Foto: Josipa Uzelac, Ilustracija Index
ODBROJAVANJE dana do velikoga događaja upotpunjeno je odlascima hitnim prijemima i doktorima sa starijom kćeri koja je opet, i ovaj puta pokupila streptokok. Klasika, dolazak iz vrtića, igra u parku, tuširanje, večera, čitanje priča za laku noć i njezina izjava: "Mama, poljubi mi uho da mi prođe". Poljubim uho. Nakon jedva pročitane stranice priča opet ista molba. Ponovno poljubim ali nas istovremeno spremam za odlazak na hitnu. Uzeti brisevi nosa, dobila je antibiotik jer uho je doista upaljeno. Prošlo je nekoliko dana dok su brisevi odstajali u laboratoriju a konačan nalaz je pokazao prisutnost ne samo streptokoka već i drugih "živina".
Odmahujem rukom na takve priče. Znam da će biti težih dana, dana kada ću padati s nogu od umora, poželjeti nestati na neko vrijeme, dana kada će nečije bezazleno pitanje (sigurno Muževo) doslovce od mene napraviti mamu zmaja, zmaja koji riga vatru. Ali ne strahujem od takvih događaja. I takvo što se mora proći. Tandem Muž- ja do sada smo pokazali da dobrom organizacijom i voljom uspijevamo hendlati ono što nam se pojavi kao neka prepreka na putu. S prvom kćeri a time i prvim takvim iskustvom imali smo svakakvih dana, i onih dobrih i onih ne tako briljantnih.
Prošli smo fazu razumijem te/ ne razumijem te. Kada razmišljam o tome zapravo shvaćam da je okidač svega bila moja potreba da budem uspješna u svemu, da u danu obavim milijun toga, i ako me Muž ne bi uspio pratiti u tome, ja bih osjećala da se moj trud ne zna cijeniti niti prepoznati. I na to me podsjeća mala ilustracija mame s plaštem zavezanim oko vrata koja predstavlja rubriku pod kojom izlazi i ovaj tekst: "Super mama". Super heroj. Jel postoji takvo što? Možemo li mi (super mame, super žene) doista biti heroji sa super moćima i činiti ono što se od takvih stvorenja očekuje? I čija su to zapravo očekivanja? Nas samih ili onih o kojima brinemo? Ako ne uspijemo u našim nakanama i potrebama drugih, hoćemo li iznevjeriti sebe ili ostale? Hoćemo li podbaciti u našoj misiji? Hoće li nas manje voljeti i poštivati? U razgovorima sa prijateljicama (koje nisu isključivo mame), sa poznanicama, sa nepoznatim ženama iz parka uvijek slušam jedne te iste priče, iste tegobe koje nas tište.
Bile zaposlene ili nezaposlene, bile mame ili ne, žene u danu nastoje napraviti čuda i u svakom tom čudu dostići najbolje, odnosno dati svoj maksimum. Same si zadajemo, ponekad čak i prevelike zalogaje. Potreba da brinemo o drugima tjera nas da dohvatimo savršenstvo, a istina je da takvo što ne postoji. A onda uslijedi razočarenje. Jer nismo uspjele. Mi smo samo prosječne osobe i vodimo prosječne živote. Ima dana kada smo ljute, bezvoljne, bijesne, bolesne i kada želimo biti same. I zbog toga nismo loše, nismo podbacile. Vjerujem da čovjek općenito mora osjećati se dobro i zadovoljno da bi drugome mogao pomoći u tome da se osjeća isto tako. Ako sam bezvoljna i jadna, kako mogu drugoga učiniti zadovoljnim i sretnim? Treba prihvatiti vlastite mane i vrline da bi isto to mogli tolerirati i kod drugih ljudi. Netko neće odabrati takav način života, i to poštujem.
Mi koji smo odabrali takav život u njemu vidimo smisao i ispunjenje, odabrali bi ga ponovno, ali to ne znači da je svaki dan kao iz snova, da je svaki dan bajkovit i za poželjeti. Neke dane bi jednostavno preskočili. Djeca se vole bezuvjetno ali ih ipak učimo tome da koliko ulože truda u nešto toliko će im biti i vraćeno. U obrazovanje, posao, prijateljstvo, partnerstvo, odnos bilo koje vrste. I tu nastaje mali problem. Nije potrebno biti talentirani matematičar da shvatiš i dođeš do spoznaje da tvojih uloženih sto posto nije isplativo u odnosu na manji postotak koji si dobio zauzvrat. Možda je taj manji postotak nečiji maksimum.
Možda je potrebno spustiti letvicu očekivanja na nižu razinu, kako vlastitih tako i očekivanja od drugih. Možda tada ne bi osjećale da se naša briga za najmilije uzima zdravo za gotovo. No, uz istinsku želju i volju za super mame, super žene ne postoje ograničenja u vidu vremena, nemoći ili nekih drugih prepreka.