijedanje uz glazbu koju sami odsviramo (poželjno u pentatonskoj skali) i na isti način izvedemo iz tog čarobnog svijeta. Koristite i završetke za bajke, naš najpoznatiji je "čiča miča gotova je priča". Ja imam "svoj" kraj, nakon ispričane priče ili bajke slijedi rečenica: "Iz ove priče sve su riječi potrošene."
Jedna od primjerenih priča koje pričam malim vrtićancima od tri godine jest Tri praščića, ali u izvornom obliku. Nema happy enda, vuk pojede dva praščića, a treći na kraju pojede vuka. To je kauzalnost stvari. Ako pogriješimo, snosit ćemo posljedice. Djetetu crno-bijela varijanta sasvim odgovara, a mi, što smo stariji, imamo s tim više problema.
"BAJKE SU VIŠE NEGO LJEKOVITE"
Za manju djecu možda nisu primjerene bajke Charlesa Perraulta koji je u svoje doba pričao po dvorovima pa je znao "kititi" priče za odrasle. U Trnoružici tako imate opaske da je njezina haljina bila démodé kada se probudila nakon stogodišnjeg sna i kako joj to princ ipak nije htio reći da je ne povrijedi. To je malo prenakićeno i nerazumljivo maloj djeci. Za taj su uzrast najbolja braća Grimm, a za šestogodišnjake i starije i Ivana Brlić-Mažuranić. Djevojčicu sa šibicama nikada nećemo pričati predškolcima, nego pubertetlijama koji će za nju biti spremni.
Zgrozio sam se kad sam čuo da su napisali sretan kraj za pjesmu Zeko i potočić. To je naša tradicionalna pjesma. Kako bi odrasle osobe reagirale da, recimo, Rolling Stonesi skladaju "bolji" kraj za Yesterday ili da je Picasso u svojoj plavoj fazi odlučio dodati plavu na Mona Lisu jer se njima to tada činilo primjerenim i potrebnim? Ne vidim razliku. Neke stvari su s razlogom pričane tako stoljećima. Bajke stvarno grade karakter, više su nego ljekovite i treba ih na taj način i koristiti. Današnje su verzije bajki često previše izmijenjene. Ono što je u bajkama bitno takozvane su praslike koje stvaramo u glavi slušajući ih, a današnji su ih interpretatori svojim intervencijama poprilično uznemirili.
Vjerujem da bajkama možemo zaključiti današnji inspirativni razgovor. Kako bi rekao moj sugovornik, iz ove su priče sve riječi potrošene. Stričeku Duško, hvala na razgovoru!
Nema na čemu.
Ostale igračke i rad Duška Ilijevića možete vidjeti na njegovom blogu Vilenjakova radionica.