Foto: Index
RAZMIŠLJAM nekidan o toj uzrečici koja u tri riječi sažima najveće uvrede za većinu žena. ‘Ista si mater!’ Tako jednostavno, sažeto i - ispod pojasa. Zašto nam je svakoj ponaosob ovo jedna od najvećih boljki? Čak i onima čije majke, generalno, ulaze u skupinu ‘biti kao ona i nije najgora stvar koja ti se može dogoditi’, čak i one se vrijeđaju na to. Sve žene, pa čak i one koje ustvari i teže biti najbolja verzija svoje majke, dižu pogled od daske s polunarezanim lukom i s nožem u rukama ponavljaju ‘Šta si rekao?!’ Zašto se toliko bojimo biti iste kao mater?
Moja majka je imala taktiku naglašavanja svega što je u njenom životu negativno. Naglašavala je posljedicu, koja je negativna, a onda i proces koji je doveo do toga. Znate i sami, to su sve one majčinske upozoravajuće ‘Samo ti troši vrijeme na dečke, a ne na školu! Šta će ti fakultet, možeš i ti ovako lijepo završiti samo srednju i, kao i ja, ostaviti kičmu u tridesetoj godini života radeći na hitnoj!’. Primjer je banalan, jasno vam je. Ali shvaćate poantu. Moja majka je, nezadovoljna svojim životom, pokušavala ne sakrivati svoje greške i loše odluke u nadi da će mene naučiti nešto. I je, naučila me. Naučila me toliko toga i neizmjerno sam joj zahvalna jer si nisam ‘zeznula’ život na jedan od deset tisuća načina na koji sam mogla. A mogla sam - jer svi smo mi bili i tinejdžeri i zaljubljeni i naivni i blesavi. Nekada još uvijek jesmo. Ali ta ista taktika me naučila i da se posipam pepelom kada god uočim da sam - ista mater. Jer ona je rekla da mogu bolje. Ona je rekla ‘nemoj biti kao ja’! Ona je ta koja me vodila kroz život kako bih znala bolje i pametnije i ja, eto, nisam znala.
Smiješna je ta spona između majki i kćerki
Smiješna je ta spona između majki i kćeri. Dok smo djeca, one su nam jedino mjerilo svijeta i jedini uzor našeg malog ženskog života. Želimo biti ‘kao mama’. Jer mama je najbolja! Tko ne bi želio biti kao ona?! Kako odrastamo, tako uviđamo sve ono što uistinu čini srž te osobe. Sva odricanja, sve frustracije, sve neostvarene potencijale, tanke živce i cijelu lepezu aspekta života koje kao djeca nismo vidjeli. Odnos prema poslu. Odnos prema mužu. Odnos prema svekrvi, prijateljicama, vlastitom tijelu. Kako odrastamo polako saznajemo sve što ju je razočaralo, sve što nije ispalo kako je priželjkivala, koliko toga što smo mi smatrali dostignućem je bio samo kompromis.
Prolazeći kroz adolescenciju prođemo i kroz sve ružne faze odnosa. Prijezir, neshvaćanje, predbacivanje i zamjeranje. Prođemo kroz prve odraze u ogledalu gdje si govorimo kako ‘nikada nećemo biti poput nje!’. Srećom, adolescencija ima vijek trajanja i tada se odnos ponovno poboljšava - imamo više razumijevanja, više takta, više mozga. I kako dobivamo djecu, tako raste i naše poštovanje. I što više ulazimo u život mame, to više postajemo ono čega se toliko bojimo - naša mama. Postajemo iste kao mater zato što je to jedini obrazac ponašanja koji poznajemo. Jedini način na koji znamo biti mama je onaj isti način na koji to radi i naša mama. I što nas tu plaši? Plaši nas to da ćemo počiniti iste greške i da ih nećemo prepoznati na vrijeme. I sama znam koliko truda mi treba da svjesno izbjegnem neke stvari koje je radila moja mama. Znam da nisu dobre, ali svejedno mi treba konkretna snaga i konstantno stanje svjesnosti kako bih izbjegla zapasti u istu zamku.
Ni one ne žele da bude kao one
Postoji još jedan segment. Odrasli smo uz majke koje su naglašavale što sve ne smijemo raditi da ne postanemo kao one. Ali dio koji su previdjele je da, što zbog genetskog naslijeđa, što zbog odgoja, a što zbog nepredvidivih životnih okolnosti, neke stvari ne možemo izbjeći. Moja mama imala je mantru koju je ponavljala (kao, vjerujem, jako puno mama) ‘samo nemoj da ti se dogodi da si o nekome ovisna, samo nemoj biti nezaposlena, samo nemoj biti zavisna o drugima’. I pogodite što? Iako sam sve napravila ‘drugačije’, iako imam fakultet, imam zanimanje, imam talent, imam isto tako muža i dijete. I nemam posao. I nemam ‘svoje pare’ i nisam neovisna. I svaki puta, svaki dan, svakog sata, svaku odluku u životu koju donosim, donosim s utegom da ‘nisam uspjela’. Jer nisam učinila jednu jedinu stvar koju mi je mama rekla da moram. I ne samo to, već sam učinila isto što i ona. Ista sam kao mater.
Ako nije u pitanju posao i novac, onda se netko ‘vratio u selo, isto k’o i mater’ i nije uspio, netko je imao ‘djecu prerano, isto k’o i mater’, netko je predugo ganjao karijeru ‘isto k’o i mater’. Možda i nije! Netko je uspio ostvariti mamina očekivanja i biti uspješan, samostalan, svoj šef, imao djecu na vrijeme i s pravim čovjekom. Ali sigurno u nekom tamnom dijelu svijesti zna da je ‘živčana k’o mater’ ili joj ‘nikad ništa ne valja, k’o ni materi joj’. Ne mora nam to nitko ni reći. Znamo i same. Jer kada ste ‘iste k’o mater’, znate koliko straha, nesigurnosti i, ponekad, nesreće stoji iza toga. Biti ista kao mater vrlo često sa sobom nosi taj podrugljivi predznak neuspjeha, a ujedno zanemaruje sav trud koji stoji iza toga. Jer biti ista kao mater prečesto je uvreda koja ustvari treba biti spomenik živcima i trudu koji su izgubljeni putem.
Možda je nekada strašno teško biti kao mater. Ali zapamtite da je to ujedno i znak da ste neuništivi - neuništivi k’o vlastita mater!