Foto: Index
Istina je da se svi drže zakona i pravila. To je stvarno tako i to je nešto što mene (uštogljenog jarca koji živi za pravila i dress codove) konstantno oduševljava! Predivno je voziti se naseljem gdje nizbrdo na biciklu obilazite sve aute - jer oni voze 30, kao što je propisano. I stvarno se ljudi osjećaju sigurnije što i nije čudno. Teško da možete ubiti nekoga na stazi u podne ako vozite 30 (nešto što se redovno događa u Slavonskom Brodu, recimo). I nema živciranja, nema dvostrukih mjerila - ja se u starom seatu vozikam 30 iza svih mini morrisa, bmw-a, land rovera i što ti ja znam. Ograničenje je 30 i toliko se vozi. Milina!
Ustvari je samo taj slučaj pridržavanja ograničene brzine, toliko banalan, ali stvar koja me rastužuje kada razmišljam o Hrvatskoj. Stvarno, zašto je to toliko problem? I ne pravim se fina kao da sam prešla iz opanaka u cipele, i ja sam u Hrvatskoj vozila 50 tamo gdje je ograničenje 30, a 70+ gdje je 50. Zašto? Iz najglupljeg mogućeg razloga. ‘Zato što svi voze’. I to stvarno je tako! Svi voze iznad ograničenja i time vas prisiljavaju da i vi tako vozite. Ali nije Nijemac veslo sisao, tako da nije samo čvrsta stega ono što forsira ljude da se drže reda i propisa. Da, kazne su visoke, da, ne želite ugroziti nikoga i, da, policija je JAKO vidljiva. Ali toliko jako da ih više ni ne uočavam. U Hrvatskoj bih se redovno brecala kada vidim policijski auto. Ovdje ako niste vidjeli barem tri policijska auta u šetnji do trgovine - pogodili ste slučajno neki lagani dan. Policajci, policijski auti, motori, sirene. Sve je u opticaju i vi jednostavno ne možete ne znati da vas netko nadgleda, u svakom trenutku. Tu su. I žele da znate da su tu.
Osim standardnog ‘forsiranja sile i udaranja po džepu’, imaju još par asova u rukavu. Svugdje imate ciljana suženja ceste, s posađenim drvetom doslovno na cesti, gdje vas navode da morate stati i propustiti drugu stranu. Vrlo često imate popločene ceste, a zeleno svjetlo se pješacima prije pali i kasnije gasi nego vama u autu. Na previše mjesta imate stanice za autobuse koje se nalaze u sredini ceste, a cesta je sužena - znači, kad bus prolazi, svi stoje. Recimo, kod mene, u Brodu, ljudi u naselju voze cca 70. Baš ta moja ulica je poprilično dugačka i ravna i zato se postiže takva brzina. Je li prilagođena takvoj vožnji? Apsolutno ne! Uska je kao i svaka druga ulica u naselju, dva auta se mimoilaze poprilično blizu, do nedavno nije bilo ni staze, asfalt je loš tako da je i poprilično neravna za voziti. Što se kod nas poduzima u vezi toga? Forsira se stanare da se auti ne parkiraju po cesti jer to usporava druge aute. Što se dogodi kada se stave ležeći policajci? Gospoda po noći uklone dio da mogu prolaziti neometano preko njih. Što se radi u Njemačkoj? Dobrodošli na uvid u njemačko parkiranje!
Auti su svugdje!
Auti su parkirani SVUGDJE! Ali svugdje. Ako imate kolni prilaz, ulaz u garažu ili nešto slično, vrlo je vjerojatno da će vam auti biti naparkirani toliko blizu da ne možete iz prve skrenuti na svoj kolni prilaz. U čemu je problem, reći će vam oni? Je li ostavljen kolni prilaz slobodan? Je. Pa što što si se morao malo namučiti? Ovdje je pravilo da svugdje gdje nije naznačeno suprotno, parking je dozvoljen. Što znači da imate male, uske, zavinute ulice pune parkiranih auta. Od njih se ne može proći u oba smjera iako je ulica dvosmjerna. U čemu je problem, reći će vam oni? Ima povremeno rupa među autima gdje ćeš se ugurati dok prođe drugi auto. Ako nemaš gdje, nema veze, auto koji ima prednost će pričekati. I redovno su to prolazi ostavljeni samo toliko dovoljni da prođete. Ne sa 70 na sat. Ne s 50. Čak ni s 30. Ali nije problem - ionako tu ne smijete biti brzi.
Naša ulica ovdje popločena je onim sitnim kockicama koje vas još više usporavaju. Tu su, dakle, kockice, ograničenje, dvosmjerna ulica prepuna auta koje je široka toliko da se možete mimoići samo ako nitko nigdje ne viri sa staze. Ali to nije problem jer ako viri - pričekat ćete. Naravno da je to predivno kada dijete vozim u vrtić i spavam za volanom. Nikada u životu nisam vozila u drugoj brzini, sada sam u njoj stalno. Ali jesam li jučer čekala 10 min jer mi se kamion naparkirao na ulaz u garažu? Apsolutno. Čovjek je imao dostavu. Nije bilo mjesta za stati. I pogodite što? Morala sam čekati. Jesam li bila mirna i staložena i čekala da moj sugrađanin obavi svoj posao? Naravno da nisam, htjela sam mu izbušiti gume, zabiti se u kamion i onda se još derati na njega jer mi ne može parkirati na ulazu u garažu!! Ali nisam. Jer nisam divljak. Jer ćemo pričekati. I čekali smo. 10 vrlo dugih minuta. On je u međuvremenu i zapalio cigaru i tipkao si u navigaciju iduću destinaciju. Simpatično? Ne uvijek.
Tako da nemojte zamjeriti svom susjedu što vam parkira svoju lađu gdje god stigne. Možda se samo nije još prebacio iz njemačkog sistema parkiranja. Jer ovdje je borba za opstanak, svaki kvadratni metar nova je prilika za parking! Osim u slučaju da vam je susjed ipak samo obična seljačina. ;)