Foto: 123rf
SIGURNO STE To su vam ona dječica, koja su došla na svijet nakon što je njihova mama imala spontani pobačaj ili rodila mrtvo čedo. Posebno željena djeca. Djeca koja su svojim roditeljima donijela toliko straha i nestrpljenja, još sasvim malena i nerođena. I sasvim nenamjerno.
Naš dugin dječak rođen je u veljači, 2015. Zovemo ga još i naš anđeo ispod duge. A tamo negdje iznad duge, njegova starija seka i dva mala bića kojima sa sigurnošću ni ne znamo spol, trče po nebeskim pašnjacima i vjerojatno se raduju ponovnom susretu, kao i mi ovdje dolje. Na ovoj našoj prelijepoj Zemlji. Moja nećakinja vjeruje da su sa njima i njen pas i njena maca. Pa, onda im zasigurno nije dosadno. Jer onda su sa njima i moja tri psa, nekoliko miševa, hrčaka i zamoraca i sve moje pokojne ribice. To je poprilično vesela ekipa.
Prošla bi sve još bezbroj puta. Zbog svih onih nježnih dodira, zbog svih udaraca. Zbog svih prekrasnih trenutaka koje je nam je dala. Naša sreća je tih devet mjeseci bila neopisiva. Kako to ne bih željela ponoviti. Da, ponovila bi i po cijenu onih riječi: „Žao mi je. Bebi ne kuca srce“. Da, ponovila bih. Jer to je nešto što je samo naše. To je nešto što nam je ona darovala. I na uštrb svega, ukrala sam i poljubac. U to medeno, okruglo lice. I onda je pustila da otputuje među oblake i nađe svoju dugu.
Svojeg anđela iznad duge, nosila sam 9 mjeseci baš na tom mjestu. Ispod srca. A sada. Sada je nosim u svom srcu.
Svojeg anđela ispod duge, nosila sam 8 mjeseci na tom istom mjestu. Ispod srca. A sada, sada nam ispunjava svaku minutu smijehom i zagrljajima. Naš dugin dječak, naš anđeo ispod duge.
Tih osam mjeseci nije baš bilo osam mjeseci sreće. To je bilo osam mjeseci straha. Ma ne čak ni straha. Osam mjeseci strave i užasa bio bi prikladniji izraz. Osam mjeseci svakominutnog iščekivanja udarca. Ako nisam osjetila njegove dodire više od pola sata, mahnito sam tresla trbuh da ga probudim, samo da ga osjetim. Kako bi doživljaj filma strave i užasa bio potpun i cjelovit, ja sam samo nizala dijagnoze. Jednu za drugom. Sa svakom mojom dijagnozom, moj boravak u bolnici je produžen na termin na koji se svakoj trudnici diže kosa na glavi – ostajete ovdje do kraja trudnoće.
Da, to je ono što sam vam rekla na početku. Dugina djeca su posebno željena djeca. Želite ga više od života, no želite da ta trudnoća traje maksimalno dva tjedna i da dijete netko izvadi van. Da u ta dva tjedna dosegne potrebnu kilažu, da ima sve što dijete treba imati i da je savršeno zdravo.
Ne možete sve ponovno prolaziti svih devet mjeseci, a ne znati hoće li ova trudnoća dobro završiti. Ne, ne možete. No na kraju ipak izdurate sve ispočetka i na kraju većina roditelja koji su imali jako težak put do željenog djeteta, ipak postanu roditelji dugine dječice.
Sjećam se koliko sam samo puta svom doktoru rekla: „Molim Vas, izvadite ga dok ga još osjećam, dok znam da je dobro!“
Sjećam se koliko puta sam u njegovim očima vidjela razumijevanje i sućut, no nikada još nije bilo vrijeme. I kada je pao mrak uoči njegovog dolaska iz vode na zrak, ja sam bila najsretnija žena na svijetu. Ni trunke straha, ni trunke sumnje. Znala sam da smo uspjeli.
I kad sam začula taj tanani plač, pogledala sam kroz prozor sale u plavetnilo neba i izrekla tiho: „Hvala ti!“
Hodam po beskrajnom zelenom tepihu. Ne vidim mu kraj. U daljini vidim sitnu pojavu kako mi se brzo približava.
„Gdje sam?“, pomislim.
„Na četvrtoj si stepenici!“, kaže mi nježan dječak koji mi dolazi u susret. Da nije odjeven kao dječak, rekla bi da je djevojčica.
„Četvrtoj?“, upitam bezveze, ne znajući što da kažem.
„Da. Onoj koja te umiruje“, nasmije se i pokaže dva reda prelijepih, bijelih zubiju.
„Ne razumijem. Gdje sam?“, upitam sva u čudu.
„Samo prva je tajanstvena. Ona ljubičasta. Tamo si trebala pitati gdje si i dobila bi odgovor. Očito je bila jako tajanstvena“, dječak se glasno nasmije, pa nastavi.
„Druga je tamno plava. Nakon što shvatiš gdje si, ona umiruje bilo i smanjuje ritam disanja. Treća je svijetlo plava. Ona dodatno smiruje. Sada smo na četvrtoj. Iznad nas je žuta. Pogledaj!“, veselo mi kaže.
Pogledam iznad i ugledam žuto nebo. Nebo najljepše boje koju sam ikada ugledala.
„Žuta će te osvježiti i osloboditi svakog straha. Iznad su još i narančasta i crvena. Narančasta je boja lagodnosti, razigranosti i svježine. A crvena će te pripremiti na hrabrost, žrtvovanje i bezuvjetnu ljubav. Jesi li spremna?“, upita me radoznalo.
„Na mene mama? Na ono što je iznad ove duge na kojoj stojiš?“, upita ozbiljno i skine kapu sa obodom. Prekrasna, valovita, zlatna kosa sa rasipa po njenim ramenima, a moja nijemost od šoka, preraste u najjači osjećaj ljubavi koji ikada spoznah.
U tom vrtlogu osjećaja, u daljini čujem dječji glas kako zove: „Mamam, mamam, mamam!“.
Prenem se iz sna, sva znojna i u šoku skočim na noge, nagnem se nad krevetić i uzmem ga u naručje. On me čvrsto zagrli sa obje svoje ručice i nasloni svoj vlažan nosić na moj vrat.
Nasmiješim se i stisnem ga možda malo prejako, te pomislim: „Znam da ovo nije bio običan san.
>>>Priča koja stoji iza ove fotografije još je lijepša od nje same<<<
Znam da si tamo gore. Nisam sigurna na kojoj stepenici me čekaš, no znam da će naš susret izgledati baš tako. Tamo negdje visoko među oblacima, na nekoj od nijansi duge. I tada ćemo zajedno biti spremne, na onaj život iznad duge. Gdje nema tuge“.
>>>Priča koja stoji iza ove fotografije još je lijepša od nje same<<<
Znam da si tamo gore. Nisam sigurna na kojoj stepenici me čekaš, no znam da će naš susret izgledati baš tako. Tamo negdje visoko među oblacima, na nekoj od nijansi duge. I tada ćemo zajedno biti spremne, na onaj život iznad duge. Gdje nema tuge“.
Moj dječak ispod duge me pogleda i uputi mi svoj najšarmantniji osmijeh na svijetu, a ja u njegovim očima ugledam odraz anđela. Ponovno me zagrli i stisne svojim ručicama, a ja ponovno osjetim svu silinu ljubavi koju to dugino dijete od svojeg rođenja kanalizira iz centra svemira, u naša srca. Bezuvjetnu. Sasvim savršenu.
Izvor: Sretnamama.hr